Historijska 2015. godina donijela je više od milion ljudi u Evropu preko Mediterana. Na krilima Merkeline krilatice „uspjet ćemo“ (Wir schaffen das) ubrzo je uslijedilo triježnjenje i pitanje: kako ovo zaustaviti? Put je vodio u Tursku, odakle je većina migranata kretala prema grčkim ostrvima. Predsjednik Recep Tayyip Erdoğan trebao je intervenirati, dogovoreno je da Ankara pojača graničnu kontrolu, dok je EU zauzvrat obećala milijarde eura pomoći i političke ustupke poput vizne liberalizacije

U jeku velike evropske izbjegličke krize 2015. i 2016. godine, jedan dokument postao je ključni alat za drastično smanjenje broja dolazaka: pakt Evropske unije s Turskom. Definisan 18. marta 2016. godine, ovaj sporazum je ispunio svoju primarnu svrhu i opstao do danas, ali je istovremeno postao zlokobni nagovještaj onoga što EU planira u budućnosti kada su u pitanju azil i migracije.

Ova strategija, često nazivana „politikom izbacivača“, podrazumijeva da EU plaća susjednim državama kako bi zaustavile izbjeglice i migrante na njihovom putu prema Evropi. Još tokom 2000-ih, libijski moćnik Muamer el-Gadafi uskočio je u ovu ulogu, a već tada se pokazala najveća slabost ovakvog pristupa: Evropa samu sebe čini podložnom ucjenama. „Evropa će postati crna“, prijetio bi Gaddafi kad god bi mu zatrebalo više novca, političke podrške ili tolerancije za njegove unutrašnje metode. Njegovom smrću 2011. godine taj je upitni savez okončan, da bi se pet godina kasnije Brisel ponovo okrenuo istom receptu.

Historijska 2015. godina donijela je više od milion ljudi u Evropu preko Mediterana. Na krilima Merkeline krilatice „uspjet ćemo“ (Wir schaffen das) ubrzo je uslijedilo triježnjenje i pitanje: kako ovo zaustaviti? Put je vodio u Tursku, odakle je većina migranata kretala prema grčkim ostrvima. Predsjednik Recep Tayyip Erdoğan trebao je intervenirati, dogovoreno je da Ankara pojača graničnu kontrolu, dok je EU zauzvrat obećala milijarde eura pomoći i političke ustupke poput vizne liberalizacije.

Učinak ovog dila je bio neosporan. Prema podacima UNHCR-a, 2015. godine morskim putem u Grčku je stiglo 856.723 ljudi. Već godinu dana kasnije taj broj je pao na 173.450, dok je 2017. zabilježeno manje od 30.000 dolazaka. No, ta sigurnost nije koštala EU samo milijarde eura, već i gubitak autonomije. Erdoğan je 2020. godine, poput Gaddafija nekada, zaprijetio otvaranjem granica, koristeći migraciju kao direktno sredstvo pritiska. Evropa je reagovala onako kako najbolje zna, žmireći na stvari koje joj se nisu sviđale u Turskoj kako bi sačuvala mir na sopstvenim granicama.

Slične kooperacije Italija i EU su kasnije realizovale s libijskim snagama, a proteklih godina dodani su sporazumi s Tunisom, Egiptom i Mauritanijom. Sve ove države nerijetko primjenjuju brutalne metode kako bi spriječile ljude u kretanju, a svaka od njih sada drži polugu kojom može pritisnuti Brisel.

Dok je politika „izbacivača“ već usavršena, ideja o uspostavljanju azilantskih centara u trećim zemljama tek ulazi u fazu realizacije. Britanski plan o deportaciji u Ruandu propao je pred sudovima, dok se Italija suočava sa sličnim pravnim barijerama u Albaniji, uprkos tome što su troškovi već dosegli milijarde.

Ipak, Austrija, Njemačka, Danska, Holandija i Grčka sada forsiraju novi Fahrplan za brzu implementaciju eksternalizacije azila. Prošle sedmice, konzervativci i desnica u Odboru za unutrašnje poslove Evropskog parlamenta glasali su za mogućnost centara za deportaciju (return hubs) u trećim zemljama, a konačno glasanje moglo bi uslijediti već ovoga mjeseca.

Pravni stručnjaci, poput Adela-Naima Reyhanija iz Instituta Ludwig Boltzmann u Beču, upozoravaju da su ljudska prava i dalje ista prepreka. Sudovi unutar EU su već pokazali spremnost da obore ovakve programe zbog opasnosti od „refoulementa“,nasilnog vraćanja ljudi u zemlje gdje im prijeti progon ili koje ih ne mogu zaštititi. Ovakvi centri bi se vjerovatno bazirali na sistemskom pritvaranju, što ih čini pravno vrlo ranjivim.

Dok se granice pokušavaju hermetički zatvoriti, unutar same Evrope raste druga vrsta krize. Istraživanja u Austriji pokazuju alarmantne podatke: manje od polovine mladih (uzrasta od 16 do 26 godina) smatra da politički sistem dobro funkcioniše. Samo trećina osjeća da ih parlamentarni zastupnici adekvatno predstavljaju.

Zanimljivo je da studija otkriva veliku želju mladih za informacijama o tome kako se zakoni donose. Politika bi to trebala shvatiti ozbiljno, posebno jer se mladi informišu putem društvenih mreža, gdje zvanične institucije još uvijek nemaju potreban doseg.

Bez nadstranačke inicijative koja bi približila parlamentarni rad mladima i snažnijeg fokusa na političko obrazovanje u školama, Evropa rizikuje odrastanje generacije koja će u potpunosti dovesti demokratiju u pitanje. Dok se Brisel bavi zidovima i „izbacivačima“ na vanjskim granicama, pravi izazov za budućnost mogao bi biti gubitak povjerenja onih koji bi tu demokratiju trebali naslijediti. Ako se mladi osjete isključenim, nikakvi zidovi prema vani neće sačuvati evropske vrijednosti iznutra.

IZVOR: Der Standard