Dok su gradovi padali i dinastije se smjenjivale, džamija u Córdobi ostala je netaknuta. Više od dvjesto godina niko se nije usudio dirati u nju. Ni kada su 1236. godine vojnici kastiljskog kralja Fernanda III ušli u grad nakon pet mjeseci opsade. Samo dan kasnije, džamija je posvećena kao crkva, a postavljena je privremena kapela u prostoru lucernarija al-Hakama II. U prva dva stoljeća krićanske vlasti, intervencije su bile skromne: dodavane su bočne kapele i mauzoleji. Tek 1371. izgrađena je Kraljevska kapela, biser mudéjar umjetnosti

Kažu konzervatorski arhitekti da se Mezquita-katedrala u Córdobi najbolje razumije kada se pogleda odozgo, s njenih krovova. Tada se jasno vidi mreža od terakotnih crijepova koji su tokom stoljeća stalno obnavljani, ali i složeni sistem odvodnje kišnice koji i nakon trinaest vjekova funkcionira gotovo savršeno, kao da je zamišljen za vječnost.

Ovaj hram, sagrađen u doba kada je Córdoba bila prijestolnica emevijskog hilafeta u zapadnom svijetu, više je od građevine. On je priča o moći i znanju, o slavi i propasti, o vremenu koje briše i obnavlja.

Nakon proglašenja hilafeta, Córdoba je dosegla neslućeni procvat. Grad je postao simbol znanja, učenja i kulture. Halifa al-Hakam II osnovao je, prema izvorima, čak 70 javnih biblioteka u gradu. Njegova privatna biblioteka, gotovo mitska u svojoj raskoši, imala je preko 400.000 rukopisa. Ali ta intelektualna riznica nije preživjela političke lomove: godine 983. vojskovođa Almanzor, želeći zadobiti podršku ulema, naredio je da se iz knjižnica ukloni sve što nema religijski karakter. Hiljade knjiga nestale su u jednom trenutku, a time i dio identiteta grada.

Almanzor je bio moćan, ali njegova samovolja je oslabila sam legitimitet hilafeta. Po prvi put, neko ko nije bio emevijske krvi usudio se kročiti na prijestolje. Narod se digao na ustanak, a tzv. Revolucija u Córdobi bila je početak kraja. Slijedili su građanski ratovi, fitna, krvavi obračuni između suparničkih vojski i pretendenata. U tom haosu Sanchuelo je pogubljen, Madinat al-Zahira, prijestolnica Amírida, razorena, a Madinat al-Zahra, slavn grad Abd al-Rahmana III, opljačkan i zapaljen 1010. godine.

Najljepša i najsjajnija metropola tadašnjeg Zapada nestala je u plamenu. Ono što je preostalo bili su decenije građanskih ratova i slabljenja centralne vlasti, sve do 1031. kada je posljednji halifa svrgnut, a hilafet formalno ugašen.

Nestankom hilafeta počelo je doba taifa, malih, nezavisnih kraljevstava. U samo dvadeset godina niknulo ih je više od trideset. To je bio period raskošne kulture, ali i političke slabosti. Kada su Almoravidi i potom Almohadi, dinastije iz Sjeverne Afrike, zavladali Iberijskim poluotokom, donijeli su sa sobom strožije tumačenje islama. Andaluzijska raskoš polako se gasila, a ono što je Almanzor svojim postupcima već nagrizao, autoritet halife, nestalo je zauvijek.

Madinat al-Zahra, čudo palatinske arhitekture, bila je opljačkana i spaljena, a potom stoljećima prekrivana šutnjom. Njeni ostaci pogrešno su nazivani „Córdoba la Vieja“, stara rimska Corduba. Tek 1911. arheolozi su počeli otkrivati ruševine koje su govorile o vremenu kada je grad bio prijestolnica zapadnog kalifata. Za razliku od Madinat al-Zahire, koja je u potpunosti nestala, Zahra se vratila na svjetlo dana i danas je upisana na listu UNESCO-a.

Dok su gradovi padali i dinastije se smjenjivale, džamija u Córdobi ostala je netaknuta. Više od dvjesto godina niko se nije usudio dirati u nju. Ni kada su 1236. godine vojnici kastiljskog kralja Fernanda III ušli u grad nakon pet mjeseci opsade. Samo dan kasnije, džamija je posvećena kao crkva, a postavljena je privremena kapela u prostoru lucernarija al-Hakama II. U prva dva stoljeća krićanske vlasti, intervencije su bile skromne: dodavane su bočne kapele i mauzoleji. Tek 1371. izgrađena je Kraljevska kapela, biser mudéjar umjetnosti.

Prva radikalna promjena desila se 1489. kada je u starom lucernariju podignuta gotička lađa. Time je prvi put narušena estetska čistoća islamskog prostora. U 16. stoljeću krenula je još veća pregradnja: izgrađena je nova kapela i renesansni križ koji je poput pobjedonosne krune izrastao iznad islamskih svodova. Djelo arhitekata Hernána Ruiza I i II nastojalo je spojiti dva svijeta, iako je za mnoge to značilo skrivanje pravog lica kalifatske džamije.

Hodajući krovovima danas, arhitekti vole reći da su oni „četvrta fasada“. Gore se vidi kontrast: renesansni križ probija more dvovodnih krovova i prkosi onima koji mu zamjeraju. Ali Hernán Ruiz II imao je viziju, za njega islamska arhitektura nije bila strano tijelo, nego dio vlastite tradicije. Ta kombinacija islamskog i kršćanskog, slojevi koji se nadovezuju, ono je što Mezquita-katedralu čini jedinstvenom. Zato je 1984. uvrštena na UNESCO listu.

Gradovi poput Granade, Toleda ili Seville izgubili su svoje džamije. Córdoba je svoju sačuvala jer je bila dio srca stanovnika. Ljubav prema hramu preživjela je stoljeća i ideološke oluje. U 19. stoljeću, u duhu romantizma, obnavljani su islamski elementi: mihrab je očišćen od gotičkog oltara, a pojedini dijelovi vraćeni u prvobitno stanje.

Na izlazu, kroz Almanzorovu dvoranu, posjetilac osjeti simboliku. Ovdje je nestala slava Córdobe, ali upravo ovdje još uvijek odzvanja priča o vremenu kada je bila najblistaviji grad Zapada. „Pravi arhitekt ovog zdanja je vrijeme“, govore stručnjaci. I možda su u pravu: ono se ogleda u slojevima luka i svodova, u natpisima na arapskom i latinskom, u svjetlosti koja probija tamu i podsjeća da su Abd al-Rahman i njegovi nasljednici u ovom hramu ostavili dio sebe.

IZVOR: National Geographic