Gregurović ne pristaje na pojednostavljenja. Integracija za nju nije “test” samo za onoga tko dolazi, nego proces koji mora zahvatiti i društvo koje prima. Kaže to izravno: integracija je dvosmjerni proces prilagodbe između stranaca i društva države useljenja, i pritom je “često dugotrajan i višedimenzionalan”. Drugim riječima, ne odvija se u jednoj točki i ne završava jednom administrativnom odlukom.

Sociologinja dr. sc. Margareta Gregurović danas je jedna od onih istraživačica koje “na terenu” prate ono što se u Hrvatskoj posljednjih godina sve jasnije vidi i u ulicama i na tržištu rada, to da zemlja koja je desetljećima bila prepoznata kao emigrantska, ubrzano dobiva obilježja imigrantskog prostora. Gregurović je viša znanstvena suradnica na Institutu za istraživanje migracija u Zagrebu, a njezina su područja rada široka, ali međusobno čvrsto povezana: sociologija migracija, etnički odnosi, obrazovanje i sociološka metodologija.

Njezin profesionalni put je kontinuitet sustavnog bavljenja društvom kroz podatke, terensko istraživanje i analizu. Sociologiju je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2004. godine, a doktorirala 2014. s temom “Sociološki aspekti etničkih predrasuda na primjeru Hrvatske”. Još ranije, 2003. godine, završila je napredni program kvantitativne analize na UiT – The Arctic University of Norway u Tromsøu (South-East European Social Survey Project – Intensive training in advanced quantitative social survey analysis). U znanstvenom sustavu napreduje kroz zvanja: 2015. izabrana je u zvanje znanstvene suradnice, a 2021. u zvanje više znanstvene suradnice u polju sociologije.

U Institutu (nekada Institutu za migracije i narodnosti) radi od 2008. godine, a paralelno s istraživačkim radom godinama je bila jedna od ključnih uredničkih figura časopisa Migracijske i etničke teme / Migration and Ethnic Themes: od “mlade urednice” (2008.–2014.), preko izvršne urednice (2014.–2020.), do glavne urednice (2021.–2024.). U profesionalnoj biografiji stoje i angažmani u obrazovnim institucijama i vrednovanju obrazovanja: rad u PISA centrima (Agencija za odgoj i obrazovanje 2005.–2007.; Nacionalni centar 2007.–2008.), članstvo u Savjetu Europskog društvenog istraživanja (ESS) u Hrvatskoj (od 2020.), te urednički i recenzentski angažmani u znanstvenim časopisima (Sustainability, Revija za sociologiju). Nastavu vodi i na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (Katedra za upravnu znanost), kao vanjska suradnica na specijalističkom diplomskom stručnom studiju javne uprave, na kolegiju Nacionalne manjine i javna uprava (2022/2023 i 2023/2024), a u životopisu joj stoji i Klasična gimnazija u Zagrebu (2024.–2025.).

KAD STRANCI POKUCAJU NA VRATA

Sve to nije samo popis funkcija, nego okvir iz kojeg Gregurović promatra društvenu promjenu koja se danas događa pred našim očima. U uvodu razgovora polazimo od šire slike. Europa se načelno definira kao ekonomska i politička nadnacionalna zajednica koja ističe mir, slobodu, sigurnost i pravdu za svoje građane, ali se u praksi sve češće lomi na pitanju migracija – posebno kad “stranci pokucaju na vrata”. Migracije su, kako se često naglašava, stare koliko i čovječanstvo, no globalizacija, dostupnost informacija i lakši transport promijenili su i intenzitet i vidljivost kretanja ljudi. Pritom se u javnosti sve glasnije ponavljaju tvrdnje o “ugrozi” europske kulture, religije, civilizacije, ekonomije i politike, paralelno jačaju “tvrde politike” i struje koje se otvoreno protive prisutnosti stranaca, a pitanje sigurnosti dodatno komplicira integracijske procese.

U hrvatskom kontekstu ta se rasprava posljednjih godina više ne vodi samo teorijski. “U novije vrijeme svjedočimo pojačanom dolasku i zapošljavanju stranaca u Hrvatskoj”, jedna je od polaznih činjenica u našem razgovoru i upravo na tom terenu Institut provodi projekt “Hrvatska kao imigrantska zemlja: Povijesne i suvremene perspektive (HRIMIZ)” (2024.–2027.), financiran sredstvima NextGeneration EU. Gregurović je voditeljica projekta, a njegov fokus stavlja na konkretne živote: kako strani radnici u Hrvatskoj žive, rade, planiraju, što ih dočeka i što im otežava svakodnevicu.

O cilju istraživanja govori precizno, bez uopćavanja: “Glavni je cilj projekta HRIMIZ istražiti način života stranih (migrantskih) radnika u Hrvatskoj, izazove s kojima se suočavaju prilikom dolaska i tijekom boravka u Hrvatskoj te kakvi su im planovi za budućnost.” Važno joj je naglasiti da projekt ne sluša samo jednu stranu, istraživanje se gradi kroz intervjue sa samim stranim radnicima, ali i s drugim dionicima sustava primitka i zapošljavanja – od predstavnika vlasti, preko strukovnih udruženja, poslodavaca i sindikata. U tom se “mozaiku” potom mapiraju ključne teme, sociodemografske karakteristike stranih radnika, njihovi radni i životni uvjeti, pitanja integracije i migracijskih planova.

INTEGRACIJA SE TIČE SVIH

Kad razgovor pređe na integraciju, Gregurović ne pristaje na pojednostavljenja. Integracija za nju nije “test” samo za onoga tko dolazi, nego proces koji mora zahvatiti i društvo koje prima. Kaže to izravno: integracija je dvosmjerni proces prilagodbe između stranaca i društva države useljenja, i pritom je “često dugotrajan i višedimenzionalan”. Drugim riječima, ne odvija se u jednoj točki i ne završava jednom administrativnom odlukom.

Pozivajući se na istraživanja, razlaže integraciju na dimenzije koje se međusobno uvjetuju: pravno-političku, društveno-ekonomsku i kulturno-religijsku. Ono što je posebno važno u njezinoj interpretaciji jest povezanost tih razina, primjerice, reguliranje pravnog statusa, kroz dozvolu boravka i rada, neposredno određuje pristup društveno-ekonomskim resursima. U te resurse ubraja uključivanje u tržište rada, obrazovanje, stanovanje, zdravstvenu zaštitu i slična područja. U Hrvatskoj je taj dio, naglašava, reguliran Zakonom o strancima. Treća dimenzija odnosi se na kulturna i vjerska prava imigranata i na to kako društvo domaćina doživljava kulturne različitosti.

A onda dolazi ključna rečenica koja objašnjava zašto se, unatoč sve većem broju stranih radnika, Hrvatska često ponaša kao da je riječ o privremenom fenomenu: Gregurović upozorava da u Hrvatskoj trenutačno nije definirana integracijska politika, i da to “rezultira mnogim izazovima i nesigurnostima među stranim radnicima”. U njezinoj perspektivi, bez jasnog okvira integracija se svodi na improvizaciju i na pojedinačne prakse poslodavaca, lokalne zajednice ili samih migranata, umjesto da bude koordiniran društveni proces.

U ovom prvom segmentu razgovora Margareta Gregurović, dakle, ne nudi “brze odgovore”, nego mapiranje stvarnosti jer Hrvatska se mijenja, dolazak stranih radnika postaje strukturna činjenica, a integracija, ako je shvatimo ozbiljno, traži i zakonski okvir i društvenu spremnost, jer inače nesigurnost postaje normalno stanje onih koji su došli raditi i živjeti ovdje.

PROMJENE SU BRZE, A POLITIKA KASKA

U nastavku razgovora, Margareta Gregurović ide iz općih okvira “Hrvatske kao nove imigrantske zemlje” u ono što se može izmjeriti i dokumentirati, a to su brojke, procedure, svakodnevicu stranih radnika, ali i raspoloženje društva koje ih prima. Njezin ton ostaje istraživački, smiren i precizan, no iza tih rečenica stalno se vraća upozorenje da se promjena događa brzo, a politike i javna svijest kaskaju.

Podaci, kaže, već neko vrijeme jasno pokazuju zaokret. “Podaci Državnog zavoda za statistiku pokazuju da se posljednjih godina migracijski obrasci u Hrvatskoj mijenjaju, te da Hrvatska bilježi pozitivan migracijski saldo, tj. veći broj useljenika u odnosu na one koji je napuštaju.” U prijevodu, Hrvatska više nije samo zemlja odlazaka i sve više postaje zemlja dolazaka.

U toj novoj slici mijenja se i profil onih koji dolaze. Gregurović ističe da se “zadnjih nekoliko godina među useljenicima smanjuje broj hrvatskih državljana”, dok raste broj državljana trećih zemalja i “iz tradicionalnih zemalja emigracije iz regije”, ali i “iz novih država porijekla, ponajviše iz Azije”. U tom segmentu navodi i vrlo konkretne omjere: podaci o izdanim dozvolama za boravak i rad pokazuju “prilično ujednačene udjele” dozvola izdanih državljanima azijskih zemalja – Bangladeša, Filipina, Indije i Nepala – oko 39%, te državljanima Bosne i Hercegovine, Kosova, Sjeverne Makedonije i Srbije – oko 45%.

Istovremeno, dodaje, “kontinuirane promjene Zakona o strancima” utječu na nove okolnosti zapošljavanja državljana trećih zemalja. Broj izdanih radnih dozvola “donekle se smanjio u odnosu na 2024.”, ali ključni problem ne vidi samo u dinamici dozvola, nego u tome što se, unatoč novoj realnosti, i dalje izbjegava strateški okvir, “još uvijek se ne donose integracijske politike kojima će se definirati dalekosežniji učinci doseljavanja” i na same migrante koji se naseljavaju u Hrvatskoj, i na hrvatsko društvo u cjelini. Ona ovdje podsjeća na ono što je već ranije naglasila: integracija nije samo pravno pitanje boravka, nego i društveno-ekonomsko i kulturno-religijsko, a bez jasne politike ti se slojevi prepuštaju improvizaciji.

Kad s razine trendova prijeđe na razinu rada i života, Gregurović naglašava da rezultati projekta HRIMIZ ne nude jednostavnu sliku. “Situacija je prilično kompleksna”, kaže, i odmah otvara ono što se ponavlja kroz glasove različitih aktera. Dionici uključeni u proces zapošljavanja stranih radnika, “ponajprije poslodavci”, upozoravaju na “tromost sustava i hiperbirokratiziranost postupka zapošljavanja u svim fazama”.

U praksi to znači, nabraja, da radna dozvola se dugo čeka, da nedostaje ljudi koji procesuiraju dozvole, a postojeća administracija je usporena. Komplicirano je i pribavljanje dokumentacije, a nezadovoljstvo se javlja i zbog “manjka nadzora nad poslodavcima i agencijama za posredovanje u zapošljavanju”. Sve te “tehničke” prepreke, naglašava, nisu neutralne jer “ovi izazovi odražavaju se i na same strane radnike” i stvaraju poteškoće u njihovoj integraciji.

ANTAGONIZMI

Ni radno okruženje nije bez napetosti. Na radnom mjestu “primjećuje se antagonizam s domaćim radnicima” – i to zbog percepcije da strani radnici imaju bolje uvjete. Uz to, “ekstenzivno radno vrijeme i zaokupljenost poslom” smanjuju kontakt s lokalnim stanovništvom i “ograničavaju mogućnosti učenja hrvatskog jezika”. Drugim riječima, ako je integracija i učenje jezika uvelike stvar svakodnevice, onda dugi radni dani i zatvoren krug posla i smještaja tu svakodnevicu sužavaju.

Govori i o jednom paradoksu koji se često prešućuje, naime, strani radnici su “često zaposleni na niskokvalificiranim radnim mjestima unatoč kvalifikacijama koje posjeduju”. Posljedica toga nije samo profesionalno nezadovoljstvo, nego i pad socioekonomskog statusa, a time i kvalitete života. Ipak, naglašava, unatoč visokim troškovima dolaska i zaduženjima zbog ishođenja potrebne dokumentacije, mnogi “još uvijek uspijevaju poslati financijske doznake članovima obitelji u zemlji porijekla” – najčešće “nauštrb vlastitog komfora života u Hrvatskoj”.

Stanovanje je još jedno polje u kojem se vidi koliko je stvarnost neujednačena. Smještaj, kaže, “uvelike ovisi o sektoru zapošljavanja” pa varira od organiziranog, plaćenog i kolektivnog smještaja do individualnih stambenih aranžmana. Posebno ističe da je “trenutačno u javnom savjetovanju dugo najavljivani Pravilnik” o izmjenama pravilnika o boravku državljana trećih zemalja, kojim bi se trebale definirati karakteristike primjerenog smještaja i onemogućiti neadekvatno “smještanje prevelikog broja ljudi u premalim kapacitetima i lošim uvjetima stanovanja”, na što se, kaže, često nailazi.

Kad se razgovor prebaci na javnost i prevladavajuću sliku “stranca” u Hrvatskoj, Gregurović ne ublažava ocjenu. “Po mom mišljenju, hrvatska je javnost nedovoljno osviještena o ovim temama.” Primjećuje da dio medija ide prema objektivnijem pristupu u prikazu migranata, ali naglašava da je senzacionalizam i dalje prisutan. I tu postavlja jasnu normu: umjesto “širenja i perpetuiranja straha i moralne panike”, mediji bi trebali informirati domaće stanovništvo i djelovati senzibilizirajuće s obzirom na dolazak “novih susjeda” u lokalne zajednice i njihovu integraciju.

STRAH OD MUSLIMANA

Kao primjer kako se raspoloženje mijenja, poziva se na “novi ciklus CMS-ova istraživanja” koji pokazuje da je porastao strah da će stranci “oduzimati radna mjesta”. No u istom dahu podsjeća na argument istraživača: D. Župarić-Iljić i S. Lalić ističu da strani radnici u Hrvatsku dolaze upravo zato da popune radna mjesta za koja “nema dovoljnog broja zainteresiranih ili kvalificiranih radnika iz Hrvatske”.

Uz to, kaže, istraživanje je pokazalo i nešto što objašnjava dio otpornosti prema doseljavanju, u pozadini negativnih stavova prema različitim kategorijama migranata među hrvatskim građanima nalazi se “strah od pripadnika islamske vjeroispovijesti” – strah koji je prisutan “u mnogim europskim državama”.

U tom kontekstu, kad govori o porastu netrpeljivosti i negativnog raspoloženja prema “smeđima”, Gregurović se vraća na širu europsku sliku i istraživačke podatke. “Novija istraživanja poput Europskog društvenog istraživanja (ESS) pokazuju da se stranci sve negativnije doživljavaju u Hrvatskoj, isto kao i u mnogim drugim europskim državama.” Naglasak je, dodaje, sve više na kulturnoj dimenziji jer dolazak stranih radnika dio građana doživljava kao “simboličnu prijetnju” zbog različitih vrijednosti i normi stranaca u odnosu na vlastite.

Izvore negativnih stavova vidi kao višestruke, ali kod odraslih posebno naglašava učinke medijskih prikaza migranata. Mediji ne djeluju izolirano, objašnjava, nego prenose i stavove političkih i društvenih aktera koji u javnim istupima sve učestalije migrante i njihove različitosti prikazuju kao stvarnu i simboličnu prijetnju za hrvatsko društvo – čime se potiču strah i predrasude. A uloga medija i drugih “sukreatora javnog mnijenja”, po njezinoj interpretaciji, trebala bi biti obrnuta: informiranje, senzibiliziranje i objektivni prikazi stranih radnika i drugih migranata.

Ipak, unatoč nepovoljnoj atmosferi i “zapaljivosti” javnog prostora, Gregurović ne završava pesimistično. Na pitanje može li se u takvim okolnostima postići uspješna integracija, kaže: “Vjerujem da je moguće”, a ključnu polugu vidi na lokalnoj razini. Lokalna zajednica može odigrati značajnu ulogu, jer se integracija, u praksi, često ne događa na razini države kao apstrakcije, nego u kvartovima, školama, na radnim mjestima, u kontaktima koji se ponavljaju ili izostaju.

Navodi da “nekoliko gradova u Hrvatskoj” razvija vlastite akcijske planove usmjerene integraciji različitih kategorija migranata – izbjeglica, tražitelja azila i stranih radnika, a Grad Zagreb izdvaja kao relevantan primjer upravljanja migracijama na subnacionalnoj razini, upravo zato što ima najviše iskustva. Zagreb, kaže, radi na usvajanju novog Programa za provedbu Povelje Integrirajućih gradova za razdoblje 2026.–2030., koji se temelji na već provedenim akcijskim planovima za 2022., 2023. i 2024. godinu.

Zašto je lokalna razina toliko važna? Gregurović odgovara kroz sociološki uvid: istraživanja pokazuju da su lokalne vlasti postale aktivnije u razvoju vlastitih integracijskih pristupa jer migranti upravo na lokalnoj razini ostvaruju kontakte i često se “puno više identificiraju s mjestom u kojem žive nego s državom ili nacijom”. A kad se kroz planirane aktivnosti otvara mogućnost “smislenog i pozitivnog kontakta” između stranaca i domaćeg stanovništva, tada se, provjereno, kaže, smanjuju negativni stavovi i predrasude prema “drugima i drukčijima”.

U njezinom zaključku nema spektakularnih formula, nego insistiranje na realnosti. Hrvatska se demografski i radno mijenja, stranih radnika je više i dolaze iz sve raznolikijih konteksta, sustav ih dočekuje birokratski i često nedovoljno nadzirano, javnost je nesigurna i podložna strahovima, ali integracija je ipak moguća – ako se shvati kao planski, lokalno ukorijenjen proces, a ne kao usputna posljedica tržišta rada.