Nakon američke intervencije u Venecueli, u Danskoj se probudio strah koji je do jučer djelovao nezamislivo: da bi Grenland mogao postati sljedeća meta politike sile Donalda Trumpa. U Kopenhagenu se razrađuju krizni scenariji, traže pragmatični sagovornici u Washingtonu i preispituje višedecenijsko povjerenje u SAD

Kada su se u subotu ujutro probudili uz vijest da su Sjedinjene Američke Države ilegalno ušle u Venecuelu i zarobile njenog predsjednika Nicolása Madura, mnogi u Danskoj imali su isti, hladan refleks: mi bismo mogli biti sljedeći. Nije bilo potrebno da Donald Trump i njegovi najbliži saradnici u satima koji su uslijedili ponovo zaprijete invazijom na Grenland, teritorij Kraljevine Danske. Američki predsjednik već više od godinu dana govori o namjeri da, na ovaj ili onaj način, preuzme kontrolu nad ovim golemim arktičkim ostrvom. Presedan iz Venecuele izazvao je najdublje strahove u Kopenhagenu.

„Prva pomisao mi je bila: Grenland“, rekao je Mads Clausager, 67-godišnji Danac, u utorak navečer u jednom baru u živahnoj četvrti Vesterbro. Odrastao je u svijetu blagostanja i mira, u uvjerenju da stvari mogu ići samo nabolje. Danas je, poput mnogih sunarodnjaka, zatečen i nelagodan. „Pomislio sam na grenlandskog premijera, šta radi i gdje se nalazi.“

Teško je, doduše, zamisliti da bi premijer Grenlanda Jens-Frederik Nielsen svaku noć mijenjao lokaciju ili bio okružen pretorijanskom gardom poput Madura. Danska nije neprijatelj Sjedinjenih Država, već saveznik i to jedan od najodanijih. Ipak, iako je Nielsen, sam Grenlanđanin, na sve agresivnije poruke iz Bijele kuće odgovorio riječima da je „dosta fantazija“, sa svakom novom izjavom iz Washingtona postaje jasnije da aneksija više nije puka teorija.

Strategija Kopenhagena, manje ili više otvoreno artikulirana u javnim istupima, jeste traženje dijaloga s onim članovima Trumpove administracije koje smatraju pragmatičnijima. Jedan od njih, američki državni sekretar Marco Rubio, najavio je ove sedmice da bi mogao prihvatiti sastanak s danskim kolegama već narednih dana.

U danskoj prijestolnici razrađuju se scenariji i pišu protuponude, sve s ciljem da se umiri američki predsjednik i spriječi da se zastava sa zvijezdama i prugama zavijori u Nuuku, glavnom gradu Grenlanda, s oružjem ili bez njega.

„Ne mislim da je primjereno javno govoriti o scenarijima“, kaže Ida Auken, zastupnica Socijaldemokratske stranke premijerke Mette Frederiksen, u svom uredu u Folketingu, danskom parlamentu. „Lično razmišljam o mnogim mogućnostima. Uvijek se moraš nadati najboljem i pripremati za najgore. To mora učiniti i Danska.“

Na zidu njenog ureda vise fotografije dvojice američkih predsjednika: Baracka Obame i Johna F. Kennedyja. Upravo ta simbolika čini krizu još potresnijom jer pogađa vjerovatno najproameričkiju zemlju u Evropi. Posljedica je, kako kaže Rasmus Sinding Søndergaard iz Danskog instituta za međunarodne studije (DIIS), „neka vrsta krize identiteta“. U manje od godinu dana urušio se stub poslijeratnog danskog identiteta: bezrezervno povjerenje u SAD. Tradicionalno euroskeptična Danska gotovo preko noći postala je snažno proevropska.

„Osamdeset godina bili smo čvrst saveznik Sjedinjenih Država“, objašnjava Auken. „Išli smo s njima u ratove u Iraku i Afganistanu. Gubili smo vojnike. Majke i očevi su izgubili djecu. Ne znam kako tim ljudima objasniti da se neko naš prema nama ponaša ovako.“ Prema njenim riječima, to Dansku stavlja „u neprihvatljiv i duboko uznemirujući položaj“.

Intervencija u Venecueli, dodaje, pokazala je da je Trump „spreman potkrijepiti riječi silom“. No, zabrinutost zbog Grenlanda nadilazi čisto vojnu dimenziju. „Ako bi jedna NATO zemlja napala drugu NATO zemlju ništa više ne bi stajalo. To je malo vjerovatan scenarij, ali činjenica da ga ljudi u Washingtonu ne isključuju, prisiljava nas da ga ozbiljno razmatramo.“

U skandinavskoj zemlji koja je uzoran član NATO-a i društvo konsenzusa i blagostanja, Trumpov pritisak izaziva svojevrsni „kratki spoj“.

„To je tako nedanski“, kaže Clausager. „Mi probleme rješavamo tako što sjednemo za sto. Demokratija je dio svakodnevice. U školi čekamo posljednjeg učenika da savlada gradivo prije nego što nastavimo. Sve se svodi na dijeljenje.“

Mnogi u Kopenhagenu nerado govore o konkretnim načinima na koje bi SAD mogle preuzeti Grenland, teritorij pedeset puta veći od Danske, s oko 56.000 stanovnika. Iako je dio Kraljevine već više od dva stoljeća, Grenland ima široku autonomiju i pravo na otcjepljenje. Istraživanja pokazuju većinsku podršku nezavisnosti, ali ekonomska zavisnost od Danske usporava taj proces. Ono što je, međutim, gotovo jednoglasno jeste protivljenje američkoj aneksiji: prema jednoj anketi, čak 85 posto Grenlanđana odbacilo bi takvu opciju.

SAD su već pokušale utjecati na javno mnijenje: organizirani su posjeti Trumpovih simpatizera i kontakti s malom grupom Grenlanđana sklonih aneksiji. Prije godinu dana Trump je predložio i kupovinu ostrva, prijedlog koji su i Danska i Grenland glatko odbili.

Ostaje, dakle, invazija. Mogla bi biti „mirna“, dovoljno bi bilo da američke snage podignu zastavu u Nuuku i da Trump proglasi Grenland američkim. Ili bi mogla uključivati ograničenu upotrebu sile.

„U Venecueli su napali vojne objekte da bi došli do Madura. Na Grenlandu nema šta da se bombarduje“, kaže Søndergaard iz DIIS-a. „Glavna vojna prisutnost je ionako američka baza Pituffik.“ On zamišlja scenarij u kojem bi SAD poslale specijalne snage u Nuuk, zauzele ključne institucije, medije, parlament, policiju, i time brzo završile operaciju, uz minimalan ili nikakav otpor. Takav potez više bi podsjećao na rusku aneksiju Krima 2014. nego na upad u Venecuelu. A šta bi Danska i Evropa mogle učiniti? „Vrlo malo. Gotovo ništa.“

Paradoks je da su vojni odnosi Danske i SAD-a, bilateralno i kroz NATO, izuzetno bliski. U Kopenhagenu se pitaju zašto Washington, ako želi jače prisustvo na Arktiku, to već nije ostvario dogovorom. Jedno od rješenja koje se razmatra jeste ponuda novog sporazuma: proširenje američke vojne i ekonomske uloge na Grenlandu, ali bez odricanja od suvereniteta.

Takav aranžman, kaže Søndergaard, mogao bi uključivati modernizaciju odbrambenog sporazuma, ulaganja u eksploataciju kritičnih minerala i klauzulu kojom bi Grenland isključio kineske i ruske investicije. Pitanje je, međutim, da li bi to zadovoljilo Trumpa ako je njegov krajnji cilj aneksija i simbolično „zabijanje zastave“.

Nesigurnost koja se danas osjeća u Danskoj i na Grenlandu odražava širu evropsku nelagodu: kontinent se nalazi između istočnog pritiska Rusije Vladimira Putina i zapadnog saveznika koji sve češće djeluje kao prijetnja. „Vjerovatno je za Putina bio udarac gubitak njegovog čovjeka u Venecueli“, zaključuje Ida Auken, „ali s obzirom na naše unutrašnje rasprave ovih dana, sigurna sam da nije nezadovoljan.“

IZVOR: El Pais