U historiji islama i modernog arapskog svijeta rijetke su ličnosti čije se ime pamti po jednom, gotovo simboličnom činu koji nadilazi politiku, vlast i prolazne titule. Ahmed Hamza-paša ostao je upamćen upravo po takvom djelu: kao čovjek koji je električnom rasvjetom osvijetlio Poslanikovu džamiju u Medini, srce jednog od najsvetijih gradova islama
Ahmed Hamza-paša rođen je u maju 1891. godine u selu Tahanub, sjeverno od Kaira, u uglednoj i imućnoj porodici Maruf, koja je pripadala sloju velikih zemljoposjednika. Odrastao je u okruženju koje je spajalo pobožnost, obrazovanje i snažan osjećaj patriotizma. Za razliku od mnogih savremenika, imao je privilegiju kvalitetnog školovanja: srednje obrazovanje završio je u Egiptu, a potom je otišao u Veliku Britaniju, gdje je studirao inženjerstvo na Univerzitetu u Birminghamu.
Boravak u Engleskoj ostavio je snažan trag na mladog Ahmeda Hamzu. U domovinu se vratio s tehničkim znanjem, ali i s idejama o modernizaciji, industriji i ekonomskom razvoju, ne odričući se pri tome vlastitih vjerskih i kulturnih vrijednosti. Jedan od prvih projekata kojim se posvetio bila je proizvodnja ulja i parfema od mirisnog cvijeća, ideja koju je razvio još tokom studija. Osnovao je vlastitu fabriku i ubrzo postao prvi poduzetnik na Bliskom istoku koji je industrijski proizvodio parfeme od cvijeća. Njegovi proizvodi izvozili su se širom svijeta, naročito u Francusku, donijevši mu značajno bogatstvo i ugled. Dio parfema donirao je Hidžazu za pranje pokrova Kabe, čime je pokazao duboku vezanost za sveta mjesta islama.
Nakon uspjeha u privredi, Ahmed Hamza se okrenuo politici. Pristupio je stranci Wafd, koja je nastala kao politički izraz borbe Egipta za nezavisnost i čije je ime poteklo od delegacije poslane na Mirovnu konferenciju u Parizu 1919. godine. Brzo je napredovao unutar stranke, a tokom Drugog svjetskog rata obavljao je dužnost ministra hrane, a potom i ministra poljoprivrede. Ministarstvo hrane osnovano je 1942. godine, u jeku globalnog rata, kako bi se Egipat zaštitio od nadolazeće prehrambene krize.
U tom periodu zemlja je bila pretvorena u logističku bazu savezničkih snaga, dok su britanske i francuske trupe koristile ogromne količine egipatskih poljoprivrednih proizvoda bez adekvatne nadoknade. Posljedica su bile nestašice, crno tržište i drastičan pad životnog standarda. Ahmed Hamza-paša suočio se s tim izazovima nastojeći naplatiti dugove, suzbiti špekulacije i osigurati pravednu raspodjelu hrane stanovništvu. Godine 1951. dodijeljena mu je titula paše, no nakon vojnog puča 1952. godine, kojim je srušena monarhija, novi režim ga je uklonio s političke scene.
Uz političko djelovanje, Ahmed Hamza-paša bio je aktivan i na intelektualnom planu. Godine 1947. pokrenuo je časopis Liva’ul-Islam (Zastava islama), s ciljem da pitanja muslimanskog svijeta i arapske politike dobije širu javnu artikulaciju. Iako su mu nakon puča konfiskovani imovina i sredstva, časopis je nastavio izlaziti zahvaljujući njegovoj upornosti sve do njegove smrti 1977. godine.
Ipak, događaj po kojem će Ahmed Hamza-paša ostati trajno zapamćen odigrao se u Medini. Tokom hadža 1947. godine, nakon obavljenih obreda u Mekki, odlučio je posjetiti Poslanikovu džamiju. Ulaskom u džamiju zatekao ga je prizor koji ga je duboko potresao: unutrašnjost je bila slabo osvijetljena, gotovo u polumraku, jer su se i dalje koristile uljane lampe koje više nisu mogle odgovoriti potrebama prostora.
Osjećajući ličnu i kolektivnu sramotu zbog tog stanja, Ahmed Hamza-paša otputovao je u Rijad, gdje se sastao s kraljem Abdulazizom Al Saudom i zatražio dozvolu da se džamija elektrificira. Nakon što je dobio odobrenje, o vlastitom trošku naručio je električne kablove, instalacije i sijalice te ih poslao u Medinu. Svom savjetniku, profesoru Muhammedu Aliju Šeti, povjerio je nadzor nad radovima.
Nakon četiri mjeseca pažljivog rada, uljane lampe zamijenjene su električnim svjetlom. Poslanikova džamija, simbol Medine kao „osvijetljenog grada“, doslovno je zasjala novim sjajem. Prilikom naredne posjete, Ahmed Hamza-paša dočekan je uz veliko poštovanje i zahvalnost stanovnika Medine.
Njegova pobožnost kulminirala je kada je, nakon duhovne pripreme i višednevne osame u molitvi, dobio dozvolu da uđe u Rawzu, prostor u kojem se nalazi mezar Poslanika Muhameda. Taj trenutak smatrao je najvećom čašću svoga života.
Ahmed Hamza-paša nije ostavio iza sebe veliko bogatstvo, ali je ostavio trajno sjećanje: spoj vjere, modernosti i lične odgovornosti prema svetim mjestima islama. U historiji Medine njegovo ime ostaje povezano sa svjetlom, doslovno i simboličkim.
IZVOR: GZT
