Nakon 1878. godine u Bosnu su stigli Aškenazi, većinom s austrougarskom vojskom ali je pojedinaca bilo već za turskih vremena. Oni su bili porijeklom iz Galicije, Bukovine, Slovačke… Njihovim dolaskom mijenja se jevrejska društvena struktura. Aškenazi koji su došli 1878. bili su vojnici. zanatlije, željezničari, činovnici. Ijekari. Inžinjeri…

Između četrnaestog i šesnaestog stoljeća, stotine hiljada ljudi jevrejskog porijekla bilo je prisiljeno napustiti zemlju u kojoj su stoljećima živjeli, Pirinejski poluotok. Raspršili su se na sve četiri strane svijeta. Mnogi od njih bili su potomci jednom već protjeranih Jevreja koji su se između 12. i 14. stoljeća naselili u pirinejskim kraljevstvima nakon protjerivanja iz drugih evropskih zemalja, poput Francuske, Engleske, Velsa…

Tada Sepharad, kako su nazivali današnju Španiju i Portugal, nije bio njihovo jedino odredište, jer je i ondašnja Kraljevina Poljska takođe primala Jevreje iz ovih dijelova Evrope. Tamo su se Jevreji pridružili sunarodnjacima protjeranim iz Austrije, Mađarske, Litvanije pa čak i sa Krima.

Ove srednjovjekovne deportacije formirale su dvije velike jevrejske grupe koje traju do danas. S jedne strane, Sefardi, čiji je jezik, judeo-španski ili ladino, dijalekt srednjovjekovnog kastiljskog španskog s uticajima hebrejskog, talijanskog, bosanskog i turskog. S druge strane, Aškenazi, koji govore jidiš, dijalekt srednjevjekovnog njemačkog pod uticajem hebrejskog i slavenskih jezika, uključujući i poljski.

Dugotrajna osmanska vladavina u Bosni ostavila je dubok trag na kulturnom i vjerskom tkivu zemlje. Širenjem islama dolazila je i arapska kultura, čiji se ostaci, posebno u arhitekturi, mogu vidjeti i danas. Nakon Kosovske bitke 1389. godine, Osmanlije su u početku osigurale ključne granične točke Bosne a do kraja 16. stoljeća osmanska vlast proširila se na cijelo područje nekadašnjeg bosanskog kraljevstva.

Isprva je osmanska uprava donijela stabilnost, no već u 17. stoljeću bilježi se slabljenje vlasti, što je u 19. stoljeću kulminiralo krizama zbog imenovanja zvaničnika. Zbog toga je Berlinski kongres 1878. godine povjerio Austro-Ugarskoj okupaciju Bosne i Hercegovine. Ulaskom austrougarske vojske dio muslimanskog stanovništva, odan islamu, iselio se u Osmansko Carstvo. Neki su se naselili i na obali kod Cezareje (današnji Izrael).

Jevrejsko prisustvnou Sarajevu bilježi se još od 1565. godine. Iz te godine potječu tri sudske presude između Jevreja i muslimana, koje svjedoče o postojanju jevrejske četvrti u središtu Sarajeva, poznate kao „čifut-han“. Kasnije se zajednica preselila na prostranije područje naselja Bjelave. Popis iz 1779. godine, temeljen na sjedećem rasporedu u hramu, procjenjuje broj Jevreja u Sarajevu na oko 1000.

Nažalost, vrijedni zapisi općinske zajednice – pinkasi – odnijeti su 1941. godine od strane njemačkih okupacijskih snaga, a njihova daljnja sudbina ostaje nepoznata. Pinkasi su služili kao knjige prihoda i rashoda židovske zajednice, od velike vrijednosti za rekonstrukciju života Sefarda u Sarajevu.

Jedna od značajnih osoba povezanih s mističnim šabatijanskim pokretom bio je Nehemija Hija ben Moše Hajon, za kojeg se vjeruje da je rođen u Sarajevu oko 1650. godine. Iako je tvrdio da je rođen u Cfatu (Safed), priznao je sarajevsko porijeklo svojih roditelja. Putovao je diljem Osmanskog Carstva i Evrope, šireći mesijanske ideje, ali često nailazio na protivljenje rabinskih autoriteta.

Veliku ulogu u duhovnom i obrazovnom razvoju sarajevske jevrejske zajednice odigrao je David Pardo, rođen 1719. u Veneciji. Nakon boravka u Splitu, gdje je napisao važna djela rabinske literature, nastanio se u Sarajevu. Osnovao je prvu ješivu (vjersku školu), koja je stekla veliki ugled. Pardo se 1771. godine preselio u Svetu zemlju, a sarajevska zajednica ga je svečano ispratila.

Sarajevska Hagada, iako bez izravne veze sa Sarajevom osim mjesta pohrane, smatra se remek-djelom jevrejske iluminatorske umjetnosti iz 14. stoljeća, porijeklom iz Katalonije, Provanse ili Venecije. Sefardska zajednica u Sarajevu njegovala je ladino jezik i kulturnu tradiciju svojih predaka, ostajući kroz stoljeća povezana s kastiljanskim korijenima.

Glavne sefardske zajednice nalazile su se u Istanbulu, Izmiru, Jerusalemu, Safedu, Solunu i Sarajevu. Međutim, kako je Osmansko Carstvo počelo stagnirati sredinom 17. stoljeća, mnogi od tih Sefarda odabrali su odredišta s boljim ekonomskim izgledima u sjevernoj Evropi, poput Londona i, prije svega, Amsterdama.

Zanimljive informacije o Jevrejima u Bosni nalaze se i u carskom arhivu u Beču, kroz pisma austrijskog konzula u Travniku s početka 19. stoljeća. Travnik, tada sjedište osmanskog namjesnika, bio je središte diplomatskih i obavještajnih aktivnosti. Iako su podaci o odnosima valija s tamošnjim Jevrejima oskudni, poznato je da su valije Mustafa-paša i Mehmed Ruždi-paša bili uključeni u incident poznat kao „Sarajevski Purim“.

U razdoblju reformi (1851.–1877.) Jevreji su dali značajan doprinos razvoju privrede u Bosni. Bili su članovi mjesnih vijeća, a Isak-efendi Safom, prvi jevrejski liječnik s akademskom titulom, postao je član vijeća bosanskog vilajeta. Njegov sin, Slomo Ziver Salom, zastupao je bosanske Sefarde u turskom parlamentu.

Nakon 1878. godine u Bosnu su stigli Aškenazi, većinom s austrougarskom vojskom ali je pojedinaca bilo već za turskih vremena. Oni su bili porijeklom iz Galicije, Bukovine, Slovačke… Njihovim dolaskom mijenja se jevrejska društvena struktura. Aškenazi koji su došli 1878. bili su vojnici. zanatlije, željezničari, činovnici. Ijekari. Inžinjeri… Prva aškenaska opštlna osnovana je 1880. godine u Sarajevu. Kasnije su podignute aškenaske opštine i u provincijskim gradovima, Tuzli i Banjaluci.

Odnosi između Sefarda i Aškenaza nisu uvijek bili harmonični. U razdoblju vladavine Benjamina Kalaja dolazilo je do brojnih sporova unutar zajednice, učestale su bile svađe među Jevrejima. Na prelazu iz 19. u 20 stoljeće, sačinjavali su Aškenazi četvrtinu ukupnog jevrejskog stanovništva u Bosni. Spoljna trgovina, koja je bila u rukama Sefarda, razvila se pod austrijskim režimom. Osnovali su banke ill su učestvovali u njihovom osnivanju. Drugi su podigll nove industrije (tekstil, cigaretpapir). Uporedo je rastao i broj proletera.

Sarajevo je bilo glavni centar bosanskih Sefarda. Tokom druge polovine 19. stoljeća rasla je njihova aktivnost u području humanitarnog rada i obrazovanja. Društva poput „La Humanidad“, „La Gloria“, te posebno „La Benevolencia“ i poznato pjevačko društvo „La Lira“ odigrala su važnu ulogu u očuvanju kulturne baštine. „La Lira“ je među prvima pristupila cionističkom pokretu, pokazujući sve veću povezanost sarajevskih Jevreja s Erec Israelom.

Nakon napada nacističke Njemačke na Kraljevinu Jugoslaviju 1941. godine, Bosna i Hercegovina postaje dijelom marionetske Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Rješavanje tzv. “židovskog pitanja” u BiH prepušteno je ustaškim vlastima koje su odmah počele s uspostavom zakonskog okvira za sistemsku diskriminaciju, progon i uništenje Jevreja.

Već u aprilu 1941. godine doneseni su zakoni kojima se Jevreji stavljaju izvan društva – naređeno im je nošenje žute zvijezde, oduzimana im je imovina, organizirane su pljačke, paljevine i prisilne deportacije. Jevreji su morali kupovati žute oznake i registrirati se kod vlasti. U tim represalijama, oko pet hiljada sarajevskih Jevreja deportirano je u koncentracione logore, a tokom naredne godine još dvije hiljade.

Ukupno je od oko 39 hiljada Jevreja u Jugoslaviji, njih 24 hiljade ubijeno u holokaustu. Njemačke snage su oko sedam hiljada Jevreja direktno deportirale u logore smrti. Oko devet hiljada ih je preživjelo.

Bosna i Hercegovina je u holokaustu izgubila brojne ugledne i priznate jevrejske građane, koji su ostavili značajan trag u kulturnoj i društvenoj historiji zemlje. Među njima su bili Moritz Levy, slikar Danijel Ozmo, filozof i matematičar Marcel Šnajder, te Laura Papo-Bohoreta – prva žena dramski pisac na Balkanu, koja je preminula od tuge za djecom koju su nacisti odveli u logore. Među rijetkima koji su preživjeli bio je i dr. Isak Samokovlija, zahvaljujući činjenici da je bio ljekar i kao takav potreban čak i vlastima koje su ga slale na prisilni rad u Doboj i Kiseljak.

U teškom vremenu progona, Bosna i Hercegovina je također dala veliki broj pravednika među narodima – ljudi koji su, riskirajući vlastite živote, pomagali i spašavali Jevreje. Izraelski memorijalni centar “Yad Vashem” priznao je 48 građana BiH kao pravednike. Među najpoznatijima su rahmetli Derviš i Servet Korkut. Derviš Korkut, kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, posebno se istakao spašavanjem čuvene Sarajevske Hagade od nacista.

Posljednji priznati pravednici iz BiH su članovi porodice Prohić iz Gračanice, koji su se pridružili plemenitom nizu onih koji su u najmračnijim vremenima pokazali najveću humanost.

(Jedan od izvora korištenih za tekst je knjiga autora „Istorija Jevreja Jugoslavije“, autora Jakira Eventova)