Pitanje kako je Čile postao arhitektonska velesila, uz bok SAD-u i Japanu, ostaje predmetom rasprava. Dok se neki šale da su za to zaslužni česti zemljotresi koji tjeraju na inovativno razmišljanje, stručnjaci poput Alberta Sata uzroke vide u obrazovnom sistemu

Poređenje sa Gabrielom Mistral i Pablom Nerudom, čileanskim velikanima koji su književnog Nobela dobili 1945. i 1971. godine, možda se na prvi pogled čini nepreciznim. Ipak, nameće se neizbježno pitanje: kako je moguće da Čile, zemlja od dvadeset miliona stanovnika na samom rubu svijeta, danas broji dva dobitnika Pritzkerove nagrade od ukupno 55 dodijeljenih u historiji? Smiljan Radić, šezdesetogodišnji arhitekta iz Santiaga, proglašen je u četvrtak dobitnikom onoga što se kolokvijalno naziva Nobelovom nagradom za arhitekturu.

„Njegova djela sugerišu arhitekturu koja ostaje u skladu s emocionalnom prisutnošću i tihom inteligencijom gradnje“, stoji u obrazloženju žirija Pritzkerove nagrade. Radić je tek peti laureat iz Latinske Amerike, čime se Čile izjednačio sa Brazilom kao jedina zemlja regiona sa dva dobitnika. Prije njega, ovu čast je 2016. godine doživio Alejandro Aravena. Upravo je Aravena, koji je ove godine predsjedavao žirijem, pobjedu svog sunarodnjaka nazvao „neizbježnom“.

„Arhitektura Smiljana Radića je toliko moćna da je nagrada bila gotovo sudbinska. Rijetko se sreće opus koji preuzima toliko rizika, koji je toliko bez presedana, a opet tako očigledan onog trenutka kada je završen“, izjavio je Aravena za EL PAÍS. Sam Radić je svojevremeno sumnjao u ovakav ishod. Njegov blizak prijatelj, argentinski arhitekta i profesor Alberto Sato, prisjeća se razgovora u kojem je Radić tvrdio da je, s obzirom na globalnu konkurenciju i obilje kvalitetne arhitekture, statistički gotovo nemoguće da žiri ponovo odabere „ovaj mali ćošak svijeta“.

Pritzkerova nagrada se univerzalno smatra najvišim priznanjem u svijetu arhitekture, često nazivana i „Nobelovom nagradom za arhitekturu”. Ustanovili su je Jay A. Pritzker i njegova supruga Cindy 1979. godine putem svoje Hyatt fondacije, s ciljem da odaju počast živućim arhitektima čiji rad kombinuje talenat, viziju i posvećenost, te ostvaruje značajan doprinos čovječanstvu i izgrađenom okolišu. Dobitnik svake godine prima bronzani medaljon i novčanu nagradu od 100.000 USD, a ceremonija se tradicionalno održava na arhitektonski značajnim lokacijama širom svijeta.

Smiljan Radić, potomak hrvatskih i britanskih iseljenika, rođen je u junu 1961. godine. Diplomirao je na Katoličkom univerzitetu u Čileu, ali ključni formativni period proživio je na studijskom putovanju u Veneciji krajem osamdesetih. Za njega, tajna intelektualnog razvoja ne leži u modernim alatima, već u svjesnom odbijanju istih.

„Ključ je u tome da putujete veoma mladi, čitate što je više moguće i ne budete povezani na društvene mreže. Zahvaljujući tome, mogu sam birati kako ću trošiti vrijeme i mozak, što će mi biti veoma korisno u starosti“, ističe Radić. Njegova filozofija podrazumijeva rad izvan okvira nužnosti, zadržavanje fleksibilnosti misli i distancu od neposrednog okruženja. Taj otklon od digitalnog šuma omogućio mu je da u arhitekturu unese elemente filozofije, umjetnosti i mitskih književnih referenci.

Njegov portfolio u Čileu obuhvata projekte poput proširenja Muzeja pretkolumbovske umjetnosti, rekonstrukciju kulturnog centra NAVE u Santiagu i Regionalno pozorište Biobío. Svaki od ovih objekata priča je za sebe. Radić objašnjava da se njegovi projekti rješavaju od slučaja do slučaja, bez očiglednog zajedničkog obrasca koji bi ih činio „uniformnom porodicom“. Ipak, priznaje da postoji zajednička nit: pokušaj postizanja određene strogosti, ogoljavanje struktura do same suštine, bez suvišnog ukrašavanja.

Uprkos međunarodnom trijumfu, Radić ne štedi kritike na račun društvenog konteksta u kojem stvara. Citirajući režisera Raúla Ruiza, on opisuje Čile kao zemlju izgrađenu „u skokovima“, bez hronološkog kontinuiteta ili čvrstih historijskih temelja. To uzrokuje povremene, uznemirujuće potrese, ali ne i stabilan kulturni proces. Posebno ga pogađa odsustvo pojmova poput kulture i obrazovanja u javnom i političkom diskursu.

„Sa ovakvim procesima, morat ćemo nastaviti čekati još neko vrijeme da izgradimo zemlju u skokovima: polumrtvi dok skačemo“, zaključuje on s dozom pesimizma koja je u oštrom kontrastu sa blještavilom prestižne nagrade.

Pitanje kako je Čile postao arhitektonska velesila, uz bok SAD-u i Japanu, ostaje predmetom rasprava. Dok se neki šale da su za to zaslužni česti zemljotresi koji tjeraju na inovativno razmišljanje, stručnjaci poput Alberta Sata uzroke vide u obrazovnom sistemu. Katolički univerzitet u Čileu stvorio je, prema njegovim riječima, okruženje potpune slobode i snažne podrške kreativnosti, što je iznjedrilo takozvanu „zlatnu generaciju“ kojoj pripadaju Radić, Aravena, ali i imena poput Sebastiána Irarrázabala i Matíasa Klotza.

Aravena vjeruje da Radićeva izuzetnost ne leži samo u talentu, već u „svirepoj radnoj etici i intenzitetu“. On naglašava Radićevu spremnost da iskorači iz zone komfora i transformiše zadatke koji su mogli biti riješeni na najjednostavniji način. Umjesto linije manjeg otpora, Radić bira guranje potencijala do krajnjih granica – bilo da je riječ o materijalu, lokaciji ili samom poimanju ljepote.

Njegov rad, koji žiri opisuje kao spoj sirovosti i prefinjenosti, postavlja Čile u sam centar globalne arhitektonske mape. Iako Radić insistira na tome da je njegova arhitektura rezultat „gubljenja vremena“ u dubokom promišljanju, jasno je da je svaki taj trenutak bio precizno uložen u stvaranje prostora koji komuniciraju s vječnošću. U svijetu koji pati od viška informacija i manjka smisla, Radićev Pritzker slavi upravo ono što nam najviše nedostaje: tišinu, ogoljenost i intelektualnu autonomiju.

IZVOR: El Pais