Sedamdesetosmogodišnji Emin Teskeredžić poznato je ime u Zagrebu i šire. Pastrmke iz njegovih ribnjaka na menijima su najboljih restorana, a osim životne strasti prema ribama, on je i krajnje osebujan vinar – svoj je vinograd iz kojeg dobiva nešto malo boca pinot noira i pjenušca, na čuđenje mnogih, zasadio na padini prema Tkalčićevoj ulici, u podnožju svoje kuće, u najstrožem centru Zagreba. Teskeredžić je naučnik, bio je prvak Jugoslavije u podvodnom ribolovu te utemeljitelj Laboratorija za akvakulturu i bolesti riba na Institutu “Ruđer Bošković” 1980.

Dr. sc. Emin Teskeredžić na pragu je da dobije posve neobičnu pravnu bitku protiv Republike Hrvatske. Zapravo, Trgovački sud u Zagrebu već je donio nepravomoćnu presudu prema kojoj država mora isplatiti gotovo 300.000 eura odštete Teskeredžiću i 180.000 eura sudskih troškova. Na ovu presudu država ima pravo žalbe, ali čini se da nema mnogo šanse da promijeni ishod. Naime, Teskeredžić, vlasnik ribogojilišta na dvije lokacije u Hrvatskoj, tužio je državu zato što nije poduzela ništa nakon što su zaštićene životinje, ptice i vidre, pojele njegovu ribu, iako je poduzeo sve što je bilo zakonom dopušteno da zaštiti ribogojilišta.

Sedamdesetosmogodišnji Emin Teskeredžić poznato je ime u Zagrebu i šire. Pastrmke iz njegovih ribnjaka na menijima su najboljih restorana, a osim životne strasti prema ribama, on je i krajnje osebujan vinar – svoj je vinograd iz kojeg dobiva nešto malo boca pinot noira i pjenušca, na čuđenje mnogih, zasadio na padini prema Tkalčićevoj ulici, u podnožju svoje kuće, u najstrožem centru Zagreba. Teskeredžić je naučnik, bio je prvak Jugoslavije u podvodnom ribolovu te utemeljitelj Laboratorija za akvakulturu i bolesti riba na Institutu “Ruđer Bošković” 1980.

Dr. sc. Emin Teskeredžić bio je brigadir Hrvatske vojske, nakon oslobođenja Knina, kao stručnjak s područja uzgoja riba, dobio je zapovijed vojnog vrha da ribogojilište, izgrađeno 1982. godine, sačuva od devastacije i stavi u funkciju. On je bivši zaposlenik “Ruđera”, doktorirao je na temu “Kavezni uzgoj kalifornijske pastrve”. Bio je naučni savjetnik i profesor na PMF-u, Agronomskom fakultetu u Dubrovniku, ima više od 250 naučnih i stručnih radova. U ratu dobrovoljac, zapovjednik postrojbe za djelovanje na vodama, brigadir u Viribus Unitis, specijalnoj postrojbi Hrvatske vojske po kojoj je nazvana i njegova firma.

Slučaj njegovog V.I.R.I.B.U.S.-a protiv države otvara izrazito široko pitanje: šta se događa kada se privatni sektor sudari sa sporom, nekoordiniranom i u ovom slučaju prilično nezainteresiranom državnom administracijom?

Sve je počelo još 2012., kada su se na kninskom ribnjaku Krčić, jednom od dva proizvodna pogona kompanije (prvi je Gračanski ribnjak u Zagrebu, otvoren davne 1976.), počeli pojavljivati ozbiljni gubici. Nisu bile posrijedi bolesti, krađe ili tehnički propusti, što bi bili očekivani uzroci u akvakulturi, nego nešto istovremeno banalno i pravno komplicirano – napadi predatora. Vidre, kormorani, sive čaplje i galebovi počeli su sustavno prodirati u ograđeni prostor ribnjaka i hraniti se pastrmkom u svim fazama uzgoja.

Problem je nastao zato što su sve te vrste životinja u Hrvatskoj strogo zaštićene pa se ne smiju loviti, uznemiravati, uklanjati niti fizički eliminirati. To je činjenica s kojom se uzgajivač može pomiriti, ali istovremeno to država mora kompenzirati jer zakon jasno propisuje da oštećena osoba ima pravo na naknadu štete – pod uvjetom da je učinila sve što je razumno moguće da napade spriječi. Upravo u tom prostoru nastao je sudski postupak koji je sada, u ponovljenom suđenju, dao Teskeredžićevoj kompaniji 291.000 eura odštete. V.I.R.I.B.U.S. je godinama slao dokumentaciju, fotografije, dopise, prijave, pozive, upozorenja i molbe državnim tijelima da izađu na teren, utvrde štetu i pokrenu propisani postupak naknade. Rezultat je bio gotovo potpuni muk.

Ministarstvo zaštite okoliša redovito se proglašavalo nenadležnim, prebacujući odgovornost na Ministarstvo poljoprivrede, koje pak nije reagiralo ni po jednoj prijavi unatoč tome što je upravo ono izdavalo povlastice za akvakulturu. Jedina stvarna reakcija dogodila se tek 2013., nakon dojave o uginuloj vidri, kada je inspektorica zaštite prirode izašla na teren i službeno potvrdila dvije presudne činjenice: da predatori doista ulaze u ribnjak unatoč postavljenim zaštitnim mjerama te da su mjere koje je uzgajivač proveo, žičane ograde, betonski podzidovi, električni pastir, mreže nad bazenima i videonadzor – razborite, opsežne i primjerene.

Kada je postalo jasno da se administrativnim putem ništa neće riješiti, V.I.R.I.B.U.S. je krenuo u tužbu – i time započeo podulji proces. Tužba je 2022. prvobitno odbijena, no Visoki trgovački sud predmet je 2023. vratio na ponovno suđenje, navodeći da sud nije pravilno ocijenio ključne dokaze.

Upravo u tom drugom krugu, nakon iscrpnog dokaznog postupka, ponovnog vještačenja i raščišćavanja svih osporavanja države, donesena je pravomoćna presuda koja dramatično mijenja pravnu i ekonomsku sliku cijelog slučaja: država je odgovorna za štetu i mora je platiti. Spor je time ušao u završni čin, ali i otvorio brojna pitanja o tome kako država tretira sektore za koje tvrdi da su strateški, poput akvakulture i poljoprivrede. Najveći prijelom u ovom postupku nastao je kada je sud ponovno otvorio dokazni postupak i u njega uključio ono što je u cijelom sporu gotovo groteskno: ključni dokaz u korist tužitelja proizlazi iz dokumenta koji je naručila – sama država. Riječ je o Studiji utjecaja predatora na pastrvske ribnjake u Republici Hrvatskoj, koju je naručilo Ministarstvo poljoprivrede, a izradio Institut “Ruđer Bošković” s timom stručnjaka predvođenim dr. sc. Damirom Kapetanovićem. Studija je izrađena 2018., dakle, nakon što je prvi postupak već prošao, pa je tužitelj nije ni mogao ranije dostaviti, što je sud prihvatio kao opravdanu okolnost za kasnije uvođenje dokaza. Studija na više stotina stranica opisuje geografski raspored ribnjaka, vrste predatora, učestalost napada, mehanizme nastanka štete, metodologiju izračuna izgubljene dobiti, kao i stanje zaštite na pojedinim ribnjacima.

U njoj se eksplicitno spominje i ribnjak Krčić, gdje su autori Studije na terenu utvrdili upravo ono što je tužitelj cijelo vrijeme tvrdio – da su poduzete sve raspoložive i zakonski omogućene zaštitne mjere, ali da one nisu dovoljne da zaustave predatore. Na fotografijama u Studiji vidljivi su potkopani podzidovi, probijene žičane mreže, tragovi ulaska vidre i štete u bazenima. Studija strukturirano zaključuje da predatori na ribnjacima u prosjeku godišnje uzrokuju izravne i neizravne gubitke od 39 do 44 posto. To nije tek administrativna brojka, u praksi to znači da gotovo polovica uzgojenog fonda može nestati, a uzgajivač pritom ne smije intervenirati jer bi time prekršio zakon i ugrozio strogo zaštićene vrste.

“Ja godišnje uzgajam 40 – 50 tona ribe, uglavnom kalifornijske pastrve. Šteta je svake godine tu iznad 30, nekada i do 50 posto, ovisi o godini, a država dosad nije poduzimala ništa da nas obešteti. Sada su, prije nekoliko godina, počeli plaćati nekih 30 posto razlike dobiti, ali ta se odšteta bazira na dobiti, a ne na gubitku koji je puno, puno veći”, govori Teskeredžić.

Država je pokušala osporiti Studiju smiješnom tezom da nije naručena s tom svrhom ili da se ne odnosi na konkretan slučaj, no taj se argument srušio u trenutku kada je dr. Kapetanović dostavio dokumentaciju koja nedvojbeno pokazuje da je Ministarstvo poljoprivrede samo raspisalo javnu nabavu, odabralo Institut “Ruđer Bošković” i preuzelo završni dokument. U pravnom smislu, ta činjenica ima težinu koju je sud jasno naglasio: tuženik ne može osporavati vlastiti službeni dokument koji je sam naručio, platio i prihvatio. Čak i da ga želi osporiti, morao bi predstaviti znanstveno ili tehnički ekvivalentnu kontrastudiju, što se u ovom predmetu nije dogodilo.

Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, kojom se državi nalaže isplata više od 291.000 eura odštete i gotovo 180.000 eura parničnih troškova, izdvaja se kao jedna od rijetkih odluka koje vrlo jasno i vrlo glasno postavljaju pravilo: kada država propisuje strogu zaštitu određenih životinjskih vrsta, ne može očekivati da privatni sektor sam snosi štetu koja iz te zaštite proizlazi.

Ova presuda može imati domino-efekt. Ako se u Hrvatskoj u budućnosti pojave novi slični zahtjevi uzgajivača, ova odluka postavlja standard koji će ih ohrabriti da traže naknadu na temelju istih zakonskih članaka. Državu stavlja u poziciju da mora ozbiljno razmisliti o sustavnoj politici naknade šteta u akvakulturi, a ne da se oslanja na povremene i nejasne potpore, jednokratne isplate ili  ignoriranje procedura.

Izvor: Dnevno.hr