Hangar Zemljoradničke zadruge u ovom selu kod Bratunca postao je sinonim za jednu od najmonstruoznijih epizoda srebreničkog genocida. Tog 13. jula 1995. godine policajci MUP-a Republike Srpske strijeljali su i masakrirali najmanje 1.313 bošnjačkih civila – muškaraca i dječaka koji su se predali pod lažnim obećanjima o sigurnosti

Majke i žene Srebrenice i Podrinja su u okviru obilježavanja 30. godišnjice genocida nad Bošnjacima u zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija Srebrenici danas obišle lokalitete masovnih stratišta njihovih najmilijih od Srebrenice do Zvornika. Riječ je o stratištima u Potočarima, Kravici, Novoj Kasabi, Pilici, Branjevu, Petkovcima i Orahovcu. Na stratištima je proučena Fatiha, a u lokalnim džamijama su proučeni tevhidi.

Najemotivniji trenutak i ovogodišnjeg obilaska bio je u Kravici, odnosno nekadašnjoj Zemljoradničkoj zadruzi, gdje je prema svjedočenjima preživjelih u Haškom tribunalu ubijeno oko 1.300 muškaraca i dječaka. Majke i žene su poručile kako ni jedna fasada nikada ne može sakriti tragove zločina i da će odavati počast sve dok su žive. Nakon Kravice, uslijedio je obilazak stratišta u Novoj Kasabi, Orahovcu, Petkovcima, Kozluku, Branjevu i Pilici.

Hangar Zemljoradničke zadruge u ovom selu kod Bratunca postao je sinonim za jednu od najmonstruoznijih epizoda srebreničkog genocida. Tog 13. jula 1995. godine policajci MUP-a Republike Srpske strijeljali su i masakrirali najmanje 1.313 bošnjačkih civila – muškaraca i dječaka koji su se predali pod lažnim obećanjima o sigurnosti.

Znaju se i imena ključnih osoba u ovom zločinu, pripadnika nekadašnjeg Centra za obuku “Jahorina” – Nedeljko Milidragović, Aleksa Golijanin, Milivoje Batinica, Aleksandar Dačević, Boro Miletić, Jovan Petrović, Dragomir Parović i Vidoslav Vasić.

Prema navodima iz optužnice i svjedočenjima preživjelih, zarobljeni Bošnjaci – koji su se, nakon bijega iz Srebrenice, predali srpskim snagama – dovedeni su na livadu u selu Sandići. Ondje ih je obišao i sam Ratko Mladić, obećavši im sigurnost i spajanje s porodicama, čime je stvoren lažni osjećaj nade. Potom su, pod oružanom pratnjom, prevezeni u hangar Zemljoradničke zadruge u Kravici. U hangaru ih je bilo najmanje 1.000.

U noći 13. na 14. juli, po naređenju komandira Nedeljka Milidragovića, pripadnici 1. i 2. voda Centra “Jahorina” rasporedili su se oko hangara. U ranim jutarnjim satima počela je likvidacija: pucalo se kroz prozore hangara iz automatskog oružja, unutra su ubačene ručne bombe, a zatim su otvorena vrata i strijeljanje je nastavljeno u talasima.

Nakon početnog masakra, Milidragović i Golijanin su preživjele zarobljenike izvukli vani, natjerali ih da pjevaju četničke pjesme, a zatim naredili formiranje streljačkog stroja koji ih je likvidirao. I kada je rafalna pucnjava utihnula, Milidragović, Golijanin, Batinica i Petrović su išli među tijelima i iz neposredne blizine ubijali one koji su davali znakove života.

Na suđenju pripadnicima odreda Jahorina iskaz su dali zaštićeni svjedoci S1 i S2 koji su preživjeli masakr u hangaru i u iskazima pred sudom opisali stravične prizore: “Zažmirio sam i čekao da me ubiju. Svi muškarci su popadali. Ležao sam satima među mrtvima. Krvi je bilo svuda”, rekao je svjedok S1, koji je ostao nepomičan 24 sata skrivajući se ispod i između mrtvih tijela. Svjedok S2 opisao je rafalnu pucnjavu, prekide u ubijanju, cigarete koje su ubice palile između napada i sistematsko ubijanje preživjelih. “Nakon svakog napada vraćali su se da dotuku one koji su još disali. Čuo sam bagere kako dolaze da pokupe tijela”, rekao je S2.

Prema izjavama svjedoka, civili su dovoženi u više navrata u autobusima i kamionima. Ubijanje je trajalo cijeli dan, sve do večeri 14. jula. Svjedok Luka Marković, tadašnji radnik ZZ-a, izjavio je da je u hangar dovezeno 18 autobusa sa zatočenicima. “Nakon što su vrata hangara zaključana, počelo je pucanje. Potom su pobijeni i oni u otvorenom dijelu”, rekao je Marković.

Pojedini svjedoci odbrane pokušali su stvoriti narativ o “pobuni” unutar hangara – navodno je jedan od zatočenika oteo oružje i otvorio vatru. Međutim, to su negirali preživjeli poput S1, koji je istakao da nijedna pucnjava nije dolazila iz hangara, već isključivo od strane srpskih snaga.

“Jedino što se čulo bio je užas – pucnji, jauci, vrisak i eksplozije”, izjavio je svjedok.

Nakon pokolja, prema svjedočenju zaštićenog svjedoka S3, leševi su utovareni u kamione i odvezeni u masovne grobnice, uključujući Glogovu, gdje je grobnica bila duga 50, a široka 2,5 metra. “Nisam znao da ću voziti leševe. Kada smo stigli, u grobnici je već bilo tijela. Naređeno nam je da ih ubacimo i vratimo se”, svjedočio je S3.

Nekoliko dana nakon masakra, hangar je opran cisternama, a prema riječima Jovana Nikolića, tadašnjeg direktora zadruge, u hangaru se nisu mogli vidjeti pod ni zidovi zbog količine krvi i tijela. “Sve su pokupili, odnijeli i oprali. Pokušali su sve sakriti”, kazao je. Zoran Erić, tadašnji vojnik, svjedočio je da su leševi dan poslije bili prekriveni sijenom kako ih ne bi primijetile snage UNPROFOR-a.

Presudama domaćih i međunarodnih sudova, utvrđeno je da je u genocidu u Srebrenici ubijeno više od 8.000 Bošnjaka. Kravica je bila prva i najmasovnija tačka tog genocidnog plana. Ubijanja su se nastavila narednih dana u Roćeviću, Kozluku, Pilici i na farmi Branjevo.

Danas, ako posjetite Kravicu, hangar izgleda kao običan skladišni objekat. Renoviran je. Tragovi krvi i metaka su uklonjeni. Ali istina o onome što se desilo tog 13. i 14. jula 1995. ostaje zapisana u svjedočenjima, presudama i memoriji onih koji su preživjeli i izgubili svoje najmilije.

Za masovna ubistva Srebreničana u Kravici osuđeno je ukupno devet nekadašnjih pripadnika Drugog odreda Specijalne policije Šekovići, od kojih su većina bivši pripadnici Trećeg voda Skelani ove jedinice.

Tako su na po 20 godina zatvora osuđeni Željko Ivanović, Brano Džinić i Radomir Vuković, a ista kazna je izrečena komandiru Trećeg voda Skelani Milenku Trifunoviću te nekadašnjim pripadnicima tog voda Slobodanu Jakovljeviću, Branislavu Medanu, Aleksandru Radovanoviću i Petru Mitroviću.

Kako je presudama potvrđeno, pripadnici Drugog odreda Šekovići sudjelovali su u zarobljavanju velikog broja Srebreničana, koji su sprovedeni u skladište Zemljoradničke zadruge Kravica, gdje su ubijeni.

U presudama je, također, navedeno da su Trifunović, Radovanović i Mitrović iz automatskih pušaka pucali u zarobljene, Džinić i Vuković su na njih bacali ručne bombe, a Jakovljević, Medan i Ivanović su čuvali stražu kako bi spriječili bjekstvo zarobljenika kroz prozore skladišta, u čemu im se, nakon što je ispalio hice, pridružio i Mitrović.

Jedini bivši pripadnik Drugog odreda Šekovići koji je sporazumno priznao krivicu za sudjelovanje u pretresanju bošnjačkih sela u Srebrenici, zarobljavanju i sprovođenju muškaraca do magacina u Kravici, a potom čuvanju straže kako neko od napadnutih ne bi pobjegao, jeste Vaso Todorović, koji je osuđen na šest godina.

Osim policajaca Drugog odreda Šekovići, za zločine počinjene u Kravici osuđeni su i pripadnici Centra za obuku “Jahorina” pri MUP-u RS.

Komandant ovog centra u julu 1995. Duško Jević i komandant Prve čete ove jedinice Mendeljev Đurić osuđeni su na po 20 godina zbog učešća u ubistvima u Kravici i prisilnom premještanju civilnog stanovništva s područja Srebrenice.

U sudskoj odluci stoji “da su njih dvojica, svjesni da će muškarci biti pogubljeni po prijekom postupku, naredili pripadnicima Prve čete da sudjeluju u prisilnom premještanju, odvajanju vojno sposobnih muškaraca, njihovom zatvaranju i držanju u tkz. ‘bijeloj kući’, te kasnijem masovnom ubijanju zarobljenih u skladištu u Kravici”.

Na istu kaznu od 20 godina je osuđen Božidar Kuvelja, kao pripadnik Drugog voda u Prvoj četi, zbog sudjelovanja u prisilnom preseljenju i ubistvima muškaraca u Kravici. Čak trojici bivših pripadnika ove jedinice su kazne izrečene po sporazumima o priznanju krivnje, te je Dragan Crnogorac osuđen na 13 godina, a Milivoje Ćirković i Zoran Kušić na po pet godina zatvora. Ćirković i Kušić su priznali da su u blizini Zemljoradničke zadruge Kravica, po naređenju svojih starješina, ubili po jednog zarobljenika bošnjačke nacionalnosti.

Jedan od ključnih naredbodavaca, Dragan Nešković, oslobođen je zbog nedostatka dokaza pred Sudom BiH 2012. godine. Također, Dejan Radojković, komandant Trećeg voda koji je pucao na kolonu Bošnjaka kod Konjević-Polja, oslobođen je pred Okružnim sudom u Bijeljini.

U Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari do sada su ukopane 6.772 žrtve genocida, dok je 250 žrtava ukopano u mjesnim mezarjima po odluci preživjelih članova porodica. Žrtve potječu iz različitih općina, a najviše ih je s područja istočne Bosne i Hercegovine – Srebrenice, Bratunca, Vlasenice, Zvornika i Milića.

Žrtve genocida pronađene su na 150 različitih lokaliteta. Od toga, u 77 masovnih grobnica otkrivenih nakon rata. Najmlađa do sada ukopana žrtva u Potočarima bilo je novorođenče, djevojčica Fatima Muhić, a najstarija nana Šaha Izmirlić, rođena 1901. godine. Za više od hiljadu žrtava genocida u Srebrenici još uvijek se traga.