Satelitski snimci potvrđuju da je Teheran aktivirao godinama zanemarenu luku Jask kako bi osigurao izvoz nafte izvan Hormuškog tjesnaca. Dok Washington razmatra zauzimanje ostrva Kharg, Iran užurbano testira svoj „plan B“ koji bi, uprkos američkim prijetnjama, trebao omogućiti nastavak trgovine s Pekingom i opstanak ekonomije pod opsadom
Dok su oči svjetske javnosti uprte u ostrvo Harg, iransko glavno energetsko čvorište, Teheran je tiho aktivirao alternativni pravac za izvoz svoje “crne krvi”. Satelitski snimci otkrivaju da su milioni barela nafte isporučeni iz luke Jask, postrojenja koje je godinama bilo gotovo potpuno zanemareno, a prije aktuelnih previranja korišteno je tek jednom.
Smješten na obali Omanskog zaljeva, oko 150 kilometara istočno od Hormuškog tjesnaca, Jask je postao ključna tačka iranske strategije preživljavanja u trenutku kada Washington otvoreno prijeti zauzimanjem Kharga.
Strateški značaj ove luke leži upravo u njenom geografskom položaju. Za razliku od Harga, kroz koji prolazi 90 procenata iranskog izvoza, Jask omogućava tankerima da zaobiđu usko grlo Hormuškog tjesnaca, čime se smanjuje ranjivost na eventualne blokade ili direktne vojne intervencije u Perzijskom zaljevu. Petras Katinas, stručnjak za energetiku pri Kraljevskom institutu ujedinjenih službi (RUSI), ističe da iranska ekonomija, neraskidivo vezana za sirovu naftu, ovim potezom pokušava stvoriti nužni sigurnosni tampon. Jask nije samo luka; on je operativno “plan B” u scenariju u kojem administracija predsjednika Trumpa odluči realizirati prijetnje o potpunom odsijecanju Harga od ostatka svijeta.
Analiza podataka kompanije Synmax Intelligence ukazuje na nagli porast aktivnosti tokom marta 2026. godine. Dva gigantska tankera, od kojih svaki može nositi po dva miliona barela, detektovana su na utovaru u Jasku u razmaku od svega petnaest dana. Među njima je i brod „Dore“, koji plovi pod iranskom zastavom i nalazi se pod sankcijama, a koji je prema podacima o praćenju već stigao do Malezije. Analitičari vjeruju da će „Dore“ izvršiti pretovar na moru prije nego što dragocjeni teret nastavi put ka Kini, koja ostaje glavni kupac iranskih energenata, apsorbujući gotovo 90 procenata njihovog ukupnog izvoza.
Iako je Jask prvobitno projektovan sa kapacitetom od milion barela dnevno, on nikada nije radio punim intenzitetom. Do početka sukoba, zalihe u terminalu iznosile su oko tri miliona barela, dok su najnovija mjerenja zasnovana na sjenama koje bacaju rezervoari pokazala porast na 4,3 miliona. Homayoun Falakshahi iz kompanije Kpler navodi da Teheran trenutno testira operativne granice ovog postrojenja. Jask ne može u potpunosti zamijeniti Harg, čiji je kapacitet sedam miliona barela dnevno, ali u uslovima totalnog rata ili okupacije, on predstavlja razliku između potpunog kolapsa i minimalnog protoka prihoda.
Situacija na samom Hargu ostaje kritična. Iako je Iran pojačao odbranu ostrva baterijama zemlja-zrak, američki udari su već desetkovali tamošnje vojne instalacije. Iako su naftna postrojenja za sada pošteđena, prisustvo hiljada američkih marinaca u regiji pothranjuje spekulacije o kopnenoj invaziji. Dok Mohammad Bagher Ghalibaf, predsjednik iranskog parlamenta, prijeti „kišom vatre“ u slučaju napada, aktivacija Jaska pokazuje da Teheran ne računa samo na vojni otpor, već i na logističko lukavstvo. Ipak, teško je vjerovati da Bijela kuća ne prati ove promjene; u svijetu visoke rezolucije i stalnog satelitskog nadzora, „zaboravljene“ luke rijetko ostaju nevidljive onima koji ih žele zatvoriti.
IZVOR: The Times
