Đenana Buturović bila je prvo ime bošnjačke književne folkloristike, utirala je put razumijevanju usmene epike kao autentične i slojevite kulturne tradicije, oslobađajući je decenijskih predrasuda, prisvajanja i naučnih pojednostavljenja. Najpoznatija je po pionirskoj studiji o Hörmannovoj zbirci i kapitalnim knjigama o Morićima i bošnjačkoj epici. Đenana Buturović preminula je na današnji dan, 2012. godine
U historiji bosanskohercegovačkih humanističkih nauka postoje ličnosti čiji se doprinos ne mjeri samo brojem knjiga, nego dubinom promjene koju su unijele u samo razumijevanje kulturnog naslijeđa. Đenana Buturović pripada upravo tom rijetkom krugu. Njezino ime danas stoji kao temeljni orijentir u proučavanju bošnjačke usmene književnosti, ne samo kao naučni autoritet, nego i kao figura koja je strpljivim, rigoroznim i etički besprijekornim radom pomjerila granice onoga što se smatralo mogućim, dopuštenim ili “prirodnim” u tadašnjoj akademskoj paradigmi.
Rođena u Trebinju 1934. godine, intelektualno formirana u Zagrebu i Beogradu, a profesionalno i životno ukorijenjena u Sarajevu, Buturović je pripadala generaciji naučnika koja je radila u tišini arhiva, na terenu i u dugim, zahtjevnim analitičkim procesima, daleko od akademskih moda i ideoloških prečica.
Diplomirala je 1958. godine, doktorirala 1973. godine, a gotovo čitav radni vijek provela u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine, gdje je prošla put od kustosice do naučne savjetnice i, u najtežem poratnom periodu, direktorice (1996–2003). Upravo tada, u vremenu institucionalne krize i egzistencijalne ugroženosti kulture, njezina uloga dobila je i širi društveni značaj.
Središnje mjesto u njenom opusu zauzima usmena epika Bošnjaka, prostor koji je decenijama bio marginaliziran, porican ili sistematski prisvajan u okviru srpske ili hrvatske književne historiografije. Do pojave Đenane Buturović, dominantan stav u etnologiji i folkloristici polazio je od pretpostavke da bošnjačka usmena književnost nema vlastitu etičku i poetičku posebnost. Upravo je taj “tiho podrazumijevani” konsenzus bio ono protiv čega se Buturović borila, ne pamfletom, nego argumentom.
Već u ranoj Studiji o Hörmannovoj zbirci muslimanskih narodnih pjesama pokazala je metodološku zrelost i istraživačku odgovornost koja će obilježiti cijeli njezin rad. Dok je Kosta Hörmann bilježio pjesme, Buturović je insistirala na kontekstu: na pjevačima, geografiji, varijantama, društvenim okolnostima. Time je usmena književnost prestala biti “bezlični korpus”, a postala živi izraz jedne historijske zajednice. Nije slučajno da je profesor Munib Maglajlić upravo nju nazivao “prvom damom naše književne folkloristike”.
Knjiga „Morići – od stvarnosti do usmene predaje“ (1983) ostaje jedno od kapitalnih djela bosanskohercegovačke humanistike. Polazeći od paradoksa, dubokog raskoraka između arhivske historiografije i narodnog pamćenja o braći Morić, Buturović je izvela jedan od najimpresivnijih primjera interdisciplinarnog istraživanja u našoj nauci. Pregledom arhivske građe, otkrivanjem novih dokumenata i pažljivim čitanjem usmene tradicije, rekonstruirala je političku i društvenu pozadinu Sarajeva i Bosne sredinom 18. stoljeća, nudeći složenu i nijansiranu sliku otpora, lojalnosti i simboličke transformacije historijskih ličnosti.
Dvadeset i šest godina kasnije, dopunjeno izdanje Morići – smisao sjećanja i pamćenja svjedoči o jednoj rijetkoj naučnoj vrlini: spremnosti da se vlastito djelo iznova preispita, produbi i nadogradi. To je čin koji, kako su primijetili njezini savremenici, mogu sebi dopustiti samo istinski odgovorni naučnici.
U knjizi „Bosanskomuslimanska usmena epika“ (1992), a potom i u „Usmenoj epici Bošnjaka“ (1995), Buturović je ponudila najcjelovitiji pregled bošnjačke epske tradicije. Posebno je značajan njezin otpor redukcionističkim klasifikacijama koje su cjelokupnu epiku svodile na krajiški tip. Insistirajući na multipojavnosti, tematskoj, regionalnoj i poetičkoj, otvorila je prostor za razumijevanje epike kao pluralnog svijeta, a ne monolitnog narativa.
Njezina analiza lika Alije Đerzeleza, utemeljena na novim dokumentima, pokazala je kako se historijska figura transformira u epskog junaka, ali i kako nauka može razdvojiti mit od ideološke instrumentalizacije, a da pritom ne osiromaši simboličku vrijednost tradicije.
Osim autorskih knjiga, Buturović je ostavila dubok trag kao urednica i priređivačica: od hrestomatija i antologija do temeljnih izdanja bošnjačke usmene književnosti. Njezin urednički rad odlikovala je ista preciznost i odgovornost koja je krasila njezine studije. Kao profesorica u Mostaru i Bihaću, oblikovala je generacije studenata, a kao direktorica Zemaljskog muzeja BiH, u poratnim godinama, branila je samu ideju javne kulture i nauke.
Iza Đenane Buturović ostala je i velika količina neobjavljene građe, podsjetnik na obim i intenzitet njezina rada, ali i na dug koji savremena nauka ima prema toj ostavštini. Njezino djelo danas ne predstavlja samo kanon bošnjačke folkloristike, nego i model kako se nauka može baviti identitetom bez ideologije, tradicijom bez romantizacije i pamćenjem bez patetike. Takva djela ne zastarijevaju, ona, poput usmene epike koju je proučavala, nastavljaju živjeti u vremenu, mijenjajući načine na koje razumijemo sebe i vlastitu prošlost.
