U 16. stoljeću kafa nije bila tek napitak, već povod za žestoke vjerske, pravne i kulturne rasprave u islamskom svijetu. Smatrana duhovnim pomagačem sufija, ali i opasnom novotarijom nalik vinu, kafa je dijelila učenjake, vlasti i pjesnike od Jemena do Istanbula. Kako su se kroz stihove, fetve i polemike sudarali pobožnost, strah od opijanja i nova kultura kafana

Nijedan premoderni pjesnik nije slavio kafu s većom strašću od sjevernoafričkog pravnika i pjesnika Abu al-Fatha al-Tunisija (1576). Kako je zapisao u jednoj od svojih „kafanskih pjesama“:

„Uzdigao se ugled dragocjene kafe iz lonca/dok se puni mjesec njene šolje otkriva u tami. Kako je lijepa – nalik rastopljenom gagatu.“

Živio je u Damasku u 16. stoljeću, u vrijeme kada je grad bio zahvaćen žestokom raspravom o tamnom, aromatičnom napitku koji je mijenjao islamski svijet. Kontroverza je imala korijene u jezičkim, teološkim i društvenim tjeskobama. Riječ za kafu, qahwa, u srednjovjekovnim arapskim tekstovima korištena je kao pjesnički sinonim za vino, supstancu koju Kur’an proglašava zabranjenom. Za neke pravnike ta semantička bliskost otvarala je važna pitanja: kako kafa može dijeliti ime s opojnim pićem, a da se samu ne smatra opojnom?

Jedna pjesma protiv kafe, koju je napisao Nur al-Din al-‘Imriti (1485), osuđuje ovaj napitak:

„Hvala Bogu, koji je ljudima zabranio da se odaju svim vrstama opijata,
svemu što šteti umu, vjeri i tijelu i svemu što vodi kvarenju i propasti. Znajte da je čuvena kafa odbojna i krajnje gorka.“

Drugi, među njima učenjak Ahmad ibn Yunus al-‘Aytawi (1616), zakleti neprijatelj Abu al-Fatha al-Tunisija, otišli su još dalje, proglašavajući kafu opasnom novotarijom. Sumnjivima su smatrali i njene stimulativne učinke i društvene prostore u kojima se pila, nove kafane. Ti živahni prostori razgovora, pripovijedanja, satire, igara, muzike i poezije, u očima kritičara podsjećali su na vinske krčme, mjesta gdje su se društvene granice i hijerarhije zamagljivale na potencijalno uznemirujuće načine.

Ipak, mnogo prije nego što su kafane otvorile svoja vrata krajem 15. i početkom 16. Stoljeća, prvo u Mekki, a zatim u velikim gradovima poput Kaira, Damaska i Istanbula, kafa je imala duboko duhovni život. Jedan od najboljih uvida u to rano razdoblje pruža kairski učenjak ‘Abd al-Qadir al-Jaziri (1570). Njegov utjecajni traktat ‘Umdat al-safwa fi hill al-qahwa („Oslonac odabranih o dopuštenosti kafe“) nudi uvid u historiju kafe: presudno je to što čuva rane predaje o njenom otkriću i pobožnoj upotrebi u Jemenu.

Te srednjovjekovne i ranomoderne tradicije pripisuju prvu upotrebu kafe jemenskim sufijskim šejhovima sredinom 15. stoljeća, koji su tražili supstancu sposobnu da ih održi budnima tokom noćnih pobožnosti, učenja Kur’ana i praksi duhovne budnosti.

Kasnije hronike pripisuju ličnostima poput ‘Alija ibn ‘Umara al-Shadhilija (preminuo početkom 15. stoljeća), Jamala al-Dina al-Dhabhanija (1471) i Abu Bakra al-‘Aydarusa (1508) zaslugu što su prepoznali izuzetna svojstva prženog zrna. Za te sufijske učitelje kafa nije bila užitak nego duhovno sredstvo: pomoć koncentraciji i mističkoj disciplini.

Ovi zapisi, koje je u velikoj mjeri sačuvao al-Jaziri, predstavljaju kafu kao vjerski i medicinski korisnu. Ona zagrijava tijelo, jača probavu, smiruje tjelesne sokove, razgoni tromost i pojačava duhovnu pažnju. Bile te pripovijesti tačne ili ukrašene pobožnim kazivanjem, one otkrivaju da je kafa u islamsku svijest ušla ne kroz trgovinu ili modu, nego kroz sufijsku pobožnost, mnogo prije nego što je stigla na užurbane pijace Mekke, Kaira ili Damaska.

Početkom 1500-ih kafa je postala predmet žestokih rasprava širom islamskog svijeta. Učenjaci, političke vlasti i pjesnici sukobljavali su se oko njene dopuštenosti u gradovima koji su se protezali od Adrianopolja (današnje Turske) do Adena (Jemen). Spor je postao toliko intenzivan da se pretočio u javnu politiku, proizvodeći povremene zabrane, spaljivanje zaliha kafe i prisilno zatvaranje kafana.

Mekka je doživjela ranu zabranu 1511. godine, kada je mamelučki namjesnik Kha‘ir Beg proglasio kafu opojnim sredstvom i zabranio njenu upotrebu. Kairo je svjedočio sličnom obračunu 1539. pod osmanskim namjesnikom Davud-pašom, koji je naredio zatvaranje kafana i zapljenu zrna. Pod sultanom Muradom IV u Carigradu (1623–1640) kafane su rušene kao legla pobune.

U tom vrtlogu Abu al-Fath al-Tunisi izrastao je u jednog od najsjajnijih branitelja kafe. Pravnik školovan u islamskom pravu i duboko uronjen u klasičnu pjesničku tradiciju, shvatio je da kafa simbolizira širu kulturnu promjenu. Umjesto da odgovara kritičarima krutom prozom, napisao je niz pjesama u različitim formama, uključujući strofičnu poeziju (muwashshahat) i didaktičku poeziju (urjuzat), spajajući pravno rasuđivanje sa senzualnim slikama:

„Primijeni indukciju i istraživanje/i podvrgni kafu ispitivanju kao mudar čovjek.
Isprobaj je pod okriljem tame/i procijeni njena svojstva prema njenoj pravoj prirodi.“

Kafa je, tvrdio je, bila potpuna suprotnost vinu: razbuđujuća i izoštravajuća, a ne zamućujuća. Njegova najupečatljivija inovacija bila je pretvaranje klasične arapske vinske ode u kafenjsku odu. Tamo gdje su raniji pjesnici poput Abu Nuwasa (†814) upoređivali vino s rubinima i jutarnjom svjetlošću, al-Tunisi je opisivao kafu kao „crni biser“, „tamnousnu ljepoticu“ i miris koji se poput mošusa širi Damaskom. Njegovi stihovi suptilno, ali snažno poručuju: užitak sam po sebi nije grešan, grešno je samo opijanje.

Do kasnog 16. stoljeća kafa je postala cijenjena roba u trgovačkim mrežama Crvenog mora i Osmanskog carstva, izvožena kroz jemensku luku Mocha (al-Mukha), koja je kasnije dala ime italijanskoj mocci. Iz Moche je zrno putovalo preko trgovaca u istočni Mediteran, a potom dalje u Evropu.

Kada je napitak stigao do venecijanskih dokova i engleskih luka, klerici i moralisti su ga osuđivali kao „gorki izum muslimanskog nevjernika“, „maurski napitak“, pa čak i „đavolje piće“. Navodi se da je, nakon što je oko 1600. godine kušao kafu, papa Klement VIII, odgovarajući na molbu da je zabrani i osudi kao „crno đavolje piće“ zbog njenih islamskih veza, rekao: „Zaista, ovo Sotonino piće je toliko ukusno da ćemo prevariti đavola tako što ćemo ga krstiti. Bila bi šteta da nevjernici imaju isključivo pravo na njegovu upotrebu. Učinit ćemo ga istinski kršćanskim napitkom!“

Do kraja 18. stoljeća Evropa je prošla kroz izuzetnu preobrazbu. Kafa, nekada predmet straha, postala je simbol prosvjetiteljske društvenosti, pokretač salona, naučnih rasprava, političke kritike i revolucionarne misli. Taj preokret sažeo je, doduše i pomalo retorički, Thomas Jefferson, koji je kafu proglasio „omiljenim napitkom civiliziranog svijeta“ i koji ju je navodno ispijao u Monticellu dok je razmišljao kako se nositi s „Barbarskom obalom“, zavičajem Abu al-Fatha al-Tunisija, pjesnika koji je zrno branio s poetskim žarom kakvom se rijetko ko mogao mjeriti.

Nizar F. Hermes je profesor bliskoistočnih i južnoazijskih studija na Univerzitetu Virginija; ovaj je tekst napisao za History Today