Hapšenje Nicolása Madura i američka vojna intervencija u Venezueli signaliziraju dublju promjenu u načinu na koji Washington razumije moć, pravo i međunarodne odnose. Drugi mandat Donalda Trumpa obilježen je učestalom upotrebom sile, marginalizacijom diplomatije i otvorenim povratkom logici interesnih zona utjecaja. Venecuela se pritom pojavljuje kao centralni primjer: zemlja s najvećim naftnim rezervama na svijetu, historijski opterećena prisustvom američkih energetskih kompanija i novim planovima za njihovo vraćanje. Riječ je o politici koja destabilizira region i potkopava temelje globalnog poretka

Kada je Donald Trump u novogodišnjoj noći poželio „mir na Zemlji“, malo je ko sumnjao da će već prvih dana nove godine ta fraza zvučati cinično. Hapšenje Nicolása Madura, bombardovanje venecuelanskih vojnih ciljeva i otvorene najave da će Sjedinjene Američke Države „upravljati zemljom“ nisu tek još jedna epizoda u dugoj historiji američkih intervencija u Latinskoj Americi. One su simptom dubljeg problema: povratka imperijalnog mišljenja, u kojem se sila ponovo nudi kao politički odgovor, a međunarodno pravo kao smetnja, a ne okvir.

Trumpova politika prema Venecueli ne može se razumjeti izvan šire slike njegove administracije: svijeta koji se, prema toj logici, dijeli na pobjednike i gubitnike, poslušne i neposlušne, korisne i suvišne. U tom svijetu, diplomatija je slabost, a kompromis znak poraza. Ako se neko opire, rješenje nije pregovor, nego pritisak, sankcije i, u krajnjoj liniji, vojna sila.

U svakom slučaju, intervencijom u Venecueli Bijela kuća ponovo potvrđuje aktuelnost Monroeove doktrine, koju je prije jednog stoljeća proglasio predsjednik po kojem nosi ime, pod sloganom „Amerika Amerikancima“. Riječ je o opravdanju za ekspanziju i ekspanzionističku politiku Sjedinjenih Država u Latinskoj Americi, pretvarajući je u vlastito dvorište nasuprot evropskim interesima.

Još nije navršena ni godina njegovog drugog mandata, a Trump je već bombardirao sedam zemalja kako bi demonstrirao silu ili nametnuo svoja pravila. Diplomatija se smatra prevaziđenom, a međunarodno pravo bačeno na smetljište. Civilizacija se nalazi sve bliže vlastitom kolapsu

Pod tih „sedam zemalja“ podrazumijevaju se vojni udari ili oružane operacije koje su Sjedinjene Američke Države, po naređenju Donalda Trumpa, izvele ili eskalirale u kratkom vremenskom razmaku: Venecuela, gdje su bombardovana vojna postrojenja i provedena operacija hapšenja Nicolása Madura; Nigerija, u kojoj su američke snage izvele zračne napade na položaje Boko Harama i ogranaka Islamske države; Sirija i Irak, gdje su nastavljeni i pojačani udari pod izgovorom borbe protiv terorizma; Jemen, kroz podršku i direktne napade u okviru šireg regionalnog sukoba; Somalija, gdje su izvođene operacije protiv Al-Shabaaba; te Afganistan, u kojem su obnovljeni ciljani udari uprkos formalnom povlačenju američkih snaga. U nijednom od ovih slučajeva nije vođena ozbiljna međunarodna rasprava niti je tražena jasna saglasnost Kongresa, što dodatno naglašava obrazac unilateralne upotrebe sile.

Intervencija u Venecueli praktično je rehabilitirala Monroeova doktrina, formuliranu još 1823. godine, prema kojoj je cijeli američki kontinent zona legitimnog interesa Sjedinjenih Država. Iako se ta doktrina u savremenoj političkoj retorici često prikazivala kao historijski relikt, Trump ju je vratio u sirovom, gotovo karikaturalnom obliku.

No, doktrina sama po sebi ne objašnjava haotičnost i proturječnosti Trumpovog pristupa. Jednog dana govori o potrebi pregovaračkog rješenja, drugog naređuje bombardiranje. Jednom najavljuje povlačenje iz „beskonačnih ratova“, već sutradan ne isključuje slanje kopnenih trupa. Ta nedosljednost nije slučajna: ona je strukturalna osobina trumpizma, politike vođene impulsom, ličnim uvjerenjem i unutrašnjom potrebom za demonstracijom moći.

Najviše zabrinutosti izazvala je Trumpova izjava da će Sjedinjene Države „voditi Venecuelu“. Šta to konkretno znači, ni danas nije jasno. Direktna okupacija? Indirektna uprava preko lojalnih figura iz starog režima? Ili tek kombinacija vojne sile i ekonomskog tutorstva? Sam Trump je ponudio kontradiktorne odgovore: s jedne strane, govorio je o američkim ministrima kao faktičkoj vlasti, s druge o saradnji s potpredsjednicom Delcy Rodríguez, predstavnicom režima koji je navodno svrgnut.

Rodríguez je takvu mogućnost kategorički odbacila, poručivši da Venecuela više nikada neće biti kolonija. Time je razotkrivena ključna slabost Trumpove strategije: odsustvo političkog plana koji bi imao ikakvu unutrašnju legitimnost u samoj Venecueli. Time je Trump poslao jasnu poruku: demokratija nije cilj sama po sebi, već samo alat, koristan dok služi interesima, suvišan kada postane prepreka.

Iza ideološke retorike o slobodi i borbi protiv kriminala viri mnogo prozaičniji motiv: nafta. Venecuela posjeduje najveće potvrđene rezerve nafte na svijetu, više čak i od Saudijske Arabije. Trump to ponavlja gotovo opsesivno, uz tvrdnju da će američke kompanije „doći, investirati milijarde i ponovo pokrenuti industriju“.

U toj viziji, američki energetski giganti postaju spasitelji Venecuele, a istovremeno i instrumenti američke geopolitičke kontrole. Međutim, ta slika zanemaruje osnovne činjenice. Venecuelanska nafta je teška, skupa za preradu i zahtijeva ogromna ulaganja u infrastrukturu. Prema procjenama energetskih stručnjaka, povratak proizvodnje na historijske nivoe zahtijevao bi desetine milijardi dolara i godine stabilnosti, upravo ono čega u postinterventnom okruženju nema.

Osim toga, globalno tržište nafte danas je zasićeno. Potražnja dugoročno stagnira, cijene su pod pritiskom, a povratak Venecuele na tržište dodatno bi ih srušio, nanoseći štetu i američkim proizvođačima. Drugim riječima, ekonomska računica Trumpove strategije jednako je problematična kao i politička.

Ipak, za Trumpa je apsolutni prioritet naftna industrija zemlje. I tu su njegove izjave bile proturječne i udaljene od stvarnosti. Prema njegovim tvrdnjama, masivne investicije američkih energetskih kompanija potaknule bi posrnulu proizvodnju nafte; ostvareni profiti pokrili bi troškove američke intervencije, nadoknadili gubitke nastale nacionalizacijom američkih naftnih ulaganja prije dvije decenije i ponovo ekonomski podigli zemlju na noge.

Od dolaska Huga Cháveza na vlast 1999. godine, odnos Venecuele prema američkim naftnim kompanijama postao je jedno od ključnih poprišta sukoba s Washingtonom. Chávez je započeo proces sistematskog jačanja državne kontrole nad naftnim sektorom, pozivajući se na suverenitet i socijalnu pravdu, ali i na historijsku činjenicu da su decenijama prije toga upravo američke kompanije, Exxon, Mobil, Chevron, Gulf Oil i druge, dominirale eksploatacijom venecuelanske nafte, izvlačeći ogromne profite uz minimalne koristi za lokalno stanovništvo.

Nacionalizacija iz 1976. godine formalno je vratila naftu državi, ali su strane kompanije nastavile djelovati kroz zajednička ulaganja, sve dok Chávez nije odlučio prekinuti taj model i nametnuti strožije uslove, veće poreze i državnu većinu u svim projektima. Kompanije koje to nisu prihvatile suočile su se s eksproprijacijom, arbitražama i povlačenjem iz zemlje, pri čemu su gubici američkih firmi procijenjeni na više milijardi dolara.

Upravo taj period Trump danas opisuje kao „krađu američke imovine“, zanemarujući da je riječ o političkom zaokretu jedne suverene države koja je pokušala prekinuti obrazac neokolonijalne eksploatacije, ali je to učinila bez kapaciteta, znanja i stabilnosti potrebnih da sistem dugoročno funkcioniše.

Međutim, ne postoji nijedan razlog zbog kojeg bi američke kompanije, suočene s ogromnim neizvjesnostima u Venecueli, trebale ulagati u tu zemlju. Trump ih teško može na to prisiliti. Čak i kada bi to učinile, bile bi potrebne godine da se proizvodnja nafte značajnije poveća. Cijena nafte trenutno je niska, na tržištu postoji višak ponude, potražnja dugoročno opada.

Trumpova retorika o „ukradenoj američkoj imovini“ podsjeća na argumente korištene tokom Hladnog rata, kada su nacionalizacije u Latinskoj Americi predstavljane kao neprijateljski činovi. U tom smislu, Trump se svjesno nadovezuje na tradiciju intervencionizma iz vremena Henryja Kissingera, kada su Sjedinjene Države podržavale diktature zarad „stabilnosti“ i zaštite interesa.

Iskustva Iraka, Afganistana i Libije, međutim, pokazuju koliko su takvi projekti skupi, dugotrajni i destruktivni,  ne samo za zemlje koje su „oslobađane“, nego i za same Sjedinjene Države.

Bivši američki državni sekretar Colin Powell jednom je sažeo suštinu intervencionizma u jednostavnu metaforu: „Ako nešto razbiješ, moraš to i platiti.“ Trumpova politika prema Venecueli već sada proizvodi razbijene institucije, dodatnu destabilizaciju regiona i rizik šireg sukoba. Račun za to tek će biti ispostavljen.

Najveća ironija cijele priče jeste što Trump, koji je politički izrastao na kritici „globalista“ i stranih avantura, sada provodi jednu od najotvorenijih imperijalnih politika u savremenoj američkoj historiji. Razlika je samo u tome što se ona više ne skriva iza univerzalnih vrijednosti, već se ponosno predstavlja kao gola borba za interes. U tom smislu, pitanje više nije šta će se dogoditi s Venezuelom, nego šta ovakav pristup znači za svijet u kojem živimo. Ako se sila ponovo uspostavlja kao osnovni politički jezik, onda su svi mali i srednji akteri potencijalne mete.

Venecuela je samo početak.