Kada je prvi put glumila u igranom filmu imala je 20 godina, i to je već bilo remek-djelo: “Soliti Ignoti” (1958.), Monicellijeva komedija o jadnim gladnim lopovima. Kasnije je priznala da je teško govorila italijanski i da je jedva razumjela sve one ljude koji su vrištali na setu (“mislila sam da se svađaju”, rekla je). Iako se pojavila u filmu samo nekoliko minuta, njena je prisutnost bila uzbudljiva i odmah se počela probijati u kinematografiji.

Valcer sa Alainom Delonom u filmu “El Gattopardo”, njezin izgled na ljetnom jutarnjem suncu u “8 1/2”, kada je Marcello Mastroianni očarano gleda preko sunčanih naočala ili zadivljujuća princeza “Pink Panther” neke su od slika koje Claudia Cardinale, koja je jučer preminula u 87. godini, ostavlja u povijesti kinematografije. Ova tri sjajna filma objavljena su u istoj, 1963. godini, a činjenica da su sva tri filma istovremeno prikazana u kinima širom svijeta daje uvid u utjecaj koji je Claudia Cardinale imala na ekranima svojom ljepotom i prirodnim talentom. Bilo bi dovoljno snimiti jedan od ovih filmova da bi već bila zvijezda, ali osim toga, snimila je 120 filmova koji su je učinili mitom svjetske kinematografije u zlatnom dobu italijanske kinematografije. Radila je s najvećim: Lucinom Viscontijem, Federicom Fellinijem, Pietrom Hermijem, Mariom Monicellijem, Sergiom Leoneom, Blakeom Edvardsom… S njom odlazi jedna od posljednjih velikih glumica tih godina, ostaje samo Sophia Loren.

Cardinale je umrla u svom domu u Nemouru, blizu Pariza, kako je sinoć rekao njezin agent Laurent Savri. Tamo se nastanila prije mnogo godina, a Francuska je bila jedna od tri zemlje u njenom životu. Osim Italije, bio je to Tunis, gdje je rođena 1938. godine, dok je bio pod protektoratom Francuske, u porodici sicilijanskih imigranata. Njeno prvo sjećanje bio je dolazak američkih vojnika u rat. U Tunisu ju je otkrio francuski redatelj Rene Vautier, koji ju je vidio ispred svoje škole i bio fasciniran. “Prišao mi je i pitao mogu li razgovarati s ocem”, otkrila je u intervjuu. Pozvao ju je na ulogu u kratkom filmu “le Anne d ‘Or”, koji je pobijedio u Berlinu, a zatim nesvjesno pobijedila na natjecanju ljepote na kojem je proglašena najljepšom Italijankom u Tunisu. Nagrada ju je odvela do venecijanske Mostre i tako je sve počelo 1957. Tamo je fotografima govorila da ne želi glumiti u filmovima, ali sigurno je osjetila nešto na festivalu s jednim od prvih filmova koje je gledala u kinu u svom životu, Viscontijevom “Bijeloj noći”. Samo tri godine kasnije, glumit će u jednom od svojih filmova, još jednom remek-djelu, “Rocco i njegova braća”. Bio je jedan od redatelja koji su je prvi put mogli vidjeti kao sjajnu glumicu.

Kada je prvi put glumila u igranom filmu imala je 20 godina, i to je već bilo remek-djelo: “Soliti Ignoti” (1958.), Monicellijeva komedija o jadnim gladnim lopovima. Kasnije je priznala da je teško govorila italijanski i da je jedva razumjela sve one ljude koji su vrištali na setu (“mislila sam da se svađaju”, rekla je). Iako se pojavila u filmu samo nekoliko minuta, njena je prisutnost bila uzbudljiva i odmah se počela probijati u kinematografiji.

Producent ovog filma Franco Cristaldi postao je njezin prvi suprug mnogo godina kasnije, iako je nakon razdvajanja od njega njezin partner tokom godina bio Pascuale Scovitieri, još jedan italijanski redatelj s kojim je dobila sina. Ali već iste godine kada je snimljen njezin prvi film, 1958. godine, rodila je svoje prvo dijete. To je bolna skrivena priča koja je izašla na vidjelo godinama kasnije: to je bio plod silovanja i odlučila je zadržati dijete. Godinama ga je predstavljala kao svog brata dok u intervjuu nije otkrila istinu. Tokom te godine snimila je tri filma skrivajući trudnoću. Rekla je Cristaldiju, misleći da će je izbaciti, ali on joj je platio putovanje u London kako bi potajno rodila. Tako se rodila njihova veza.

Do svoje značajne 1963. godine potpisivala je besprijekorne filmove, budući da su je veliki reditelji odmah zapazili i povjeravali joj sve složenije uloge.

Kad ju je Fellini pozvao da glumi u filmu “8 1/2”, bio je toliko zaljubljen u nju da je u filmu prikazana onakva kakva je bila, vesela i bezbrižna. Zapravo, neke scene prikazuju trenutke i razgovore koji su se u stvarnosti dogodili s Fellinijem, koji je u filmu njegov alter ego Mastroianni. Visconti joj je dao ulogu u “Gattopardo”, a bio je to film sa jednim od najljepših parova u povijesti filma – s Alainom Delonom s piratskim povezom na oku. Mada se Claudia i Burt Lancaster u “Posljednjem plesu”, koji je označio kraj ere, mogu ravnopravno smatrati jednim od najljepših filmskih parova.

Godine 1963. njezina uloga u filmu Blakea Edvardsa “Pink Panther”, prvom dijelu uzbudljive sage o inspektoru Clouseauu, učinila ju je poznatom u Holivudu. U velikim studijima radila je sve, ali nikada se nije dopustila da je američka kinematografija u potpunosti ponese, uvijek se vraćajući u Evropu. U tim godinama radila je s najpoznatijim glumcima današnjice, kao što su Sean Conneri, Holden, Fonda, Orson, Laurence, Laurence Olivier ili Burt Lancaster. Odbacila je dugi niz kavalira i udvarača, počevši od Mastruennija i Delona, s kojima je postala vrlo dobra prijateljica, i Marlona Branda, između ostalih. U intervjuima svojih posljednjih godina, ona se također smijala, opovrgavajući već klasičnu glasinu u Francuskoj da je imala aferu s Jackom Chiracom.

U Americi je ostavila dobre filmove, kao što su “Profesionalci “(1966) Richarda Brooksa, “Posljednji zapad ” Sergia Leonea. Također se pojavila u filmu Vernera Herzoga “Fitzcarraldo” (1982) i u Las Petroleas (1971.), snimljenom u Španiji s Brigitte Bardot u vrijeme kada su obije bile evropski seks simboli.

Njezina je kći napisala knjigu o njenom životu i karijeri pod nazivom “Neukrotiva Claudia Cardinale”, naslov koji joj se svidio jer je cijeli život tražila neovisnost i slobodu: “neukrotiva, ta riječ mi odgovara.”