S obzirom na to da svake godine na društvenim mrežama čitamo kako je hadž preskup, da bi morao biti jeftiniji, pristupačniji itd., osvrnimo se malo u prošlost da vidimo kako se nekada u ta davna vremena obavljao hadž – ko je išao na hadž, koliko je putovanje koštalo, koliko je trajalo. Učeći iz povijesti sigurno će biti jednostavnije shvatiti sadašnjost.
Ured za hadž i umru Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini objavio je da cijena hadža za 2026. / 1447. godinu iznosi 14.250,00 KM. Uplate se mogu izvršiti od 3. do 24. novembra 2025. godine.
S obzirom na to da svake godine na društvenim mrežama čitamo kako je hadž preskup, da bi morao biti jeftiniji, pristupačniji itd., osvrnimo se malo u prošlost da vidimo kako se nekada u ta davna vremena obavljao hadž – ko je išao na hadž, koliko je putovanje koštalo, koliko je trajalo. Učeći iz povijesti sigurno će biti jednostavnije shvatiti sadašnjost.
Kako navodi Aladin Husić u knjizi “Hadž iz Bosne za vrijeme osmanske vladavine”, prvi spomeni hadžija dosta su rani, ali isuviše neodređeni da bismo na osnovu njih mogli reći išta određenije i bez nagađanja o njihovom porijeklu, vremenu i uvjetima obavljanja hodočašća. Prvi trag u tom smislu predstavlja prisustvo nekog hadži Mehmeda među posadnicima Hodidjeda, a već 1477. na vakufnami bosanskog sandžakbega Ajas-bega nalazimo imena manjeg broja svjedoka koji su ne samo prve hadžije već, vjerovatno, i među prvim muslimanima u Bosni.
Vijesti o hadžijama u Bosni konsolidiraju se tek u prvoj polovini 16. stoljeća: u sedamnaest sarajevskih mahala nalazimo imena 36 hadžija. Nije poznato ništa o njihovom porijeklu, okolnostima i vremenu putovanja u Arabiju. Značajne podatke uz spominjanje njihovih imena predstavljaju zanimanja koja nam kazuju nešto o njihovom društvenom statusu. Među njima nalazimo trgovce, oslobođene robove, imame, mujezine, zanatlije. Zanimljiv fenomen predstavljaju, svakako, prvi muslimani koji odlaze na hadž, usto i kao mlađi ljudi, kao dio vjerske inicijacije, što se naizgled kosi s ustaljenim predodžbama u vezi s hodočašćem, a to su zrelost i materijalna osposobljenost hodočasnika. Oba ova „preduvjeta“ vežu se za srednje ili starije životno doba.
Analizirajući broj hadžija u Sarajevu, Husić navodi da se njihov broj do kraja 16. stoljeća popeo na 220, što je u odnosu na ukupan broj domaćinstava oko 5%. Iako je društvena struktura hodočasnika raznolika, ipak je moguće uočiti određene obrasce. Mnogi od hodočasnika koji su krajem 16. stoljeća živjeli u Sarajevu nesumnjivo su pripadali višim društvenim staležima jer njihova imena nalazimo i među osnivačima 37 sarajevskih mahala.
Na osnovu dokumenata o zavještanju novca s ciljem obavljanja hadža, Husić donosi dosta dobro razrađenu sliku neophodnih materijalnih sredstava potrebnih za hadž. Svakako da odstupanja može i mora nužno biti jer je riječ o dosta velikom vremenskom okviru u kojem su ekonomske prilike kao i sama vrijednost novca i imovine dosta varirale. Da bi tadašnje vrijednosti u grošima ili akčama približio čitaocima, Husić je cijenu hadža prikazao poredeći je s vrijednošću stoke u to vrijeme: tako saznajemo da je za novac potreban za obavljanje hadža sredinom 16. stoljeća bilo moguće kupiti između 25 i 40 grla krupne i 100 do 150 grla sitne stoke. Ako uzmemo da je danas cijena krave između 4.000 i 6.000 maraka, zaključak je da je sredinom 16. stoljeća za odlazak na hadž trebalo izdvojiti između 100.000 i 160.000 maraka, minimalno.
Za rekonstrukciju troškova hadža značajan je primjer i nekog sejida hadži Mehmed-age Zildžića, koji je 1803. zavještao 1.200 groša radi bedel-hadža. U ostavinskoj raspravi iza preminulog, koji je umro u Istanbulu, vrijednost njegove kuće u Vekil-hardžovoj mahali, u kojoj je stanovao, procijenjena je na hiljadu groša, a dućan u najužem dijelu čaršije oko Kolobare i Brusa bezistana na iznos od 300 do 500 groša. Iz njegovog primjera jasno vidimo da je trošak odlaska na hadž bio veći od vrijednosti jedne kuće u Sarajevu, ili dva do tri dućana u samoj čaršiji.
Tek u svjetlu ovih podataka možemo realnije sagledati veličinu žrtve i u materijalnom smislu koju su hadžije podnosile da bi obavile petu islamsku dužnost u tim vremenima. Kad tome dodamo potrebno vrijeme odsustvovanja iz doma, sva iskušenja i opasnosti koji su ih vrebali na putu, jasno je da je hodočašće bilo istinski poduhvat koji su uspješno obavljali samo malobrojni sretnici.
Vrijeme potrebno za obavljanje hadža je zavisilo, svakako, od načina putovanja kao i od toga kojim su putem hadžije išle. Tu nalazimo zanimljivo šarenilo: dok su neki hodočasnici u Arabiju odlazili isključivo kopnenim putevima, drugi su putovali kopnom i morem, o čemu u nekoliko slučajeva nalazimo vrlo detaljne zapise u kojima se opisuje svaka stanica na putu do Meke, navodeći pravac kretanja i vrijeme potrebno za dolazak od jedne stanice do druge.
Hasan Kafija Pruščak, naprimjer, 1592. godine spominje kopneni put koji je vodio preko Istanbula, Damaska, Jerusalema sve do Meke i Medine. Iako je samo putovanje moglo trajati znatno kraće, oko tri mjeseca, iz zabilježenih podataka zaključujemo da je putovanje na hadž obično trajalo godinu dana. Kako je to za mnoge ljude bilo vjerovatno jedino putovanje izvan domovine koje poduzimaju za života, nije bilo mjesta za žurbu ni u odlasku ni u povratku. O tome zorno govore višednevna, a ponekad i višemjesečna zadržavanja na putu, i to najčešće u glavnim centrima trgovine i nauke u takozvanim središnjim muslimanskim zemljama: Istanbulu, Damasku, Bagdadu, Jerusalemu i Kairu.
Glavne pomorske poveznice bile su gradovi: Solun, Istanbul, Kairo i Džeda. Rjeđe se spominju putovanja na zapad preko Drniša do Šibenika, ili Dubrovnika i Venecije prema Kairu i dalje.
