Nakon što su četnici ušli u Goražde, koje je napustila italijanska vojska prvog decembra 1941. odmah su počeli sa ubijanjem Bošnjaka i Hrvata u Goraždu i okolini. Žrtve su svirepo ubijane, najčešće su bile zaklane, a zatim su bacane s mosta u rijeku Drinu. U Goraždu je u Drinu s mosta bačeno oko 7.000 ljudi za vrijeme Drugog svjetskog rata. Za ove zločine osuđen je Draža Mihailović.

Dan sjećanja u Goraždu se obilježava se 26. januara, to je dan sjećanja na oko 1.400 žrtava četničkog fašizma. Prvi puta je obilježen 2005. godine klanjanjem dženaze te bacanjem cvijeća u rijeku Drinu, s tadašnjeg Gradskog mosta, čime je odata počast poklanim Bošnjacima Goražda i okolice u Drugom svjetskom ratu.

Nakon što su četnici ušli u Goražde, koje je napustila italijanska vojska prvog decembra 1941. odmah su počeli sa ubijanjem Bošnjaka i Hrvata u Goraždu i okolini. Žrtve su svirepo ubijane, najčešće su bile zaklane, a zatim su bacane s mosta u rijeku Drinu. U Goraždu je u Drinu s mosta bačeno oko 7.000 ljudi za vrijeme Drugog svjetskog rata. Za ove zločine osuđen je Draža Mihailović.

O tome je u svom istraživanju profesor Smail Čekić zapisao slijedeće:

Masovni zločini genocida nad Bošnjacima bili su najbrojniji u gornjem Podrinju, odnosno u jugoistočnoj Bosni poslije sporazuma italijanskih okupacionih vlasti s četnicima, početkom decembra 1941. Zbog poznatog napada partizana na Pljevlja i još neka mjesta u Sandžaku u to vrijeme Italijani su povukli svoje garnizone iz jugoistočne Bosne u Sandžak, a vlast u jugoistočnoj Bosni predali četnicima.

Najveći broj ubijenih Bošnjaka je, uz vrisak, očajni krik, plač, molbe i povike za pomoć, koji su se, naročito noću, stravično širili ulicama Foče, Goražda i Višegrada, zaklan na pet drinskih mostova od Foče do Višegrada tokom decembra 1941. i januara 1942. i bačen u Drinu.

Jedan od preživjelih na mostu u Goraždu je to klanje opisao na sljedeći način: “Nas sedamnaest svezali su četnici žicom i odveli na drinski most. Tu su nas klali i bacali u Drinu. Ja sam bio sedmi po redu. Mene su povalili na most gola i onda me je jedan četnik udario nožem u vrat i četiri puta po tijelu. Tada su me bacili s mosta u Drinu. Žica na ruci mi je pukla i ja sam se zaustavio na mostu na gvožđu u vodi. Imao sam snage da sam se zavukao pod most i skrio, dok su ostale poklali i pobacali u Drinu i otišli s mosta.

Bilo je u noći po prilici tri sata po akšamu. Ja sam se vukao ispod mosta sve do zadnje kule, gdje sam skočio na suho i otišao ispod istočne tržnice kroz groblje i preko polja kući. Na pola puta sam pao i ostao ležati, jer sam bio nemoćan i ranjen. Nekoliko puta sam padao na snijegu dok sam došao do kuće. Tu me je brat preuzeo. Ja sam se skrivao. Kasnije su dolazili Luka Vrečo iz Bara i Bogdan Krezović, četnici da me kolju, ali su u tome bili spriječeni.”

Rodoljub Čolaković, istaknuti partizanski funkcioner, u svom dnevniku (februara 1942) na sljedeći način je opisao klanje muslimana na goraždanskom mostu.

“Tu, na taj most, izvodili su pijani ljudi, po zapovijesti svojih pijanih komandanata, muslimane i klali ih tupim noževima i često nedoklane bacali s mosta u Drinu ili ih vješali na željeznu konstrukciju mosta. Tu bi oni visili danima, dok ih nečija ruka ne bi strmoglavila u rijeku. Svaku noć odjekivalo je u jezovitoj tišini varošice zapomaganje žrtava, ali pomoći nije bilo ni od kuda…

I dizao se vapaj nesrećnika, i čulo se potmulo krkljanje, i šibala je po snijegu topla, ljepljiva ljudska krv. Na snijegu i po ogradi mosta ostajali su rumeni tragovi nečovještva i sramote. Svaka kaplja te nevino prolivene krvi ljaga je na velikoj zastavi slobode, koju izrodi srpski hoće da osramote.”

Prema Izvještaju Kotarske ispostave Goražde, četnici su “krvavo klanje i pljačkanje” u Goraždu i okolini počeli u večer 30. novembra 1941. Tada su se “podijelili u razne formacije, te se razišli na razne strane i počeli su u masama dovoditi nesretne hapšenike, čija je sudbina bila da na najgrozniji način završe svoje živote na krvavom mostu. Tako su dovodili iz Čajniča, Rogatice, okolice Foče, Višegrada, kao i svih bližnjih kotareva iz okolice Goražda i teritorija ispostave koga god su uhvatili i znali za njega. Na most su dovodili cijele grupe od 50 do 300, pa i više. Tada bi na jednu stranu mosta donijeli harmoniku i svirali, a na drugu bi stranu postavili samovoz, te bi upalili motor i dali sav glas tako da bi rad motora, a sviranje harmonike sa druge strane eliminirali vrisak nesretnih žrtava koje bi u to vrijeme klali i na najgori način patili.

Na tri mosta u Goraždu poklano je oko 7.000 ljudi, a u relaciji od Foče do Ustiprače Drina je progutala oko 20.000 ljudi.”

Četnička krvava strahovlada trajala je u ovim krajevima od 30. novembra 1941. do 29. januara 1942, a od tada pa do 4. maja 1942. vladali su partizani. U ovom razdoblju prema izjavi jednog preživjelog kadije i drugih, računa se da je na ova tri mosta poklato i poubijano preko 6.000 muslimana.