Decenije pedantne pripreme, tone digitalnih podataka i beskrupulozna preciznost algoritama pretvorili su Bliski istok u poligon za ono što izraelska doktrina naziva “ciljanim likvidacijama”

Benjamin Netanyahu ne vodi samo klasični rat iscrpljivanja, već tehnološki potpisano istrebljenje neprijateljskog rukovodstva koje je kulminiralo ubistvom samog vrhovnog vođe Irana, Alija Khameneija.

Operacije koje su šokirale svijet nisu plod trenutne inspiracije, već rezultat infiltracija koje se decenijama preklapaju. Izraelske službe su godinama gradile mrežu toliko gustu da gubitak jednog agenta ili kompromitacija jednog metoda ne ostavlja prazninu koju je potrebno popunjavati godinama. Kako ističe Ronen Bergman, autoritet za izraelsku obavještajnu historiju, Izrael se za ovaj sukob pripremao tretirajući prikupljanje informacija ne kao pasivni proces, već kao aktivnu pripremu za eliminaciju.

Khamenei je, predosjećajući opasnost, godinama pokušavao zaštititi svoje saradnike i naučnike. Poučen iskustvom iz perioda kada su Mossadovi agenti na motociklima sijali smrt ulicama Teherana, zabranio je tjelohraniteljima upotrebu elektronskih uređaja. Paradoksalno, upravo je ljudski faktor postao najslabija karika: dok je lider bježao od digitalnog traga, njegovi čuvari su pravili fatalne greške, poput dijeljenja geolokacija na društvenim mrežama tokom same dužnosti.

Ipak, prava snaga Izraela leži u trećem, često zanemarenom stubu njihove moći, vojnoj obavještajnoj službi. Dok Mossad i Shin Bet često preuzimaju lovorike u medijima, čak 90 posto ključnih informacija za likvidacije od 2023. godine potiče iz jedinice 8200. Ova agencija za digitalni nadzor uspjela je hakovati hiljade saobraćajnih kamera u Teheranu, pretvarajući iransku prijestolnicu u “Velikog brata” pod kontrolom Tel Aviva. Korištenjem vještačke inteligencije, Izraelci su sa distance od 2.000 kilometara rekonstruisali “obrazac života” iranskih vođa – njihove rute, navike i sigurne kuće.

Spektakularna operacija sa eksplozivnim pejdžerima i voki-tokijima u septembru 2024. godine bila je samo uvertira u ono što će uslijediti. Taj napad, koji je unio paniku u redove Hezbolaha i obezglavio stotine njegovih članova, pokazao je da Izrael kontroliše same lance snabdijevanja svojih neprijatelja. Kada je vođa Hezbolaha Hassan Nasrallah ubijen ubrzo nakon toga, organizacija je već bila u stanju informatičke paralize.

Likvidacija Alija Larijanija, ključne figure režima i sekretara Vijeća za nacionalnu sigurnost, dodatno je ogolila iransku ranjivost. Larijani je mijenjao adrese svaku noć, pokušavajući zavarati tragove. Međutim, precizna dojava locirala ga je u kući na periferiji Teherana koju je rijetko posjećivao. Izraelska avijacija je u tom napadu upotrijebila dvadeset bombi od po jednu tonu, brišući cijeli kompleks s lica zemlje. To nije bio samo čin ubistva, već demonstracija sile koja poručuje da u Iranu više ne postoji sigurno utočište.

Sve što danas vidimo na terenu korijene vuče iz 2006. godine. Neuspjeh u tadašnjem ratu s Hezbolahom natjerao je izraelski sigurnosni establišment na radikalnu promjenu strategije. Počeli su se pripremati za tri scenarija: sigurni rat s Hezbolahom, mogući rat s Iranom i onaj za koji su vjerovali da se nikada neće desiti – totalni sukob s Hamasom. Ironično, upravo ih je ovaj treći scenario najviše iznenadio u oktobru 2023. godine, pokazujući da čak i najsavršeniji sistem ima slijepe mrlje.

Unutar samog Izraela, ove operacije uživaju ogroman konsenzus. One hrane nacionalni ponos i osjećaj nadmoći, uprkos pravnim i etičkim dilemama koje prate vansudska pogubljenja. Filmovi i serije poput Faude dodatno romantizuju ovu brutalnu efikasnost, stvarajući sliku o svesprisutnoj “jevrejskoj ruci” koja doseže bilo gdje u svijetu.

Međutim, pitanje koje postavljaju trezveniji analitičari poput Avija Issacharoffa jeste: mijenjaju li ove likvidacije zaista stratešku realnost? Hezbolah je, uprkos gubitku Nasrallaha i njegovog užeg kruga, uspio stabilizovati svoje redove pod vodstvom Naima Qassema. Iako mu nedostaje Nasrallahova harizma, organizacija i dalje lansira dronove i rakete na izraelske gradove.

Iran je, s druge strane, duboko infiltriran, ali režim i dalje stoji. Ubistva vođa mogu usporiti nuklearni program ili oslabiti operativnu moć na terenu, ali često rađaju još radikalnije nasljednike koji nemaju šta izgubiti. Dok Benjamin Netanyahu obećava transformaciju Bliskog istoka “krvlju i vatrom”, historija opominje da su prethodne likvidacije, poput one Mahmuda Mabhuba u Dubaiju ili pokušaja ubistva Khaleda Meshala u Jordanu, ponekad donosile više diplomatske štete nego strateške koristi.

Izrael trenutno dobija bitku u sjenama, koristeći tehnologiju koju svijet tek počinje razumijevati. Ali, u zemlji gdje se historija broji milenijumima, pobjeda mjerena brojem eliminisanih neprijatelja rijetko znači i konačan mir. Dok elitne trupe kreću ka Zaljevu, a dronovi neprestano skeniraju ulice Teherana, rat se nastavlja ne kao sukob vojski, već kao neprekidni proces digitalnog lova na ljude u kojem je svaka pobjeda samo uvod u sljedeći, još opasniji krug nasilja.