Od političkih smjena u italijanskom Raiju do najava privatizacije u Francuskoj, borba za kontrolu nad frekvencijama više nije samo pitanje budžeta, već otvoreni ideološki rat za eliminaciju kritičke misli i preoblikovanje javne istine

Svega šest mjeseci nakon što je vlada Giorgie Meloni položila zakletvu, generalni direktor italijanskog javnog servisa Rai podnio je ostavku. Carlo Fuortes je kao razlog svog odlaska u maju 2023. godine naveo “politički sukob”, napustivši funkciju godinu dana prije isteka mandata. Upražnjena mjesta u vrhu Rai-ja ekspresno su popunili kadrovi bliski partiji Braća Italije, stranci neofašističkih korijena. Na čelu servisa danas je Giampaolo Rossi, čovjek koji nikada nije skrivao simpatije prema Vladimiru Putinu, Viktoru Orbánu i Donaldu Trumpu. “Žele preuzeti Rai i promijeniti narativ u skladu sa svojim razmišljanjem”, izjavio je tada jedan od insajdera, opisujući smjene kao “bezobzirne”.

Ovaj italijanski scenario nije izolovan incident, već dio šireg, koordiniranog napada evropske krajnje desnice na javne emitere. Od Italije i Francuske do Njemačke, nacionalističke snage primjenjuju “Orbánov priručnik”: javne medije proglašavaju pristrasnim i preskupim, dok istovremeno njihovi saveznici milijarderi grade privatne medijske imperije desne orijentacije.

U Francuskoj, Nacionalno okupljanje (RN) Marine Le Pen otvoreno zagovara privatizaciju javnog emitera pod izgovorom da je televiziji i radiju potrebno “malo slobode”. Le Pen tvrdi da javni servis ima “ozbiljan problem s neutralnošću”, što je prošle godine rezultiralo pokretanjem parlamentarne istrage o finansiranju i radu javnih medija. Uticajni list Le Monde opisao je tu istragu kao “ideološku ratnu mašinu” čiji je cilj policijska kontrola javnog mnijenja.

Istovremeno, koncentracija vlasništva u privatnim medijima postaje alarmantna. Tajkun Vincent Bolloré kontroliše CNews, najgledaniji informativni kanal u zemlji, kao i brojne radio stanice i magazine. Reporteri bez granica (RSF) upozoravaju da Bolloréov intervencionizam vodi ka “trijumfu mišljenja nad činjenicama”, dok desničarski političari koriste upravo njegove medije za napade na javni servis.

U Njemačkoj, Alternativa za Njemačku (AfD) kao najjača opoziciona stranka, traži radikalno smanjenje mjesečne pretplate od 18 eura i restrukturiranje mreža ARD i ZDF, koje nazivaju “vladinim glasnogovornicima”. Ulrich Siegmund, jedan od lidera stranke, otvoreno poručuje: “Želimo konačno isključiti ovaj ‘woke’, njemačkomrzilački i manipulativni uticaj.” Branioci nezavisnog novinarstva u ovome vide jasan pokušaj utiranja puta ka autoritarizmu. “Oni ne žele nezavisno novinarstvo, već medije koji šire poruke koje su im politički oportune”, ističe Holger Hövelmann, medijski ekspert iz redova socijaldemokrata.

Mađarska služi kao mračni podsjetnik na to šta se dešava kada desnica potpuno ovlada medijskim prostorom. Tamošnji javni radio i televizija pretvoreni su u propagandne mašine, a procjenjuje se da vlada, preko lojalnih oligarha i zarobljenih regulatornih tijela, kontroliše oko 80% svih medija u zemlji. Iako ankete sugerišu da bi Orbán mogao biti poražen na predstojećim izborima 12. aprila, njegov model “ruthless” pristupa medijima postao je nacrt za nacionaliste širom kontinenta.

Poljska nudi drugačiju, ali podjednako kompleksnu lekciju. Nakon osam godina vladavine partije Pravo i pravda (PiS), tokom kojih je javna televizija TVP služila kao blatantno sredstvo propagande, nova vlada Donalda Tuska posegnula je za drastičnim mjerama. Iskoristili su trgovačko pravo kako bi preuzeli kontrolu nad upravom i na sedmicu dana ugasili informativni kanal TVP-a radi restrukturiranja. Ipak, poljski medijski pejzaž ostaje duboko polarizovan, a OSCE u svom izvještaju navodi da tranzicija iz nacionalističke ere još uvijek nije u potpunosti osigurala nepristrasnost.

Giorgia Meloni je u januaru izjavila da je sloboda štampe “temeljni preduslov svake demokratije”. Međutim, praksa njene vlade govori drugačije. Italija je na Svjetskom indeksu slobode medija pala sa 41. na 49. mjesto. Njena administracija koristi tužbe za klevetu kako bi ućutkala novinare i intelektualce, a samu premijerku su mikrofoni uhvatili kako u Bijeloj kući govori Donaldu Trumpu: “Nikada ne želim razgovarati sa svojom štampom.”

Nevladina organizacija Liberties u svom najnovijem izvještaju o vladavini prava u EU upozorava da su novinari u Italiji meta pravnih i fizičkih napada, kampanja blaćenja, pa čak i nadzora putem špijunskog softvera. Političko uplitanje u Rai nastavlja rasti, s obzirom na to da država drži gotovo 100% udjela u emiteru, što vladi daje apsolutnu kontrolu.

Strategija krajnje desnice sumirana je u nekoliko tačaka: delegitimizacija novinarstva, zastrašivanje kritičara, koncentracija uticaja kroz privatne tajkune, instrumentalizacija regulatora i finansijsko iscrpljivanje javnih institucija. Dok milijarderi poput Bolloréa sebe predstavljaju kao “žrtvene jarce neprijateljske elite” koji se bore za “slobodu govora”, stvarni ulog u ovoj borbi je sama suština slobodnog, pluralističkog društva. Javni servisi su zamišljeni da pružaju provjerene informacije dostupne svima i da vrše nadzor nad moćnicima. Bez njih, prostor za objektivnu istinu opasno se sužava, ostavljajući prostor za dominaciju ideološki obojenih narativa koji ne trpe propitivanja.

IZVOR: The Guardian