Prema učenju reda, svrha ljudskog života nije ni politička moć, ni društveni uticaj, a ni nagrada u Džennetu. Istinska svrha je – živjeti isključivo radi Boga. Ljubav prema Bogu mora biti bezuslovna, nevezana za obećanja raja ili prijetnje paklom. Prava duhovnost, učili su šejhovi Čiştijje, ogleda se u služenju stvorenjima, skromnosti i unutrašnjoj čistoći

U prostranom i višeslojnom mozaiku indijskog sufizma, Čiştijjski (Čištijja) red zauzima posebno mjesto kao najrasprostranjenija i najutjecajnija sufijska bratovština na potkontinentu. Utemeljen od strane Muînüddina Hasana el-Čiştîja, red je ime dobio po selu Čişt (Chisht), smještenom nedaleko od Herata u današnjem Afganistanu. Tokom stoljeća, Čiştijja se etablirala kao vodeća duhovna sila u širenju islama u Indiji, a do danas je očuvala svoj uticaj kroz četiri glavne grane koje nastavljaju djelovanje u različitim dijelovima Južne Azije.

Muînüddin Hasan el-Čiştî (umro 1236) smatra se začetnikom reda u indijskom kontekstu, iako njegovi duhovni korijeni vode do ranijih sufijskih škola u Centralnoj Aziji. On je donio učenje Čiştijje u Indiju tokom 12. stoljeća i svojom blagošću, otvorenošću prema lokalnim zajednicama i strogim principima ličnog asketizma postavio temelje za trajan i snažan duhovni pokret.

Čiştijja je postala prvi značajni islamski duhovni pokret koji se učvrstio na tlu Indije, čime je otvorila vrata islamizaciji lokalnog stanovništva, naročito u ruralnim područjima gdje su formalne institucije bile rijetke. Umjesto prinude ili dogme, red je pristupao ljudima putem milosti, ljubavi, muzike i dijeljenja hrane. U tome leži njegov uspjeh.

Jedna od najupečatljivijih osobina Čiştijje jeste njen kategoričan stav o distanciranju od državnih institucija i svake političke moći. Za razliku od nekih drugih sufijskih redova koji su tražili pokroviteljstvo sultana ili careva, Čiştijja je strogo zabranjivala svojim pripadnicima bilo kakvu vezu sa državom, dvorom ili službama vlasti. Vjerovali su da takav kontakt kvari dušu, potkupljuje srce i udaljava od iskrene službe Bogu.

Prema učenju reda, svrha ljudskog života nije ni politička moć, ni društveni uticaj, a ni nagrada u Džennetu. Istinska svrha je – živjeti isključivo radi Boga. Ljubav prema Bogu mora biti bezuslovna, nevezana za obećanja raja ili prijetnje paklom. Prava duhovnost, učili su šejhovi Čiştijje, ogleda se u služenju stvorenjima, skromnosti i unutrašnjoj čistoći.

U doktrini reda prisutna je koncepcija vahdet-i vudžud – jedinstva bivstvovanja, filozofije koja vidi sve postojeće kao manifestaciju Božijeg bića. Praksa reda uključuje duhovne vježbe poput murakabe (kontemplacije), čile (duhovne osame) i semâa – ritualnog slušanja muzike i recitacije koja vodi dušu ka ekstazi i Bogu.

Članovi reda nerijetko su ponavljali zikr “İllâllah” – “samo Bog postoji” – kao izraz krajnje predanosti i duhovnog prepoznavanja božanske prisutnosti u svemu. Oni su se protivili privatnom vlasništvu, vjerujući da posjedovanje otuđuje čovjeka od Boga. Materijalno zadovoljstvo i užici nisu smatrani grijehom, ali su doživljavani kao prepreka na duhovnom putu.

Društvena misija reda bila je usmjerena ka izgradnji harmonične zajednice, oslobođene mržnje, osvete i pohlepe. Njihovo učenje naglašavalo je bratstvo među ljudima, odricanje od nasilja i borbu protiv laži i razdora. Čiştijje su gradili ne samo duhovne ustanove nego i sigurnosne mreže za siromašne i odbačene, bez obzira na vjeru ili porijeklo. Njihove langare – zajedničke kuhinje – hranile su hiljade ljudi svakog dana, u duhu služenja stvorenjima iz ljubavi prema Stvoritelju.

Iako su se držali po strani od političkih elita, njihova reputacija je dopirala i do najviših slojeva društva. Jedan od najpoznatijih primjera njihove duhovne moći jeste veza s mogulskim carem Ekberom (vladao 1556–1605), jednim od najutjecajnijih vladara u historiji Indije. Prema predanju, Ekber Šah je bio pogođen gubitkom muške djece; sva su mu djeca umirala u ranom djetinjstvu. U očaju, obratio se za dovu duhovnom centru Čiştijje u Ajmeru, gdje je sahranjen Muînüddin Hasan el-Čiştî.

Ekber se zavjetovao: “Ako dobijem sina koji će preživjeti, otići ću pješke na njegov mezar.” Njegova molitva je uslišana, a 15. oktobra 1605. godine rođen mu je sin – budući car Džahangir (rođen kao Selim). Ekber je tada iz prijestolnice Agre pješke putovao 17 dana do Ajmera i posjetio grob velikog šejha, gdje se zahvalio Bogu na uslišenju dove. Ovaj događaj je dodatno utvrdio ugled reda u očima naroda, ali nije promijenio njegovu distanciranost od vlasti.

Danas Čiştijjski red postoji u četiri glavne grane, koje djeluju u Indiji, Pakistanu, Bangladešu i dijelovima Afganistana. Uspjeli su da prežive sve političke i društvene promjene, uključujući kolonijalizam, podjelu Indije i uspon modernih islamskih pokreta. Njihovi duhovni centri i danas privlače milione vjernika, a posebnu pažnju privlače godišnje urs svečanosti – komemoracije smrti velikih šejhova, koje se pretvaraju u velike religijske festivale.

IZVOR: GZT