Đumišića medresa srušena je prilikom regulacije toka Miljacke za vrijeme vladavine Austro-Ugarske monarhije

Đumišića medresa je ustanova koja je mnogim Sarajlijama nepoznata. Zvanični naziv ustanove bila je Sim-zade Abdulkerimova medresa, u narodu prozvana i “Drvenija” zbog drvenog mosta koji se nalazio ispod Šeherćehajine ćuprije.

U svojoj knjizi “Sarajevske džamije i druge javne zgrade turske dobe” autor Kemura Šejh Sejfuddin Fehmi bin Ali navodi da je medresa bila dugačka oko 18 metara a široka osam metara.

Bila je to jednospratna zgrada sa devet soba i dershanom (sobom za predavanje) dok su se od strane koja je okrenuta prema Kibli nalazile šupe, a s lijeve strane vrata za potrebu softi.

Vrata su imala svod i bila su visoka 2.5 metra a široka 180 cm, a od zapada je bio gornji boj zgrada gdje je bila sobe za muderrise i klanjanje te još jedan kahve odžak.

Važno je napomenuti i da je po završetku gradnje medrese 1189. godine po Hidžri odnosno 1775. godine po miladu tadašnji navještiji pjesnik Mehmed Mejli napisao pjesnički tarih.

“Iz ove lijepe medrese rodiće se sunce znanosti. Nebi bilo ni vrlo začudno, ako bi se svjetlost znanosti protegla i na posjetioce iste. Ovdje neka se uče raznolika znanja: sintaksa, fikha, tefsir, hadis i zemljomjerstvo. Neka ju Bog uzdrži uspravnu do strašnog suda. Ovako se Bogu moliti zaista je potrebno svakom čovjeku. Mejlija sa pohvalom izreče joj tarih: U ovoj lijepoj medresi zbor je učenjaka. 1189.”

Inače, Abdulkerim-efendija Đumišić nije dočekao završetak izgradnje medrese, jer je ranije preselio na ahiret.

Njegov mezar, prema zapisu Fehmi bin Alija, nalazi se u današnjem haremu džamije “Sedam braće”. Autor također navodi da je mezar ograđen otesanim kamenom, a da su nišani visoki oko 1.5 metar sa velikim sarukom, ali da na uzglavlju nije bilo nikakvog natpisa.

Po zvanju, Abdulkerim-ef. Đumišić bio je nadkadija, što svjedoči i šerijatski hudžet iz 1768. godine gdje je zapisano da je prije svoje smrti zavjetovao da se podigne medresa koja će po njemu nositi ime.

Također je uvakufio i 3000 groša za kupovinu zemljišta, a za nadzornika gradnje imenovao je Hadži Mehmed-efendiju, bivšeg muftiju i muderrisa, dok je Mehmed-ef. Čohadžić bio određen za izvršioca gradnje.

U drugom zapisu kojeg je Fehmi bin Ali zabilježio stoji i da je za gradnju medrese tražena dozvola, kako od bližnjih komšija tako i od komšija tabaka sa druge strane Miljacke. Tek nakon što su dobivene sve dozvole od obližnjih stanovnika, krenulo se u gradnju.

Plata muderrisu Đumišićeve medrese nije bila određena, pa je carskim fermanom od poreza koji se ubirao.

Ustanovljeno je da će plaća muderrisu biti 35 groša i 48 akči godišnje. Muderris ove Medrese bio je Hadži Mehmed Sadik-efendija.

Također je zapisano da je Hadži Abdulkadir-ef. Muzaferčić, sin Hadži Ahmedov iz Ferah mahale uvakufio 1300 groša i namijenio da se od njih 12 akči dnevno daje muderrisu, a pet učenicima kao poticaj.

Fatima Kanite hanuma, supruga Mustafa-paše Babića iz Čekrekči Muslihudinove mahale uvakufila je i nekretnine za ovu Medresu, što je zapisano u sidžilu iz 1848. godine.

U jednom dijelu njene vakufname stoji: “Pošto se znade da je ovaj svijet prolazan i njegov sjaj i njegove kuće nisu vječite, a cijelo je njegovo biće i uživanje ništetno, ali na njemu ipak valja posijati sjeme za onaj svijet, kao što nam je Bog Kur'anom zapovijedio, veleći izričito: Što prigotovite za sebe od dobra, naći ćete ga kod Boga”

Fatima hanuma je svoju vodenicu koja se nalazila u naselju Osijek pored Ilidže uvakufila i naredila da se od njene kirije izdvoji dio za muderrisa Medrese uz oporuku da se uče džuzevi (hatme) kao i da đaci medrese u šest soba svaki dan po jedan džuz uče i svaki mjesec po jednu hatmu pred dušu njenih roditelja dok je ona živa.

Kada ona preseli, zadužila je i da se za nju, njene roditelje i sve pravovjerne muslimane uči dova.

Za tu potrebu odredila je da se također izdvoji i 900 groša godišnje naknade.

Također je za potrebe Medrese Ali Abid-ef. Kapić uvakufio kuću u Halač Davudovoj mahali. Prilikom okupacije od strane Austro-ugarske monarhije je ta kuća izgorjela, pa je zemljište zamijenjeno za kuću u Vekil Harčovoj mahali.

Kuća je nakon rušenja Đumišića medrese, pripala Merhemića medresi.

Đumišića medresa srušena je prilikom regulacije toka Miljacke za vrijeme vladavine Austro-Ugarske monarhije. Zemaljska vlada je za nju platila obeštećenje koje je iskorišteno da se, prema Fehmi bin Aliju, napravi jedna zgrada u Dugom sokaku.

IZVOR: Preporod.info