Republika Hrvatska je 1990. dobila novi grb koji je istodobno oslonjen na hrvatsku heraldičku tradiciju i nosi obilježje trenutka u kojem je 1990. nastao, navode u knjizi “Povijest hrvatskoga grba” Dubravka Peić Čaldarović i Nikša Stančić.

Zastava se sastoji od tri boje – crvene, bijele i plave s grbom u sredini. Boje su položene vodoravno. U sredini je grb, i to tako da gornji dio grba (kruna) zalazi u crveno polje zastave, a donji dio u plavo. Grb je povijesni hrvatski grb u obliku štita dvostruko podijeljen u vodoravno i okomito u 25 crvenih i bijelih (srebrnih) polja, tako da je prvo polje u gornjem lijevom kutu štita crvene boje. Iznad štita nalazi se kruna s pet šiljaka i u kojoj se nalazi pet manjih štitova s povijesnim hrvatskim grbovima – najstarijim poznatim grbom Hrvatske, grbovima Dubrovačke Republike, Dalmacije, Istre i Slavonije.

Tako su, ukratko, državni simboli opisani u Zakonu o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastave i lenti predsjednika Republike Hrvatske, koji je Sabor Republike Hrvatske donio na sjednici Vijeća udruženog rada, Vijeća općine i Društveno-političkog vijeća prije tačno 35 godina, 21. decembra 1990., dan prije donošenja novog Ustava. Predsjendik Vijeća udruženog rada bio je tada Ivan Matija, predsjednik Vijeća predsjednika općine Slavko Degoricija, predsjednik Društveno-političkog vijeća Ivan Vekić, predsjednik Sabora dr. Žarko Domljan. Odluka je donesena jednoglasno, a istoga je dana zakon proglašen ukazom predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana i objavljen u Narodnim novinama, čime je odmah stupio na snagu.

Pri uvrštenju zakona na dnevni red bilo je nekih primjedbi na hitnost. Dr. Nikola Visković upozorio je, kako je tada pisao Večernji list, da su zastupnici rješenja vidjeli tek prije tri dana, pa se o njima, kazao je, nije mogla voditi rasprava. Dr. Vladimir Veselica je imao primjedbe na predložena rješenja, te je također naveo da nije bilo vremena za konzultacije. “Poslije obrazloženja ministra Branka Babca, koji je uz ostalo napomenuo da rasprava o hrvatskom grbu zapravo traje već 600 godina, i svakako je pokoljenje u nju unijelo nešto novo, svoje, prijedlog je uvršten u dnevni red i na kraju prihvaćen”, navedeno je u vijesti objavljenoj u Večernjaku. Likovni prikaz grba i zastave izradio je akademik Miroslav Šutej, koji je dizajnirao i veliki dio novčanica hrvatske kune, nogometne dresove za reprezentaciju i zagrebački Dinamo.

Prof. dr. Nikša Stančić, povjesničar na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu vodio je stručno povjerenstvo koje je sudjelovalo u prvoj fazi nastanka novoga hrvatskog grba 1990. godine.

Rasprava o promjeni grba

“Odmah nakon izbora 1990. godine dr. Domljan me zamolio da osnujem radnu skupinu. Naš zadatak nije bio predložiti oblik i sadržaj grba, već dati stručnu osnovicu, upozoriti političare koji budu određivali sadržaj grba na pravila heraldike. Dali smo modele kako bi se mogao napraviti grb. Upozorili smo na to da nova heraldika ne poštuje i ne mora poštovati pravila tradicionalne heraldike. Prema heraldici, grb ima obvezatne i neobvezatne dijelove. Obvezatna je tako oznaka ranga, znak da je riječ o grofu ili barunu, ili, ako je riječ o državi, je li to kraljevina ili republika. Tradicionalni je znak za republiku grad s tri kule, a naš je grb s krunom, pomalo historiziran, nešto što bi moglo označavati povijesnu kraljevinu. Sama činjenica da postoji nešto osim temeljnoga grba nije protuustavna niti je protivna pravilima tradicionalne heraldike. Predao sam naše prijedloge dr. Domljanu, koji je angažirao slikara Miroslava Šuteja, a on je izradio mnogo nacrta. Nekoliko smo se puta sastali s predsjednikom Tuđmanom.

Na jednom od tih sastanaka dr. Tuđman je prihvatio upravo ovaj prijedlog hrvatskoga grba, koji je bio najbolji od predloženih. Šutejev je propust što se dubrovački grb u kruni malo razlikuje od originala. Možda mu kao likovnjaku to nije bilo toliko važno. Prigovara se i da je koza talijanski znak, istarski grb je grb austrijske pokrajine Istre, mnogo mlađi od ostalih, ali on je u Istri općenito prihvaćen. I hrvatski grb rabile su sve moguće ideologije, od feudalaca do preporoditelja, Stjepana Radića, ustaša, partizana, ali to ne mora značiti da je on danas neprihvatljiv ako ga većina ljudi prihvaća. Najstariji sačuvani crveno-bijeli grb jest onaj na cetinskom pečatu 1. siječnja 1527., kad je Hrvatski sabor prihvatio Habsburgovce. Najstariji poznati hrvatski grb, prvi u kruni, grb je s kraja 12. ili početka 13. stoljeća, sačuvan na novčiću hrvatskoga hercega Andrije, kasnije hrvatsko-ugarskoga kralja Andrije II. Na novčiću piše Dux Croatiae”, rekao je za Večernji list prof. dr. Stančić u januaru 2000. godine, kada se povela rasprava je li hrvatski grb protuustavan i treba li i njega i zastavu mijenjati.

Ivo Banac je, primjerice, napisao da grb koji je dizajnirao Šutej ukazuje na moć dizajnera u političkoj postmoderni. Ustvrdio je da je grb prekompliciran i neheraldičan u rasporedu, obliku i šarenilu grbovlja koji sačinjavaju njegovu metaforičnu krunu, te da je nelogičan u izboru grbova zastupljenih u kruni.

“Očito je da su potrebe dizajna uvjetovale izbor boja i ustrojstva ovog neobičnog grba, koji će vjerojatno doživjeti daljnje preinake”, napisao je Banac.

No, promjena nije bilo. Republika Hrvatska je 1990. dobila novi grb koji je istodobno oslonjen na hrvatsku heraldičku tradiciju i nosi obilježje trenutka u kojem je 1990. nastao, navode u knjizi “Povijest hrvatskoga grba” Dubravka Peić Čaldarović i Nikša Stančić.

“Aktualni hrvatski državni grb, koncentriran oko tradicionalnog šahiranog štita, trebao bi suvremenim generacijama prenijeti sasvim specifičku, katkad kontroverznu, ali prije svega istinitu poruku o procesu integriranja hrvatskih povijesnih pokrajina koje su tijekom svoje prošlosti proživjele drukčija povijesna iskustva i iskusile različite kulturne utjecaje. U svojoj izvedbi on je svojevrsan kompromis višestoljetne heraldičke tradicije u susretu sa suvremenom političkom praksom, pri čemu pokušava povezati historiografske interpretacije dugotrajnoga procesa nastanka i stvarnost uspostavljene samostalne hrvatske države”, pojašnjavaju. Nova vlast je, dodaju, nakon višestranačkih izbora provedenih u aprilu i maju 1990. željela na simboličkoj razini odmah nakon konstituiranja novoizabranoga Sabora 30. maja promjenom dotadašnjeg imena Socijalističke Republike Hrvatske i nacionalne simbolike naznačiti promjene društvenog i političkog sustava. Amandmanima na postojeći Ustav 25. jula iz naziva države ispušten je pridjev “socijalistička”, a istodobnim odredbama o promjeni izgleda grba i zastave nova vlast je pokazala obnovljeni interes za nacionalnu simboliku.

Amandmanima na ustav Socijalističke Republike Hrvatske određeno je, ističu, da “osnovicu” grba čini “povijesni hrvatski grb” bez ukrasa iz razdoblja socijalizma, ostavljajući za kasnije konačno definiranje njegova izgleda. Zastava umjesto dotadašnje zvijezde petokrake nosi u sredini “povijesni hrvatski grb”. Prijedlog grba Republike Hrvatske nastao je kao rezultat timskog rada, napominju Peić Čaldarović i Stančić. Time je amandmanima na Ustav 25. 7. 1990. Hrvatska sa zastave maknula zvijezdu petokraku i vraćena je šahovnica, ali konačni izgled grba, a time i zastave republike trebalo je naknadno tek definirati posebnim zakonom kod izrade novog Ustava.

Stručnu osnovicu za izradu grba izradilo je samostalni stručno povjerenstvo pod predsjedanjem akademika Stančića, formirano u dogovoru s predsjednikom Sabora dr. Domljanom. Iz Šutejevih skica napravljen je uži izbor, a prijedlog konačnog rješenje donesen je na sastancima dr. Domljana i akademika Stančića s predsjednikom Franjom Tuđmanom, te uz njegovu konačnu odluku. Prijedlog je zatim nepromijenjen prihvatila Vlada i potvrdio Sabor.

Najviše rasprave izazvalo je pitanje početnog polja u štitu, koje se pretvorilo u političko pitanje. U javnosti su se, posebno na zastavama koje su donijeli povratnici iz političke emigracije, nalazili grbovi s bijelim početnim poljem.

“Nakon što su već amandmanima iz grba bili uklonjeni simboli s ideološkim sadržajima, u dilemama između crvenog i bijelog početnog polja prevladalo je opredjeljenje za crveno. Ono je bilo motivirano činjenicom da je od 19. stoljeća počela prevladavati i u 20. stoljeću prevladala uporaba grba s crvenim početnim poljem, te težnjom za distanciranjem demokratske Hrvatske od NDH u osjetljivom međunarodnom političkom trenutku i kada su iz jugoslavenskog okruženja težnje za većim stupnjem samostalnosti Hrvatske ocjenjivane kao povratak ustaškom režimu. Afirmacija cjelovitosti teritorija Republike Hrvatske izražena je u grbu stiliziranom krunom s grbovima hrvatskih povijesnih pokrajina iznad osnovnog grbovnog štita, čime je simbolički izražen proces integriranja hrvatskih povijesnih teritorija. Grb zasnovan na hrvatskoj heraldičkoj tradiciji, oblikovan u razdoblju kada se Hrvatska kretala prema samostalnosti istodobno izložena prijetnji rata, bio je od prvih dana dobro prihvaćen od građana”, ističu autori knjige. Rasprava o početnom polju prisjetio se akademik Stančić u časopisu Hrvatskoga grboslovnog i zastavoslovnog društva “Grb i zastava” 2007. godine.

“Krajem studenog i početkom prosinca 1990. bio je ubrzan rad na pripremanju zakonskog prijedloga. U nekoliko navrata sam sudjelovao u sastancima kod dr. Tuđmana u Visokoj ulici, gdje se tada još nalazila predsjednička rezidencija. Sastancima je uz mene redovito prisustvovao dr. Domljan, ponekad akademik Šutej. Zadnji sastanak je održan oko 10. prosinca. Dr. Tuđmana je napose zaokupljalo pitanje treba li početno polje grba biti bijele ili crvene boje. Očigledno je bilo da ga zaokuplja dilema: zadržati raspored s početnim crvenim poljem iz dotadašnjeg grba SR Hrvatske ili prihvatiti grb kakav se vijorio na zastavama koje su donijeli politički emigranti, a koji je zadržao raspored iz grba Nezavisne Države Hrvatske s početnim bijelim poljem. U elaboratima povjerenstva konstatirano je da po strogim heraldičkim pravilima početnom polju pripada boja metala, tj. bijela boja koja je ustvari zamjena za izvorno srebrnu boju, dok je crvena ustvari boja krvi, te bi po njima hrvatski grb trebao započinjati bijelim poljem. Međutim, heraldika u provedbi nikada nije bila sasvim dosljedna te se tijekom stoljeća u prikazima hrvatskog grba neprestano izmjenjivalo crveno i bijelo početno polje, dok se konačno nije u praksi ustalilo crveno početno polje, uključivši u 20. stoljeću u praksi Hrvatske seljačke stranke koja je u međuratnom razdoblju faktički imala ulogu hrvatskog nacionalnog pokreta. Povjerenstvo je bilo jedinstveno u podržavanju te tradicije”, opisao je Stančić dileme iz 1990.

Tuđmanov izbor

Povjerenstvo se u elaboratima oslanjalo na stajalište Ivana Bojničića, svojedobno najistaknutijeg i međunarodno priznatog heraldičara, koji je 1896. godine kao ravnatelj Zemaljskog arhiva u svom elaboratu o početnom polju hrvatskog grba najmjerodavnijim smatrao najstariji hrvatski grb nastao u samoj Hrvatskoj, to jest grb s pečata na Cetinskoj diplomi, dok su svi raniji sačuvani hrvatski grbovi nastali izvan Hrvatske. Određujući crveno početno polje toga grba, Bojničić se nije oslanjao na stroga heraldička pravila, a na temelju njegova zaključka je 1901. godine konačno uzakonjen izgled hrvatskog grba.

“Dr. Tuđman je vrlo pažljivo slušao moja objašnjenja u kojima nisam zalazio u političke implikacije izbora početnog polja grba. Bio je zapravo pred jednom eminentno političkom odlukom, svjestan svih implikacija odluke o prihvaćanju bijelog početnog polja, ali očigledno o tome još nije bio donio konačnu odluku i, rekao bih, tražio je povijesnu argumentaciju koja bi opravdavala donošenje protivne odluke. U svom izlaganju iznosio sam heraldička načela koja su govorila u prilog početnog bijelog polja te podatke o tradiciji tijekom koje se ustalilo crveno početno polje i koja je početnom crvenom polju davala povijesni legitimitet. Tumačeći tu tradiciju, pozivao sam se na najstariji sačuvani hrvatski grb koji je nastao u samoj Hrvatskoj, tj. na grb s pečata Cetinske diplome. Prepričao sam Bojničićeva stajališta. Dr. Tuđman me nakon toga ozbiljno pogledao i upitao: ‘Stančiću, je li to točno?’ Bio je to očigledno trenutak kada sam se morao konačno odlučiti. Vidio sam da ga i dr. Domljan napeto promatra. Nakon mog potvrdnog odgovora, kratko je zastao i malo oklijevajući, ne sasvim odlučnim glasom ali očigledno riješivši se dotadašnjih dilema, rekao: ‘Dobro, neka početno polje bude crveno’”, prisjetio se Stančić.

Kad su u predsjedničkoj rezidenciji u Visokoj listali Šutejeve crteže i stigli do tog crteža, dr. Tuđman je dr. Domljana i Stančića pitao što o njemu misle. “Dr. Domljan ga je povoljno ocijenio, a moje je stajalište bilo da je najbolji od predloženih. ‘Mislite?’, pitao je dr. Tuđman provjeravajući pogledom jednog i drugog. Pritom se napose interesirao za najstariji hrvatski grb s motivom polumjeseca i zvijezde. Nakon našeg ponovljenog povoljnog izjašnjavanja zaključio je da treba za sljedeći sastanak izraditi konačnu verziju. Na kraju je dr. Domljan, pokazujući na najstariji grb s polumjesecom i zvijezdom i kao da želi čuti reakciju dr. Tuđmana, primijetio: ‘Ovo će nam privući bosanske muslimane’, na što se dr. Tuđman samo neodređeno nasmiješio”, naveo je Stančić.

Pri oblikovanju nisu poštivana sva heraldička pravila o oblikovanju grba, što i nije, smatra, neobično nakon gotovo 50-godišnjeg zastoja u njegovanju heraldičke tradicije te heraldičke znanosti i prakse u Hrvatskoj. Pet simbola hrvatskih regija u nakitu iznad osnovnog grbovnog štita, koji simbolički izražavaju proces integriranja hrvatskih povijesnih teritorija, postavljeni su unutar pet manjih štitova, što je sa stajališta heraldičkih pravila o sastavljanju grba do tada, otkrivaju Stančić i Peić Čaldarović, bilo nepoznato u heraldičkoj praksi. Grb je praktički nastao kao izraz povijesnog trenutka “kombinacijom djelovanja političkih, umjetničkih i stručnih čimbenika koji su u procesu izrade prijedloga grba sudjelovali u različitoj mjeri i na različite načine”. Grb kakav je oblikovan krajem 1990. godine svakako ima određenih nedostataka i u nekim pojedinostima nije oblikovan sasvim u skladu sa strogim heraldičkim pravilima, ali suvremena heraldika dopušta takva odstupanja. No, grb ima sasvim određenu sadržajnu vrijednost: on sadrži povijesnim simbolima izraženi program samostalnosti i cjelovitosti, smatra Stančić.

Izvor: Večernji list