Od 45 putnika i članova posade, dvanaest je poginulo odmah ili ubrzo nakon nesreće. Preživjeli su ostali zarobljeni u jednom od najnepristupačnijih dijelova planinskog lanca Anda. Spasioci su ih danima tražili iz zraka, ali bijeli trup aviona bio je gotovo nevidljiv na snježnom prostranstvu.

U oktobru 1972. godine, rutinski sportski let pretvorio se u jednu od najpotresnijih priča o preživljavanju u modernoj historiji. Avion urugvajskih zračnih snaga, Fairchild FH-227D, poletio je iz Montevidea prema Santiagu de Chile, prevozeći ragbi tim Old Christians Cluba, njihove porodice i prijatelje. Let Uruguayan Air Force Flight 571 nikada nije stigao na odredište.

Zbog pogrešne procjene položaja aviona, pilot je prerano započeo spuštanje, uvjeren da je letjelica već prešla ključnu tačku rute. Umjesto nad dolinom, avion se našao duboko u Andima. Kada su se oblaci razmakli, planina se pojavila pred nosom letjelice – prekasno. U pokušaju da dobije visinu, avion je udario u planinski greben. Krila i rep su se otkinuli, a trup je velikom brzinom klizio niz ledenjak, da bi se konačno zaustavio na nadmorskoj visini od 3.660 metara, usred snijega, leda i tišine.

Od 45 putnika i članova posade, dvanaest je poginulo odmah ili ubrzo nakon nesreće. Preživjeli su ostali zarobljeni u jednom od najnepristupačnijih dijelova planinskog lanca Anda. Spasioci su ih danima tražili iz zraka, ali bijeli trup aviona bio je gotovo nevidljiv na snježnom prostranstvu. Nakon osam dana, potraga je obustavljena. Za svijet – oni su bili mrtvi. Za njih same – borba je tek počinjala.

Sljedećih 72 dana preživjeli su suočeni s ekstremnim hladnoćama, glađu, teškim povredama i psihološkim slomom. Lavina je dodatno odnijela živote, zatrpavši dio improviziranog skloništa. Bez hrane i nade u spas, suočeni s potpunim nestankom civilizacije, donijeli su odluku koja će ih pratiti cijelog života: da bi preživjeli, morali su jesti tijela onih koji su umrli.

U toj izolaciji, među snijegom i tišinom, razvila se snažna zajednica – društvo onih koji su dijelili sudbinu. Preživljavanje je postalo kolektivni čin, moralna dilema pretvorila se u egzistencijalnu nužnost, a solidarnost u jedino oružje protiv smrti.

Kada je postalo jasno da pomoć neće doći, dvojica preživjelih, Nando Parrado i Roberto Canessa, odlučili su učiniti ono što je izgledalo nemoguće. Bez planinarske opreme, bez mape i gotovo bez hrane, krenuli su preko planina prema Čileu. Deset dana su hodali kroz snijeg i kamen, penjući se na visine preko 4.500 metara, dok napokon nisu naišli na prve znakove života. Njihov podvig omogućio je da preostali preživjeli budu spašeni na današnji dan – 23. decembra 1972. godine.

Priča o padu aviona u Andima brzo je obišla svijet. Postala je simbol ljudske izdržljivosti, ali i kontroverzi, jer je otvorila pitanja granica morala u ekstremnim uslovima. Decenijama kasnije, ova tragedija i dalje izaziva snažne emocije.

O ovom događaju do sada je snimljeno nekoliko filmova, a filmsko ostvarenje “Society of the Snow” iz 2023. godine posmatra ovu priču iz drugačije perspektive. Za razliku od ranijih adaptacija, film se fokusira na kolektivno iskustvo preživjelih – na „društvo snijega“ koje je nastalo usred ničega. Naglasak nije samo na herojstvu pojedinaca, već na zajedništvu, strahu, tišini i sporom nestajanju iluzija o brzom spasu.

Film ne romantizira tragediju, već je prikazuje sirovo i realistično, podsjećajući da je čudo preživljavanja u Andima bilo rezultat teških odluka, boli i ljudske solidarnosti. To je priča o tome koliko daleko ljudi mogu otići da bi ostali živi – i koliko ih ta borba zauvijek promijeni.

Tragedija leta 571 nije samo priča o avionskoj nesreći. To je priča o granicama ljudske izdržljivosti, o moralu pod pritiskom smrti i o snazi zajednice kada nestanu sva pravila civilizacije.