Liječnik hitne medicinske službe Adis Keranović predsjednik je Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske i Koordinacije bošnjačkih vijeća. Dugogodišnji aktivizam u bošnjačkim asocijacima u Hrvatskoj uspješno spaja sa zahtjevnim poslom liječnika hitne medicine i s obiteljskim obavezama, a pronađe vremena i za sport. Keranović je u svibnju 2025. imenovan za posebnog savjetnika ministrice zdravstva za djelatnost hitne medicine, što je priznanje uspješnosti njegova rada u struci, ali i samoj službi hitne medicine u Republici Hrvatskoj.

Adis Keranović osnovnu i srednju školu završio je u Sisku nakon čega upisuje Medicinski fakultet u Zagrebu kojega završava 2012. godine. Zatim odrađuje pripravnički staž i počinje raditi u hitnoj medicinskoj službi gdje kontinuirano ostaje do danas. U početku radi u Zavodu za hitnu medicinu Varaždinske županije kao liječnik u kolima hitne medicinske službe. Tada je uvidio kako je hitna medicina struka ono čime se želi baviti, stoga 2016. godine počinje sa specijalizacijom iz hitne medicine u KBC-u Zagreb. Paralelno sa radom u objedinjenom hitnom bolničkom prijemu počinje raditi u helikopterskoj hitnoj medicinskoj službi.

Od 2020. godine je specijalist hitne medicine. U međuvremenu je magistrirao zdravstveni menadžment i upisao znanstveni doktorski studij na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom dosadašnje karijere ovladao je svim segmentima hitne medicine – od izvanbolničkog rada (u kolima i u helikopteru) do bolničkog rada u hitnom prijemu. Iskustva koja je stekao u svom radu nastojat će kao savjetnik u Ministarstvu zdravstva prenijeti u strukture koje bi poboljšale učinkovitost ovog iznimno važnog dijela liječničke skrbi.

Osnovni posao danas mu je posao specijalista hitne medicine u KBC-u Zagreb, a helikopterska hitna medicinska služba dodatni mu je posao, gdje odrađuje nekoliko smjena mjesečno, u helikopterskoj bazi u Zagrebu. Dok je bio mladić, Keranović je bio pasivan član bošnjačke zajednice, promatrač, ali znao je da će se u nekom trenutku aktivirati. Kad se ukazala prilika da se uključi, to je iskoristio jer je smatrao da svojim znanjem i energijom može pridonijeti zajednici.

BOSNA: Kako je biti glavni odgovorni za spašavanje života pacijenata koji su u takvoj situaciji da im je potrebna najbrža skrb, helikopterska hitna pomoć?

KERANOVIĆ: Kao liječnik u helikopterskom timu odrađujem u prosjeku nekoliko smjena mjesečno. U četveročlanom timu sam ja kao liječnik, medicinska sestra ili tehničar, te pilot i zrakoplovni tehničar. Baza u Zagrebu u kojoj radim pokriva devet županija zagrebačkog prstena. Pokrivamo sve hitne slučajeve – najčešće su to traume i koronarne bolesti, tj. bolesti srca i krvnih žila, vrlo često i ozlijeđena ili bolesna djeca. Smjena traje 12 sati, ovisno koje je doba godine. Na početku, kada smo krenuli, a to je bilo 30. ožujka prošle godine – nismo imali letove svaki dan jer je to tada bila nova služba.

Međutim, već krajem ljeta prošle godine, broj intervencija se znatno povećao i sada imamo minimalno jednu intervenciju dnevno. Cilj nam je da pacijent dođe u adekvatnu ustanovu što je prije moguće. Ako se, primjerice, prometna nesreća dogodi u okolici Siska, a pacijent treba neurokirurga, torakalnog ili kardiokirurga, to sisačka bolnica, ili bilo kakva opća bolnica, u pravilu nema. Takav pacijent mora biti prevezen u ustanovu koja to ima. Helikopterska hitna pomoć zato ima jasno definirane protokole i indikacije – cilj je direktan transport u ustanovu gdje pacijent može dobiti najbolju moguću skrb.

BOSNA: Posao, aktivizam u bošnjačkim organizacijama, obitelj… što vas motivira na toliko aktivnosti?

KERANOVIĆ: Živim u Zagrebu, na Borovju, oženjen sam, imam dvije curice – starija ima pet godina, mlađa godinu i pol. Naš obiteljski krug od 15-ak članova – bez njihove podrške ništa od ovoga ne bih uspio. U struci me motivira pomaganje ljudima. Ako dođeš na intervenciju trogodišnjem djetetu koje ima tešku ozljedu glave, i uspiješ ga zbrinuti i dovesti u pravu ustanovu, ili ako ga u bolnici zbrineš i ono se vrati roditeljima živo i zdravo – ima li veće sreće?! Ako pomognem nekome, meni je to dovoljno. Nekoliko puta se dogodilo da mi pacijent ili član obitelji kaže “vi ste mi spasili život” – to je jako snažno. Spasio sam puno života, da. Dobivamo li mi liječnici zahvalnost od pacijenata? U hitnoj to nije često, to se češće događa u drugim granama medicine. Ali, meni to i ne treba, bitno je što nosiš u srcu i sa sobom.

Što me motivira za aktivizam? Mislim da to dolazi iz kućnog odgoja, još iz Siska. Roditelji su mi od samih početaka, još od 2003. godine, bili aktivni u bošnjačkim zajednicama u Hrvatskoj. Osjećao sam potrebu pomoći svom narodu. Ako sam imao priliku studirati, raditi, obrazovati se, osjetio sam da to moram nekako vratiti hrvatskoj državi, državljanima RH i svom narodu – ništa ne isključujući. To mi je usađeno – pomoći ljudima na bilo koji način.

BOSNA: Imate podršku obitelji u svemu što radite?

KERANOVIĆ: Supruga, roditelji, sestra, prijatelji, svi oni me podržavaju jer znaju da sve što radim, radim iskreno i s puno entuzijazma. Nije lako, ali kad znaš da imaš ljude iza sebe, onda je sve lakše. Radišna obitelj me, svojim rukama zarađenim novcem, izgurala: studij, knjige, stanovanje… sve. Bio sam odličan gimnazijalac. Kroz srednju školu zanimala me biologija i ljudsko tijelo, što me povuklo ka medicini. I zahvaljujući roditeljima i njihovom odricanju sam tu gdje jesam. Moji poslovi u hitnoj svode se na 50% rada danju, 50% noću. I te dane, kad radim noću, u stvari sam doma i slobodan za obiteljski život preko dana. Drugi je problem što, kad završim obiteljske obveze, idem u noćnu. To je sad opet moj problem jer sam umoran, premoren – ali to je tako. Supruga je po struci fizioterapeut, zaposlena, ali ima jako puno razumijevanja i s njezine strane. Starija kćer mi je u vrtiću, a mlađa u jasličkoj skupini.

BOSNA: Koliko je posao liječnika hitne službe stresan?

KERANOVIĆ: Tko ne radi u helikopteru ili na terenu, ne zna koliko je to stresan posao. Ako primjerice imam kompliciranu intubaciju i zbrinjavanje dišnog puta na “Rebru”, ipak je lakše, imam mlađe kolege, sestre, tim ljudi oko sebe. A na terenu smo praktički sami – nas dvoje. Nedavno sam imao intervenciju kod teške prometne nesreće u okolici Zagreba, reanimirali smo pacijenta na cesti, po kiši, na autocesti, sa puno ljudi oko nas. Trebalo ga je intubirati, staviti na respirator, a kiša pada, to su uvjeti “hardcore” medicine, to je borba za život na otvorenom. Ono što mi trenutno predstavlja problem, a to mi se događa od početka struke, a pogotovo otkad sam postao tata, jest smrt djeteta. Kad mi dijete umre na rukama, u reanimacijskoj Sali, to mi je jako teško. To mi se znalo događati, djeca su mi umirala… pogotovo sada, u zadnjih pet godina otkad sam dobio stariju kćer, užasno mi je to teško, čak i kad mi ne umre dijete, nego je jako bolesno i prime ga u intenzivnu, a vidim da su šanse 50-50, to mi je teško. A smrt odraslih… isto jako teško, ali naučio sam s tim živjeti. Svaki izgubljeni život je tragedija.

BOSNA: Imenovani ste na mjesto posebnog savjetnika ministrice zdravstva 5. svibnja 2025. godine. Kako ocjenjujete mogućnost djelovanja na toj?

KERANOVIĆ: Ovim imenovanjem hitna medicina ima po prvi put tako visoku poziciju u povijesti hrvatske zdravstvene politike. Dobro je da su Vlada i Ministarstvo zdravstva prepoznali hitnu medicinu kao vrlo važnu komponentu zdravstvenog sustava. Nikada do sada, otkad postoji hitna medicina, nitko iz područja hitne medicine nije participirao na takav način na nacionalnoj razini u zdravstvenom sustavu. Prepoznali su hitnu medicinu kao struku koju treba jačati i koja treba napredovati. Prepoznao je to i naš saborski zastupnik Armin Hodžić pa sada vidite kako to jedno oživljavanje Bošnjaka u Hrvatskoj s njegovim dolaskom ujedno ima i značaj i korist i za većinski i za manjinski kontekst. To je velika stvar. I da su onda, unutar hitne, koja je razvijena struka i koja postoji već 15-ak godina u Hrvatskoj, izabrali baš mene, to je ponovno velika stvar. Na ovoj funkciji sam kratko. Dobio sam iz Ministarstva zdravstva raznu dokumentaciju koju sada pomno evaluiram i iz toga ću isproducirati strateški plan koji će postati ministarski plan za naredno razdoblje. Poznajem sustav iznutra i instruktor sam nacionalnih i europskih tečajeva iz hitne medicine, imam međunarodne i nacionalne licence, magistar sam menadžmenta u zdravstvu, sve to daje mi širu viziju hitne medicine.

BOSNA: Što zajednica Bošnjaka u Hrvatskoj treba učiniti da postane jača i vidljivija?

KERANOVIĆ: Svaki Bošnjak treba se zapitati: “Što ja mogu učiniti za svoju zajednicu?” Kad sam bio student, sjećam se, 2007./2008. – uključio sam se, misleći da se trebam aktivirati kako bi pomogao svojoj zajednici. To je odnos uzajamnosti. Za početak treba prestati s kritiziranjem, gledati pozitivno i aktivno se uključiti. To je jedini put naprijed.

BOSNA: Postoje li kod Bošnjaka u Hrvatskoj strah od etničko-religijske stigme, je li to uzrok asimilacije dijela pripadnika zajednice?

KERANOVIĆ: To može imati utjecaja. Ali, ja otvoreno kažem: Bošnjak sam, vjera mi je islam i toga se ne sramim. Moj otac je bio radnik Sisačke željezare i dragovoljac Domovinskog rata sa preko 1400 dana borbenog sektora. Ne priča o tome, ali je mnogo prošao. Sjećam se, bio je čupav, neobrijan, prljav kad se vraćao s Velebita za vrijeme rata. Bio je borac, ali i aktivan u bošnjačkoj zajednici, kao i moja majka. S takvim temeljima, ponosan sam što sam Bošnjak. U svom osobnom iskustvu – nisam primijetio nikakvu diskriminaciju, ni na fakultetu, ni u bolnici, ni u javnim institucijama. Isto vrijedi za moju sestru koja radi kao medicinska sestra na “Rebru”, ali i za druge članove obitelji. S takvom obiteljskom pričom u pozadini, ponosno mogu reći što sam, tko sam i da sam apsolutno sve postigao svojim radom: završio studij medicine, dobio specijalizaciju, završio specijalizaciju, educirao se po Americi, Švicarskoj i europskim zemljama – sve zahvaljujući radu.

Vjerojatno ljudi, kad vide moje ime i prezime, vide da sam pripadnik bošnjačke nacionalne manjine, ali do sada, niti u jednom trenutku, niti na fakultetu, niti u tijeku specijalizacije, niti sada, probleme nisam primijetio. Bošnjačka nacionalna manjina u Hrvatskoj ima iste probleme kao i većinska zajednica. Ne vidim razlog da bi netko tko je pripadnik bošnjačke nacionalne manjine imao neki veći problem nego pripadnik druge nacionalne manjine ili većinskog naroda. Ja to nikada nisam osjetio, hvala Bogu. Je li netko osobno imao takve probleme, to ne znam. U svakom slučaju, ne trebamo bježati od svoga identiteta, trebamo reći što i tko smo.

BOSNA: Kako ojačati samosvijest i položaj Bošnjaka kroz političko djelovanje u narednom periodu?

KERANOVIĆ: Na čelu Koordinacije imam mogućnost nacionalnog djelovanja i tu vidim dobru priliku da neke stvari uvežemo. Sve ono što je do sada bilo fragmentirano treba povezati. Zajedničke resurse kojima kao Bošnjaci raspolažemo, i ljudski i financijski, potrebno je povezati u jaču, kvalitetniju zajednicu koja bi trebala biti prepoznata kao važan dionik u društvu u kojem živimo. Važno je da svi dišemo kao jedno, da imamo isti smjer i da pokušamo unaprijediti položaj naše zajednice u svim aspektima: u obrazovanju, zdravstvu, kulturi, očuvanju identiteta, jezika, vjere i svega onoga što čini jednu zajednicu.

Konkretno gledano, to je organizacija okruglih stolova, simpozija, mnogih projekata, ali i jačanje znanstvenog djelovanja, promocije knjiga, kulturnog amaterizma i našeg folklora. Ključno je da se kvalitetnije povežemo sa matičnom zemljom, na čemu radimo. Sada smo postali dio Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca. To je jedina organizacija koja djeluje u BiH i na razini cijele regije: BiH, Slovenija, Srbija, Crna Gora, Kosovo, Sjeverna Makedonija i Hrvatska. Čak su nam tu uključeni i Bošnjaci Sjeverne Amerike i Kanade. Neke stvari koje su nam od zajedničkog interesa treba raditi kvalitetno i zajedno: primjerice sjećanje na Srebrenicu, Dan nezavisnosti i Dan državnosti BiH. To su samo neke ključne stvari koje trebamo raditi na svjetskoj razini.