Genetska analiza pokazuje da je kultura zvonastih pehara, koja se krajem kamenog doba proširila Evropom, nastala u jedinstvenoj mješavini lovaca-sakupljača i stepskih doseljenika

Prije oko 4.500 godina novi narod proširio se zapadnom Evropom. Prešli su La Manche i brzo zavladali Britanijom, gotovo u potpunosti zamijenivši lokalne neolitske zemljoradnike koji su tek bili podigli masivne kamene blokove u Stonehengeu. Kretali su se i ostatkom kontinenta: prema Njemačkoj, Francuskoj, Iberiji i Italiji, gdje im se pripisuje širenje indoevropskog jezika, porodice jezika koja potiče sa stepa sjeverno od Kavkaza, a kojom danas govori gotovo polovina svjetske populacije.

Bili su vješti metalci i strijelci, sahranjivani u monumentalnim grobnicama uz štitnike za zapešća, bakrene bodeže, vrhove strijela i karakterističnu čašu zvonastog oblika, po kojoj su ih arheolozi nazvali kulturom zvonastih pehara (Bell Beaker).

Nova studija drevne DNK sada tvrdi da je precizno utvrdila porijeklo ove ekspanzije u neobičnom prahistorijskom “loncu za topljenje” gena i kultura koji se počeo formirati hiljadama godina ranije u Niskim zemljama, na močvarnim ravnicama koje su oblikovale rijeke Rajna i Meuse.

Međunarodni tim genetičara i arheologa identificirao je ovu regiju, koja obuhvata dijelove današnje Belgije, Nizozemske i zapadne Njemačke, kao područje u kojem su se doseljenici stepskog porijekla s istoka izmiješali s izuzetno postojanom lokalnom populacijom lovaca-sakupljača i razvili ključne odlike kulture zvonastih pehara.

Studija se temelji na genetskim podacima 112 osoba koje su živjele između 8500. i 1700. godine prije nove ere, izvještavaju dr. Iñigo Olalde sa Univerziteta Harvard i njegove kolege u časopisu Nature. Genomi 63 pojedinca već su ranije objavljeni, dok su ostali sekvencirani za potrebe ove studije.

Zajedno, ovi podaci otkrivaju različite linije porijekla koje su oblikovale prahistorijske populacije Niskih zemalja i pokazuju kako je regija reagirala, ili nije reagirala, na dolazak novih naroda u Evropu.

Priča počinje u mezolitskoj Evropi, gdje su lovci-sakupljači dominirali nakon povlačenja ledenjaka koji su tokom posljednjeg ledenog maksimuma pokrivali veći dio kontinenta. Između 12.000 i 10.000 godina prije nove ere, stanovnici Anadolije (današnja Turska) počeli su razvijati poljoprivredu, ideju koja je promijenila svijet, pokrenula neolitsku revoluciju, ali značajno suzila prostor za lovce-sakupljače.

Anadolijski zemljoradnici širili su se i do 6500. godine prije nove ere njihovi potomci su stigli u Evropu. Iako su se miješali s lokalnim lovcima-sakupljačima, vremenom su ih u većini regija gotovo u potpunosti zamijenili, pokazala su ranija istraživanja.

Postojali su, međutim, izuzeci, poput dijelova Skandinavije ili istočne obale Magreba u Sjevernoj Africi, gdje je trebalo više milenija da zemljoradnici i njihov genetski potpis prevladaju.

Još jedno utočište za lovce-sakupljače bila je velika delta Rajne i Meuse, pokazuje nova studija. Ovdje je njihovo porijeklo opstalo čak 3.000 godina duže nego u većem dijelu Evrope.

Arheološki nalazi pokazuju da su zemljoradničke zajednice nastajale na uzvišenjima istočno i južno od Niskih zemalja, ali su se uglavnom držale podalje od teritorija lovaca-sakupljača. Zemljoradnici su bili zainteresirani za plodna lesna tla na višim terenima, dok još nisu imali tehnologiju za obradu močvarnih nizina, objašnjava dr. Eveline Altena s Medicinskog centra Univerziteta Leiden.

U narednih 1.500 godina dvije zajednice su se postupno miješale, genetski i kulturno. Lovci-sakupljači su preuzimali neke poljoprivredne tehnike i neolitsku keramiku. Lokalna populacija postala je približno ravnomjerna mješavina oba porijekla.

Zanimljivo je da je udio genetskog materijala tipičnog za zemljoradnike bio znatno veći na X hromosomu i u mitohondrijskoj DNK, koja se nasljeđuje isključivo po majčinskoj liniji. To sugerira da su žene imale ključnu ulogu u ovom genetskom i kulturnom povezivanju.

Oko 2800. godine prije nove ere kultura užetaste keramike (Corded Ware), nazvana po otiscima užeta kojima su ukrašavali posude, stigla je u istočnu i srednju Evropu. Nosili su stepsko porijeklo jer su uglavnom poticali od Jamnaja, mobilnih stočara koji su se oko 3000. godine prije nove ere počeli kretati zapadno iz područja sjeverno od Crnog mora.

Ove populacije smatraju se glavnim nosiocima protoindoevropskog jezika, koji se od prostora između Kavkaza i Volge proširio širom Evrope. Različite evolucije tog jezika dale su porodicu jezika koja se proteže od Evrope do Irana i Indije.

Kultura užetaste keramike nije zahvatila veći dio zapadne Evrope, ali je došla u kontakt s populacijom Niskih zemalja. I ovdje se zadržao obrazac kontinuiteta: užetasta keramika pojavljuje se u grobovima, ali genetska veza s izvornim stanovništvom ostaje dominantna, uz tek manji muški doprinos stepskih doseljenika.

Ovaj dugotrajni kontinuitet prekinut je oko 2500. godine prije nove ere, tokom tzv. prijelaza na kulturu zvonastih pehara. Novi priliv populacije užetaste keramike učinio je stepsko porijeklo dominantnim, iako je lokalna linija i dalje činila 13 do 18 posto genetskog udjela.

Nova grupa, nastala u genetskom i kulturnom susretu, preuzela je stepske pogrebne običaje, pojedinačne grobove s tijelom položenim na bok, ali i elemente iz drugih tradicija. Zvonasta čaša, zaštitni znak kulture, prvobitno se pojavljuje među neolitskim zemljoradnicima u današnjoj Španiji i Portugalu, bez stepskog porijekla.

U tom trenutku kultura zvonastih pehara počinje brzo da se širi Evropom, često zamjenjujući lokalne populacije. Ranija istraživanja pokazala su da je u Britaniji došlo do gotovo potpunog genetskog obrata u roku od nekoliko stoljeća. Sada se pokazuje da je taj talas krenuo iz Niskih zemalja, jer populacija koja je preuzela Britaniju nosi specifičnu mješavinu stepskog i lokalnog porijekla karakterističnu za područje Rajne i Meuse.

Još nije jasno koliko je prijelaz bio nasilan. U Britaniji nema jasnih tragova sukoba. Neka istraživanja sugeriraju da je rana pandemija kuge oko 2800. godine prije nove ere oslabila lokalne zajednice, dok su populacije sa stepskim porijeklom možda imale određeni imunitet.

Druga prednost mogla je proizaći iz stočarskog naslijeđa stepskih predaka. Kultura zvonastih pehara oslanjala se na veći unos životinjskih proteina, posebno mlijeka, što je moglo dati demografsku prednost.

U Iberiji su, međutim, genetski podaci pokazali znatno dramatičniju sliku: do 2000. godine prije nove ere oko 40 posto lokalne populacije bilo je zamijenjeno, a muški Y hromosomi gotovo u potpunosti potisnuti, što ukazuje na potencijalno nasilne procese.

Ekspanzija kulture zvonastih pehara vjerovatno je bila rezultat kombinacije faktora, bolesti, demografskih prednosti, kulturne prilagodljivosti i, moguće, nasilja, u različitim omjerima u različitim regijama.

Ona je, u svakom slučaju, označila duboku transformaciju Evrope: kraj kamenog doba i početak bronzanog, širenje indoevropskih jezika koji će dati keltske i italske grane, te stvaranje povezanijeg i tehnološki naprednijeg kontinenta.

IZVOR: Haaretz