U njegovoj biografiji nema gotovo nijedne ključne institucije Islamske Republike koju nije dotakao: Revolucionarna garda, ministarstvo kulture, državni radio-televizijski aparat, parlament, Vijeće za nacionalnu sigurnost, nuklearni pregovori, strateški odnosi s Kinom i Rusijom, posredovanje u Damasku i Bejrutu. Larijani je bio čovjek sistema u njegovom najpotpunijem obliku. Ali istovremeno je bio profesor filozofije, autor više knjiga o Kantu, predavač na Univerzitetu u Teheranu i intelektualac koji je ozbiljno ulazio u rasprave o granici između nauke, metafizike i političke vlasti

Dvije sedmice intenzivnog bombardovanja Irana, vođenog s jasno deklarisanim ciljem destabilizacije i eventualnog rušenja režima, nisu proizvele politički efekat kojem su se nadali njihovi inicijatori. Umjesto očekivanog unutrašnjeg kolapsa, masovnih protesta ili vojnog udara, Islamska Republika pokazala je ono što je već decenijama njena ključna karakteristika: sposobnost da apsorbuje udarce, redistribuira moć i nastavi funkcionirati čak i u ekstremnim okolnostima.

U tom kontekstu, vijest o ubistvu Alija Larijanija, jedne od centralnih figura režima, nije samo još jedan u nizu atentata, već trenutak koji razotkriva strukturalnu logiku iranske države. Ako je Islamska Republika preživjela eliminaciju vrhovnog vođe Alija Hamneija, kako su tvrdili izraelski izvori, onda smrt Larijanija ne predstavlja kraj, nego test otpornosti sistema koji nikada nije bio oslonjen na jednog čovjeka.

Upravo tu leži temeljna greška zapadnih i izraelskih procjena: pretpostavka da je Iran personalizirani režim, analogan autoritarnim strukturama koje se ruše eliminacijom lidera. Iran, međutim, funkcioniše kao složeni aparat sastavljen od više paralelnih centara moći, revolucionarne garde, vjerskog establišmenta, sigurnosnih struktura i političke elite, u kojem se svaka figura, ma koliko moćna bila, može zamijeniti.

Izraelska strategija u ovom ratu jasno se profilirala: eliminacija ključnih ličnosti kao način ubrzavanja unutrašnje destabilizacije. Ubijeni su visoki komandanti, sigurnosni operativci i politički akteri, uključujući i Gholamrezu Soleimanija, vođu Basija, paravojne strukture koja je godinama bila instrument represije nad demonstrantima.

Cilj takvih operacija nije samo vojni. On je prije svega psihološki: poslati signal iranskom društvu da je režim ranjiv, da je njegov vrh kompromitiran i da je trenutak za pobunu. U teoriji, to bi trebalo potaknuti građane da prevaziđu strah i izađu na ulice.

U praksi, dogodilo se suprotno.

Ulice iranskih gradova ostale su tihe. Nije bilo masovnog ustanka. Nije bilo spontanog sloma sistema. Ta tišina nije znak podrške režimu, nego indikator mnogo kompleksnijeg fenomena: straha od haosa. Iransko društvo, iscrpljeno decenijama sankcija, represije i političkih kriza, svjesno je cijene koju nosi nagli kolaps države.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu to je gotovo cinično priznao kada je izjavio: „Možete nekoga dovesti do vode, ali ga ne možete natjerati da pije.“ U toj rečenici sadržana je frustracija strategije koja se oslanja na pretpostavku da će vanjski pritisak automatski proizvesti unutrašnju revoluciju.

Ono što dodatno ograničava efikasnost ove strategije jeste odsustvo kopnene intervencije. Historija modernih sukoba pokazuje da se režimi rijetko ruše isključivo zračnim udarima. Bez fizičke kontrole teritorije i bez direktnog utjecaja na društvene strukture, bombardovanje može razarati infrastrukturu, ali teško može proizvesti političku transformaciju.

Iran, kao velika i demografski kompleksna država, posebno je otporan na takav model rata. Njegova teritorijalna dubina, ideološka infrastruktura i sigurnosni aparat omogućavaju mu da apsorbuje čak i teške gubitke bez neposrednog kolapsa.

Upravo zato su atentati dobili tako centralno mjesto u strategiji: oni su pokušaj kompenzacije za nemogućnost kopnene operacije.

Ali i tu postoji ograničenje. Eliminacija pojedinaca može destabilizirati određene segmente sistema, ali ne i njegovu cjelinu. U slučaju Irana, svaka eliminisana figura već ima pripremljenog nasljednika, a institucionalna memorija osigurava kontinuitet politike.

Ali Larijani nije bio samo političar. Bio je inkarnacija režima, čovjek koji je tokom četiri decenije prošao kroz gotovo sve ključne institucije Islamske Republike: od Revolucionarne garde, preko ministarstva kulture i državne propagande, do parlamenta i Vijeća za nacionalnu sigurnost.

Njegova karijera svjedoči o jednoj od ključnih karakteristika iranskog sistema: cirkulaciji elita unutar zatvorenog kruga moći. To nije rigidna diktatura s jednim centrom odlučivanja, nego kompleksna mreža u kojoj se lojalnost nagrađuje rotacijom kroz različite funkcije.

Zato Larijanijeva smrt, iako simbolički snažna, ne znači slom tog sistema. Ona je prije potvrda njegove prirode: sistem opstaje upravo zato što nije vezan za jednog čovjeka.

Zanimljivo je da je gotovo paralelno s vijestima o njegovoj smrti objavljena i navodna rukom pisana poruka Larijanija, u kojoj odaje počast poginulim mornarima. Taj dokument, datiran nekoliko dana ranije, otvara pitanje informacijske manipulacije u ratu.

Da li je riječ o pokušaju prikrivanja smrti? Ili o svjesnoj strategiji održavanja narativa kontinuiteta? U svakom slučaju, informacijski prostor postaje jednako važan kao i vojni.

Iran, zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu u propagandi, pokazuje sposobnost da kontrolira percepciju događaja čak i u situaciji intenzivnog rata. Larijani, bivši šef državne televizije i arhitekt propagandnog aparata, ostaje prisutan i nakon smrti, kroz sistem koji je pomogao izgraditi.

Dok se atentati nastavljaju, rat se širi. Napadi na američku ambasadu u Bagdadu, bombardovanje Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata, te iranske operacije u Perzijskom zaljevu pokazuju da konflikt više nije ograničen na bilateralni sukob.

Istovremeno, nijedna strana ne pokazuje spremnost na deeskalaciju.

Donald Trump insistira na „bezuslovnoj predaji“ Irana, dok istovremeno šalje kontradiktorne poruke o skorom završetku rata. Iran, s druge strane, pod novim vrhovnim vođom Mukhtom Hamneijem, odbacuje bilo kakve pregovore dok Sjedinjene Države i Izrael ne priznaju poraz i ne pristanu na reparacije.

U takvom okruženju, rat postaje samoodrživ proces, konflikt koji se hrani vlastitom logikom eskalacije.

Najveći paradoks ovog rata jeste jaz između očekivanja i stvarnosti. Strategija koja je trebala proizvesti unutrašnji slom režima zapravo je ojačala njegovu koheziju. Vanjski pritisak, umjesto da razbije sistem, učvrstio je njegovu unutrašnju disciplinu.

To nije prvi put u historiji. Režimi pod vanjskim napadom često mobiliziraju društvo oko ideje odbrane, čak i kada je unutrašnje nezadovoljstvo visoko. Iran nije izuzetak.

U tom smislu, Larijanijeva smrt simbolizira ne slabost, nego otpornost sistema. Ona pokazuje da Islamska Republika nije krhka konstrukcija koja se ruši eliminacijom lidera, nego politički organizam sposoban da preživi i najteže udarce.

Da bi se razumjelo zašto je Ali Larijani bio više od još jednog iranskog aparatčika, mora se izaći iz dnevno-političkog registra i ući u prostor ideja. Jer Larijani nije pripadao samo onoj vrsti političara koji upravljaju represijom, propagandom i krizama. On je pripadao i jednom drugom, rjeđem tipu: ljudima koji za vlast traže filozofsko opravdanje, koji ne žele samo da vladaju, nego i da objasne zašto imaju pravo da vladaju.

Upravo zato je njegovo mjesto u iranskom sistemu posebno. U njegovoj biografiji nema gotovo nijedne ključne institucije Islamske Republike koju nije dotakao: Revolucionarna garda, ministarstvo kulture, državni radio-televizijski aparat, parlament, Vijeće za nacionalnu sigurnost, nuklearni pregovori, strateški odnosi s Kinom i Rusijom, posredovanje u Damasku i Bejrutu. Larijani je bio čovjek sistema u njegovom najpotpunijem obliku. Ali istovremeno je bio profesor filozofije, autor više knjiga o Kantu, predavač na Univerzitetu u Teheranu i intelektualac koji je ozbiljno ulazio u rasprave o granici između nauke, metafizike i političke vlasti.

Ta kombinacija čini ga opasnim i fascinantnim u isto vrijeme.

U mnogim autoritarnim režimima ideologija s vremenom postaje prazna ljuštura, skup fraza koje se ponavljaju bez unutrašnje intelektualne dinamike. U Iranu to nije sasvim slučaj. Islamska Republika nije samo represivna država; ona je i intelektualni projekat. Njen osnivački impuls nije bio puko preuzimanje vlasti, nego pokušaj da se islam predstavi kao cjelovita alternativa modernom Zapadu: kao politička, moralna, pa i epistemološka matrica sposobna da odgovori na izazove savremenosti. Larijani pripada upravo toj generaciji ljudi koji su vjerovali da se zapadna filozofija mora savladati kako bi joj se pružio otpor.

Otuda njegova opsesija Kantom.

Na prvi pogled, izbor djeluje gotovo paradoksalno. Kant je filozof prosvjetiteljstva, kritičkog uma, sekularne autonomije i granica religijskog autoriteta. On stoji na samom suprotnom kraju intelektualnog horizonta od vjerskog fundamentalizma. A ipak, Larijani mu se ne približava da bi mu se pokorio, nego da bi iz njega izvukao ono što može poslužiti jednoj drugačijoj svrsi. U tome se krije njegova metoda: ne odbaciti Zapad kao beskoristan, nego ga pročitati dovoljno duboko da se iz njega preuzmu instrumenti odbrane vlastitog poretka.

Njegov filozofski rad, naročito u vezi s matematikom, dokazom i intuicijom kod Kanta, nije tek akademska egzibicija. On iz tih rasprava izvodi jedan mnogo praktičniji zaključak: da se različiti oblici istine ne moraju svesti na jedan metod i da nauka, empirija i religija mogu koegzistirati kao odvojena polja. Drugim riječima, religijska istina ne mora biti naučno provjerljiva da bi bila važeća. Time Larijani nastoji zaštititi metafizičke i teološke iskaze od dominacije pozitivističkog kriterija provjerljivosti.

Upravo je tu značajna njegova polemika s Karlom Popperom. Popper je slavno tvrdio da naučna teorija mora biti falsifikabilna, dakle izložena mogućnosti pobijanja. Larijani prihvata da je to korisno za empirijske nauke, ali odbija da iz toga slijedi besmislenost onoga što nije empirijski testabilno. Metafizika, po njemu, nije besmislica, nego drugi oblik ljudske potrage za istinom. U toj tački se ne radi samo o filozofskom sporu. Radi se o odbrani prostora u kojem vjerska država može legitimno djelovati, a da ne prizna primat sekularne epistemologije.

Drugim riječima, Larijani ne pokušava dokazati da je teokratija nauka. On pokušava dokazati da nauka nije jedina valjana forma istine.

Iz toga proizlazi i njegova vizija odnosa između univerziteta i religijskih institucija. Umjesto da teološki establišment potpuno kolonizira nauku, on zagovara razdvajanje domena. Vjerske škole treba da poučavaju religiju, univerziteti nauku, a sukobi nastaju onda kada jedno polje nasilno ulazi u drugo bez poštivanja njegove metode. To na prvi pogled zvuči kao skoro liberalan stav, kao poziv na epistemološku skromnost i institucionalni pluralizam. I tu se javlja ona trajna dvoznačnost Larijanijeve misli: on umije govoriti jezikom umjerenosti, čak i razuma, ali uvijek unutar okvira čija je krajnja svrha očuvanje islamskog političkog poretka.

Tu dvoznačnost treba pažljivo čitati. Larijani nije reformator u zapadnom smislu te riječi. On nije mislilac slobode protiv poretka, nego mislilac poretka koji zna da se vlast ne može trajno održati sirovom prisilom. Za razliku od vulgarnih dogmatika, on razumije da sistem mora imati intelektualnu elastičnost, da mora dati prostora tehnologiji, ekonomiji, nauci i čak određenim oblicima debate, ako želi preživjeti u modernom svijetu. Ali ta otvorenost nije sama sebi cilj; ona je funkcionalna. Ona služi stabilnosti sistema.

To se vidi i u njegovim razmišljanjima o slobodi. Larijani priznaje da je čovjek po svojoj prirodi biće mišljenja i da sloboda mišljenja mora biti pravo. No ta sloboda nikada kod njega nije bezuvjetna. Čim se izgovori riječ „pravo“, dolazi ograda: slobodno je ono što duhovno uzdiže društvo; ono što ga degradira izlazi iz granica dopuštenog. Problem je, naravno, u tome ko određuje šta uzdiže, a šta degradira. U liberalnoj tradiciji takva moć mora biti maksimalno ograničena. Kod Larijanija, naprotiv, ona ostaje u rukama države, odnosno onih koji tvrde da tumače njenu moralnu svrhu.

Ista logika vrijedi i za demokratiju. On ne odbacuje demokratiju frontalno. Naprotiv, priznaje joj metodološku korisnost i široku prihvaćenost. Vlada koja uživa saglasnost građana djelotvornija je od one koja to nema. Ali ni ovdje demokratija nije suverena procedura. Ona je legitimna samo ako je uokvirena višim ciljem, a taj cilj nije autonomna volja građana, nego dobrobit zajednice shvaćene kroz islamsku filozofiju društva.

U tom konceptu društvo nije puki zbir pojedinaca, nego kolektivna duša, egzistencijalna cjelina s vlastitim pravcem i pravima. To je izrazito antiindividualistička ideja. U liberalnoj modernosti država postoji da štiti pojedince i njihovu slobodu; kod Larijanija pojedinci postoje unutar moralne putanje zajednice. Time se otvara prostor za paternalističku, pa i represivnu vlast, koja se može predstavljati kao čuvar višeg dobra čak i onda kada guši stvarne ljude.

Zbog toga Larijani nije tek pragmatični konzervativac. On je čovjek koji pokušava autoritarnom poretku dati ontološku dubinu. Njegova politička teorija nije gruba apologija sile. Ona je mnogo sofisticiranija i zato mnogo zavodljivija. U njoj se autoritet ne opravdava pukom tradicijom, nego tvrdnjom da društvo ima teleologiju, da zajednica teži spasenju, redu i prosperitetu, te da politika mora biti vođena prema toj svrsi. Kada se tako postave stvari, svaki otpor režimu može se proglasiti ne samo političkom pobunom, nego i udarom na moralnu strukturu zajednice.

To objašnjava i zašto je Larijani mogao u isto vrijeme pisati o logici, institucionalnim slabostima države i potrebi za reformom, a istovremeno biti jedan od arhitekata brutalne represije. Iz njegove perspektive, ta dva lica nisu kontradikcija. Ako je država nosilac više istine, onda je nasilje nad onima koji je ugrožavaju moguće predstaviti kao nužno, pa čak i moralno.

U tome se razbija romantizirana predstava o „filozofu na vlasti“. Zapadna kultura povremeno gaji iluziju da će učenost proizvesti blagost, da će čovjek koji čita Kanta i piše o metafizici biti manje sklon brutalnosti od sirovog partijskog egzekutora. Larijani pokazuje da to nije nužno tačno. Intelektualna dubina ne garantira moralnu humanost. Ponekad, naprotiv, ona može dati sofisticiraniji jezik za opravdanje nasilja.

Zato ga nije dovoljno opisati kao „filozofa kralja“, kako bi možda sugerisala platonistička tradicija. Mnogo je preciznije vidjeti u njemu nešto između Platonovog ideala i Makijavelijevog princa. On ima ambiciju da misli državu kao cjelinu, da joj odredi svrhu i idejni oblik, ali je istovremeno potpuno spreman da učini ono što je potrebno za očuvanje vlasti. Tu filozofija prestaje biti prostor traganja za istinom i postaje instrument državnog opstanka.

To je možda i najvažnija pouka njegovog intelektualnog portreta. Larijani nije bio apsurdna anomalija u sistemu; bio je njegov najdublji izraz. U njemu se spajaju sve napetosti Islamske Republike: između modernizacije i fundamentalizma, između nauke i teologije, između pragmatizma i dogme, između proceduralne politike i revolucionarne države. On je, u neku ruku, proizvod jednog režima koji je od samog početka vjerovao da se moć ne može održati samo oružjem, nego i idejom.

Zato je njegov nestanak, stvaran ili navodni, mnogo važniji od pukog pitanja ko će ga formalno naslijediti. Ljudi se mogu zamijeniti. Pitanje je može li se zamijeniti spoj inteligencije, discipline, ideološke uvjerenosti i institucionalnog iskustva koji je Larijani predstavljao. Režim će nesumnjivo pronaći nove ljude. Ali malo je vjerovatno da će lako pronaći nekoga ko je istovremeno kadar pisati o Kantu, nadzirati nuklearne pregovore, organizirati propagandnu mašineriju i upravljati državom u trenutku rata.

U toj rijetkoj kombinaciji ležala je i njegova moć, ali i njegova opasnost.

Ako se Larijanijev život posmatra samo iz ugla njegovih knjiga, pred očima se pojavljuje složena figura: čovjek koji razumije modernost dovoljno dobro da je kritizira, koji želi tehnološki napredak, racionalniju upravu, snažniju ekonomiju i čak određeni stepen institucionalne samokritike. Ali ako se isti čovjek posmatra kroz njegova djela, kroz političku praksu i kroz funkcije koje je obavljao, onda se taj portret drastično mijenja. Tada više ne gledamo misaonog reformatora unutar sistema, nego jednog od najvažnijih upravitelja njegove tvrde jezgre.

To se naročito jasno vidi kada se prati Larijanijeva institucionalna putanja. Još kao pripadnik Revolucionarne garde tokom iransko-iračkog rata, on je bio uključen ne samo u vojni aparat nego i u razvijanje teorijskog okvira doktrine „velajat-e fakih“, starateljstva islamskog pravnika, koja čini samu okosnicu političkog sistema Islamske Republike. To nije bio tek čin poslušnosti revolucionarnom poretku, nego doprinos njegovom konceptualnom učvršćivanju. Larijani nije samo služio državi; pomagao je da se izmisli njen idejni jezik.

Kasnije, kada je postao ministar kulture, to nije značilo okretanje mekim poslovima, nego preuzimanje jednog od najvažnijih terena političke kontrole. Kultura u ideološkim državama nikada nije sporedna. Ona je prostor u kojem režim odlučuje kako se zamišlja društvo, koje riječi su dopuštene, kakva umjetnost smije postojati, kakvo sjećanje je legitimno. Larijani je u toj oblasti pooštrio cenzuru, pokušavao intervenirati čak i u klasična književna djela i učvršćivao državni monopol nad simboličkim prostorom. To nije bila usputna epizoda, nego rana demonstracija jedne temeljne osobine: on razumije da se vlast održava upravljanjem percepcijom.

Taj princip doveden je do punog izraza kada je preuzeo državnu radio-televiziju. Tokom jedanaest godina na čelu propagandnog aparata, Larijani je proširio mrežu emitera, suzio prostor za strane sadržaje i transformirao medije u instrument ideološkog oblikovanja društva. Njegovo uvjerenje da umjetnost i mediji počivaju na metafizičkim pretpostavkama nije bilo samo teorijsko. Ono je služilo kao opravdanje za državno usmjeravanje kulture prema „transcendenciji“, odnosno prema normativnoj slici čovjeka i društva koju određuje režim. U tom konceptu umjetnost nije autonomna, nego odgojna; nije prostor slobode, nego sredstvo moralne mobilizacije.

Tu se otkriva jedna od najsuptilnijih i najopasnijih dimenzija Larijanijeve misli. On je dobro razumio da gruba represija ima granice, da pretjerana krutost proizvodi otpor i da se duboka društvena promjena ne može nametnuti samo policijskim metodama. Zato je govorio o kulturi kao mehanizmu dobrovoljnog preobražaja, o potrebi da ljudi usvoje poželjno ponašanje iznutra, a ne samo pod prisilom. Na prvi pogled, to zvuči kao sofisticiranija i blaža politika. U stvarnosti, to je samo viši stadij kontrole: vlast koja želi da joj se ne pokoravate samo iz straha, nego i iznutra, iz uvjerenja.

Upravo zbog toga Larijani nije bio obični tvrdi ideolog, nego moderni autoritarni strateg. On zna da televizija, film, vijesti, obrazovanje i javni jezik mogu biti učinkovitiji od batina. Njegova uloga u širenju propagande, u kampanjama protiv reformista, pa i u proizvodnji lažnih ili manipulativnih sadržaja, pokazuje do koje mjere je rano razumio ono što će u 21. stoljeću postati gotovo univerzalno pravilo: da je kontrola stvarnosti prije svega kontrola priče o stvarnosti.

Ali možda je najvažniji test njegove političke prirode došao onda kada je režim bio stvarno ugrožen iznutra. Tokom protesta 2009. godine, nakon spornih predsjedničkih izbora, Larijani je barem formalno kritizirao nasilje nad studentima i postavljao pitanja o brutalnosti sigurnosnih snaga. Sedamnaest godina kasnije, kada su novi nemiri ozbiljno zaprijetili poretku, toga tona više nije bilo. Čovjek koji je nekada glumio institucionalnu zabrinutost postao je jedan od glavnih arhitekata gušenja pobune, hladan, efikasan i potpuno lišen javne ambivalencije.

Taj preokret nije, zapravo, preokret. On otkriva kontinuitet. Larijani je mogao tolerirati kritičku gestu sve dok ona nije dovodila u pitanje opstanak sistema. Kada je sistem bio zaista ugrožen, dileme su nestale. To potvrđuje da njegova intelektualna otvorenost ima čvrstu granicu: sve je dopušteno dok ne dodirne samu strukturu vlasti. Odatle i ocjene da je brutalnu represiju vodio s „nemilosrdnom efikasnošću“. Nije riječ o tome da je filozofija u njemu poražena politikom. Riječ je o tome da je njegova filozofija već sadržavala opravdanje za takvu politiku.

Upravo na toj tački ruši se zapadna sklonost da autoritarne režime pojednostavi u karikature. Iran nije samo „država ajatolaha“, isto onako kako Larijani nije bio tek „mračnjak s diplomom“. U sistemu postoje ozbiljne rasprave, intelektualni krugovi, duboka čitanja zapadne misli, pokušaji da se redefinira odnos tradicije i modernosti. Ali ti procesi ne vode nužno liberalizaciji. Ponekad vode upravo suprotnom: rafiniranju neliberalnog projekta. To je ono što u Evropi i Americi često ostaje neprepoznato. Pretpostavlja se da će kontakt sa zapadnom filozofijom, naukom ili institucionalnim jezikom prije ili kasnije omekšati režim. Larijani je dokaz da isto znanje može služiti suprotnoj svrsi.

Zato je njegova figura toliko korisna za razumijevanje sadašnjeg rata. Izraelska i američka strategija oslanja se na ideju da će se uklanjanjem vrha režima otvoriti prostor za njegov raspad. Ta pretpostavka počiva na dvije iluzije. Prva je da je režim jednostavno personaliziran. Druga je da su njegovi ideolozi cinični tehnokrati bez stvarnog uvjerenja, pa će se u trenutku smrtonosnog pritiska sistem rasprsnuti. Larijani demantira obje pretpostavke. On pokazuje da je sistem istovremeno i institucionalan i duboko uvjeren u vlastitu misiju. Takve strukture se ne ruše lako.

To, naravno, ne znači da je Iran monolitan ili neuništiv. Naprotiv, Larijani je i sam pisao o padu društvenog kapitala, slabom upravljanju, eroziji nacionalne kohezije i nedostatku inovativnosti. On je uočavao strukturne slabosti režima i predlagao neka institucionalna prilagođavanja. Ali ni ta samokritika nije vodila ka demontaži teokratske osnove države. Vodila je samo ka njenom boljem upravljanju. On nije želio drugačiju republiku; želio je efikasniju Islamsku Republiku.

U tome leži suština njegove političke filozofije. Larijani prihvata tehnologiju, tržište, nauku, pa čak i određene procedure pluralizma, ali ne kao vrijednosti same po sebi. Za njega su one alati u službi višeg cilja. Taj cilj je očuvanje zajednice definirane religijskom istinom i nacionalnim interesom. Na toj tački on se odvaja i od prosvjetiteljske i od liberalne tradicije. Jer tamo gdje liberalizam polazi od pitanja kako ograničiti moć da loši vladari ne nanesu previše štete, Larijani polazi od pitanja kako organizirati moć da društvo ne skrene s moralnog puta.

Zbog toga je korisno vratiti se klasičnim filozofskim figurama koje se prizivaju uz njegovo ime. Platonov „filozof-kralj“ vlada zato što zna istinu i treba da uspostavi pravedan poredak. Makijavelijev princ vlada zato što razumije nužnost sile, prevare i interesa u očuvanju države. Larijani je na čudan način spoj obojice. On želi govoriti jezikom istine, reda i racionalnosti, ali nema nikakav problem s brutalnošću kada procijeni da je potrebna. U tom spoju leži njegova moderna relevantnost. On je autoritarni mislilac za doba kada se vlast više ne može oslanjati samo na dogmu, ali još manje želi prepustiti društvo stvarnoj slobodi.

Otuda i mračna ironija njegove biografije. Čovjek koji je pisao o logici, metodologiji i ograničenjima različitih domena istine završio je kao lice sistema koji je hiljade ljudi tretirao kao neprijatelje naroda. Čovjek koji je teoretski branio institucionalnu skromnost bio je dio poretka koji sebi prisvaja pravo da određuje granice dopuštenog mišljenja, morala i političkog djelovanja. Čovjek koji je kritizirao neke slabosti države bio je istovremeno jedan od njenih najvažnijih čuvara.

Larijanija ne treba romantizirati kao tragičnog intelektualca koji je zalutao u krvavu politiku. Takva slika bila bi previše udobna, previše sentimentalna, a vjerovatno i duboko netačna. On nije bio Hamlet režima, paraliziran moralnim dilemama. Mnogo više je ličio na uvjerenog državnika koji je svjesno birao očuvanje ideološkog poretka, čak i kada to znači represiju, rat i smrt. Nije bio mislilac uprkos sistemu, nego mislilac sistema.

Tu dolazimo i do najšire pouke ovog rata. Često se vjeruje da su najveće opasnosti po savremeni svijet vezane uz fanatike bez znanja, uz sirovu silu lišenu refleksije. Ali historija pokazuje da su ponekad jednako opasni, a katkad i opasniji, upravo oni koji znaju vrlo dobro šta rade, koji vlastito nasilje mogu smjestiti u grandioznu sliku historije, morala i civilizacijskog sukoba. Larijani pripada toj vrsti ljudi. On ne ubija zato što ne razumije; on ubija upravo iz uvjerenja da razumije dublji smisao poretka koji brani.

Ako je njegova smrt potvrđena, onda nestanak takve figure za Iran jeste ozbiljan udarac, ali ne i nužno prelomni. Režim može izgubiti jednog arhitektu i nastaviti živjeti ako su nacrt i temelji već postavljeni. A Larijani je upravo tome služio tokom cijelog života: učvršćivanju nacrta.

Zato je pogrešno pitanje koje se često postavlja poslije atentata na ovakve ličnosti: hoće li njihovom smrću doći sloboda? Ispravnije pitanje glasi: koliko je duboko ono što su za sobom ostavili? U slučaju Alija Larijanija, odgovor nije utješan. Ono što ostaje nisu samo funkcije koje je obavljao, nego čitava matrica mišljenja po kojoj država ima pravo na sve ako tvrdi da čuva višu istinu.

A to je, na kraju, možda i najopasnija ideja od svih.