Univerzalna civilizacija koju su Sjedinjene Američke Države nudile pokazala se kao zavodljiva iluzija. Od kraja Hladnog rata do današnje ere Trumpa, američki model individualizma, potrošnje i moći oblikovao je svijet – i doveo ga na ivicu moralnog i političkog rasapa. Pankaj Mishra poziva na duboku deamerikanizaciju svijeta kao nužan uslov za obnovu solidarnosti, zajedničkog dobra i smisla u globalnoj epohi

Univerzalna civilizacija koju su Sjedinjene Američke Države nudile bila je tek iluzija. Njen slom je, možda, čak poučniji i sudbonosniji od nestanka komunističke iluzije 1991. godine. Godinu dana nakon što je Donald Trump došao na vlast, čini se da ono što danas određuje karakter Sjedinjenih Država nisu ni demokratija ni sloboda, nego nasilna bijela supremacija.

Godine 1990., u trenutku kada se sovjetski komunizam urušavao i kada se činilo da svjedočimo „kraju historije“, pisac V. S. Naipaul slavio je amerikanizaciju svijeta. U predavanju održanom u Manhattan Instituteu, desničarskoj njujorškoj instituciji, tvrdio je da je američki ideal „potrage za srećom“ okončao dugu ideološku raspravu o tome kakav su život i kakvo je društvo najbolje, te da stvara univerzalnu civilizaciju.

Amerikanizam koji je Naipaul izražavao 1990. godine, pun samopouzdanja, proistjecao je iz jedne neosporne stvarnosti: s padom komunizma, oni koji su pokušavali graditi socijalistička ili socijaldemokratska društva doživjeli su presudan gubitak legitimiteta i vjerodostojnosti. Sve se više učvršćivala ideja da je sama historija vodila ka demokratiji i kapitalizmu američkog tipa. Do 1999. godine kolumnist New York Timesa Thomas Friedman mogao je s punim uvjerenjem izjaviti: „Želim da svi budu Amerikanci.“

Međutim, do 2026. godine teško je izbjeći sumnju da univerzalna civilizacija Sjedinjenih Država nije bila ni civilizacija ni univerzalna. Bila je to izuzetno zavodljiva fatamorgana, a njen nestanak predstavlja trenutak ogromne težine, možda čak poučniji i značajniji od iščeznuća komunističke fatamorgane 1991. godine. Štaviše, svijet, koji je platio previsoku cijenu za „potragu za srećom“ male američke manjine, mora proći kroz brzu deamerikanizaciju, intelektualnu, duhovnu i geopolitičku.

Dok Trump guši Venecuelu i prijeti Grenlandu, čini se da ono što danas određuje karakter i sudbinu Sjedinjenih Država nije demokratija, nego nasilna bijela supremacija. Ta stvarnost potvrđuje rad historičara koji su desetljećima stvarali golem arhiv studija o američkim praksama ropstva, genocida i rasističkog imperijalizma. Ali istovremeno moramo razumjeti i historijsku novinu te navodne univerzalne civilizacije, njenu privlačnost i njenu izvanrednu hegemoniju kao sistema vjerovanja tokom četiri decenije sposobnog da oblikuje ideje, preferencije, težnje i svrhe širom svijeta. Tek tada možemo početi ocrtavati obrise deamerikaniziranog svijeta koji dolazi.

Poljski nobelovac za književnost Czesław Miłosz zapisao je: „Amerikanci su prihvatili svoje društvo kao da je ono proizvod samog prirodnog poretka; bili su toliko uvjereni u to da su imali tendenciju da sažalijevaju ostatak čovječanstva što je skrenulo s norme.“ No, velika anomalija u historiji čovječanstva upravo su bile Sjedinjene Američke Države. Amerikanci su, uz svu svoju moć, dali prednost individualnoj sreći nad općim dobrom i potisnuli stoljetne rasprave o krajnjoj svrsi i značenju ljudskog postojanja u sferu privatnog života građana.

Uspon Sjedinjenih Država započeo je početkom 20. stoljeća uz izuzetnu raznolikost potrošačkih proizvoda, automobile Ford, holivudske filmove, Singerove šivaće mašine, Gilletteove britvice, čime su postale ne samo imperija nego i trgovački emporij, te predvodile revoluciju masovne potrošnje stvaranjem dotad nepoznatih materijalnih, društvenih i psiholoških potreba.

Američku ekspanziju pratili su bez presedana egalitarni ideali. Taj osebujni demokratski duh manje se temeljio na širokoj posvećenosti socijalnoj pravdi, a više na socijalizaciji potrošnje i standardizaciji običaja, što je Sinclair Lewis pronicljivo opisao u romanu Babbitt kao „mentalni i duhovni aspekt američke nadmoći“. Taj duh je uklonio razlike u ukusu zasnovane na društvenoj klasi i učinio ekonomske i socijalne nejednakosti manje uvredljivima nego u drugim društvima. Predstavljajući slobodu kao slobodu izbora, tržište je postalo prava sfera građanstva.

Američka imperija, koja je svaki otpor protiv sebe prikazivala kao nedemokratski, patološki radikalan ili reakcionaran, rasla je tokom svjetskih ratova koji su opustošili Evropu i velik dio Azije. Nakon 1945. godine dočekali su je s zahvalnošću lideri zapadne Evrope, uvjereni da je snažno američko prisustvo na kontinentu nužno za njihov vlastiti opstanak.

No, „meka moć“ Sjedinjenih Država u poslijeratnoj Evropi nije se svodila samo na potkupljivanje političara, ekonomske poticaje koje je CIA nudila antikomunističkim intelektualcima ili suptilnu propagandu Glasa Amerike i International Herald Tribunea. Već 1930. godine Cesare Pavese, jedan od italijanskih pisaca koji su se gušili pod fašizmom, govorio je da američka književnost nudi „svjedočanstvo života proživljenog s mnogo, možda i previše, entuzijazma“. Godinama kasnije, u istoj deceniji, mladi Italo Calvino, prolazeći pored kina u svom malom italijanskom gradu u kojem su se prikazivali američki filmovi, „osjetio je zov tog drugog svijeta, koji je bio svijet“.

Nakon 1945. godine Sjedinjene Države su pojačale širenje popularne kulture sposobne da osvoji svijet pun teškoća, posebno mlađe generacije, svojom radošću i optimizmom. Novi američki duh prebacio je odgovornost za lični razvoj na rast prihoda i potrošnje; povezao je samopoštovanje pojedinca s zavišću i poređenjem s materijalnim posjedima drugih. Posljedica toga bila je duboka globalna transformacija individualne i kolektivne slike o sebi; neodoljivi kultovi Novog svijeta,  hedonizma, obilja i trenutnog zadovoljstva, doveli su u pitanje, a često i razgradili, tradicionalne modele ličnog ispunjenja i transcendencije.

U mnogim nezapadnim društvima, model prilagođavanja modernosti naglašavao je spor i skroman proces učenja, discipline i etike društvene odgovornosti. Taj model je, međutim, postao zastario kada se učvrstila američka ideja da se sopstvo i svijet moraju privatno konzumirati kroz stalno zadovoljenje libidinalnih žudnji za bogatstvom i moći.

Uprkos deindustrijalizaciji američke ekonomije, ona je nastavila proizvoditi stalne inovacije: Google, MacBook, eBay, Wikipedia, Amazon i druge. Američke digitalne tehnologije prve su ponudile brzi nalet dopamina izoliranim pojedincima u sve atomiziranijim društvima. Dok su društvene mreže obećavale slobodno izražavanje i političko osnaživanje, istovremeno su univerzalizirale osebujan oblik individualizma zasnovanog na potrošnji.

Danas, međutim, giganti Silicijske doline poput Mete i X-a podržavaju Trumpa, glavnog korisnika raširene političke, mentalne i duhovne korupcije putem društvenih mreža; sve više se čini da su američki modeli individualizma bili oblik obmane. Sve to vrijeme, dok su ljudima obećavali izuzetnu moć i identitet, pretvarali su ih u puke čvorove koji izbacuju podatke u digitalne mreže, automatizme koji utiru put umjetnoj inteligenciji.

U mnogim drugim aspektima, naš današnji rascijepljeni svijet, od Kariba do Palestine, posljedica je neobuzdane kulturne i duhovne amerikanizacije. Trgovci, vođeni prvenstveno potragom za novcem i moći, odavno dominiraju javnim životom u Sjedinjenim Državama i amerikaniziranim društvima. Činjenica da su njihove želje potpuno lišene pozitivnih vrijednosti poput općeg dobra ili makar minimalne brige za posljedice i odgovornost poticala je sklonost ekstremnom ponašanju i, naposljetku, endemskom militarizmu i ratnom huškanju.

Danas se može činiti čudnim da je jedno imigrantsko društvo, tako duboko oblikovano (i ograničeno) društvenim i psihološkim potrebama prognanih i iskorijenjenih, sebe smatralo modelom, gradom na brdu, koji bi ostatak čovječanstva trebao slijediti. No još je neobičnije to što je velik dio svjetske populacije spremno prihvatio tu tvrdnju.

Decenijama je san o emancipaciji kroz američku modernost osvajao političku i moralnu imaginaciju bezbrojnih muškaraca i žena širom svijeta. Sjedinjene Države postale su druga domovina Azijcima i Afrikancima, baš kao što su Pariz ili London nekada bili usvojeni gradovi mnogih Evropljana i Latinoamerikanaca.

Danas su milioni ljudi širom svijeta u šoku gledajući kako Trump predvodi krajnje desničarski pokret koji žestoko odbacuje imigraciju u čitavom „slobodnom svijetu“ i prezire svaku mogućnost zajedničke ljudskosti, socijalne pravde ili jednakih prava. Nije pretjerivanje reći da je nezadovoljstvo Sjedinjenim Državama koje danas izbija širom svijeta širi i traumatičniji fenomen od razočaranja evropskih romantičara 19. stoljeća revolucionarnom Francuskom ili gubitka vjere sredinom 20. stoljeća u propalog (komunističkog) boga.

Brza i duboka deamerikanizacija svijeta postala je moralni i egzistencijalni imperativ. Milioni ljudi, zavedeni američkim digitalnim tehnologijama jer su obećavale ličnu emancipaciju, doživjeli su manipulaciju uma i duha pod lavinom dezinformacija. Nestaju čak i osnovni kriteriji na koje su se ljudi stoljećima oslanjali, dobro i zlo, istina i laž. Svuda se ljudi pretvaraju u igračke vladajuće klase vješte u izvrgavanju vrijednosti, pretvaranju zločina u hvalevrijedan čin i otvorene laži u dogmu.

Da bismo pobjegli iz ovog zastrašujućeg moralnog ponora, moramo povratiti vrijednosti koje su namjerno potisnute u društvu konkurentskih pojedinaca izgrađenom po američkom modelu,  vrijednosti poput solidarnosti, suosjećanja i općeg dobra. Razumno je pretpostaviti da taj pothvat neće imati podršku korisnika američkog stoljeća, političkih i medijskih elita zapadne Evrope, koje nisu u stanju prekinuti svoju dugu i unosnu ljubavnu vezu sa Sjedinjenim Državama. Te elite nisu sposobne dijagnosticirati bolesti koje su godinama pothranjivale društveni duh pohlepe, straha i rivalstva u vlastitim društvima, niti mogu shvatiti rašireno iskustvo intelektualne i duhovne nemoći s kojom danas živimo.

Srećom, nužna deamerikanizacija svijeta neće zavisiti od njih. Posljednjih decenija demokratske i spoznajne revolucije u Aziji, Latinskoj Americi i Africi iznjedrile su civilno društvo transnacionalnih pokreta. Nedržavne mreže i brojni prekogranični interesni savezi povezali su aktiviste posvećene ljudskim pravima, borbi protiv siromaštva, ekološkoj pravdi, socijalnom stanovanju i rodnoj ravnopravnosti bilo u Indiji ili Amazoniji.

U trenutku kada je postajalo jasno da je Američki san tek san, dvojica uzastopnih papa s iskustvom Latinske Amerike preuzela su moralno vodstvo svijeta svojim enciklikama o klimatskim promjenama, siromaštvu i nejednakosti. Tradicionalna religija je, u rukama svojih pobožnih američkih predstavnika poput J. D. Vancea ili dijela španskog klera koji prigrljuje krajnju desnicu, izobličena i pretvorena u farsu.

Ipak, da bismo izgradili istinski egalitaran, održiv i pravedan društveni poredak i suočili se s problemima poput klimatskih promjena i umjetne inteligencije, potrebna nam je filozofska mudrost nakupljena tokom duge historije čovječanstva.

Naravno, potrebne su nove globalne institucije za ekonomsku i političku koordinaciju. Ali deamerikanizacija također zahtijeva da svaka osoba temeljito promijeni način na koji doživljava smisao i ukupni okvir vlastitog života, kao i način djelovanja u međuovisnom odnosu s drugima i s prirodnim svijetom. Već znamo da svijet ne može preživjeti američku nihilističku vjeru u pojedinca izoliranog od društva, koji svijet konzumira privatno. U tome leži pravo značenje iznenadnog i neočekivanog kraja „kraja historije“.

Pankaj Mishra (Jhansi, Indija, 1969) romanopisac je i esejist. Autor je knjiga The Age of Anger (2017), Insipid Fanatics (2020) i The World After Gaza: A Brief History (2025); ovaj je tekst objavio El Pais