Komunistima je posebno zasmetalo što je Busuladžić u svojoj brošuri “Muslimani u sovjetskoj Rusiji” ukazao na težak položaj muslimana pogotovo nakon dolaska Staljina na vlast. Budući da je u to vrijeme Tito još uvijek bio u bliskom savezništvu sa Staljinom, to mu komunisti nisu mogli oprostiti.  

Mnogo je pitanja zbog kojih u javnosti bosanskohercegovački intelektualci međusobno raspravljaju, sukobljavaju, jedni druge optužuju za sve i svašta, a najčešće i ne znaju o čemu govore. Često slijede propale ideologije i slijepo slušaju sve ono što im zagovarači tih ideologija serviraju, subjektivno, ostrašćeno, nekritički.

Političari, pseudoanalitičari i kvazistručnjaci koji dugo dominiraju javnim prostorom iz historije, pored očiglednih činjenica, uzimaju samo ono što im odgovara, interpretirajući događaje isključivo iz ideološkog ugla, a sve kako bi opravdali svoje stavove, odnosno ideologiju ili politiku kojoj pripadaju. I onda ne čudi kada pojedini Bošnjaci u javnosti amnestiraju istinske rušitelje vlastite zemlje, prebacujući težište i krivicu na one koji je pokušavaju odbraniti i sačuvati. Moglo bi se to objasniti i “opravdati” strahom i kompleksom, ali bi se istovremeno takvim pojavama moralo odlučnije suprotstaviti, nikako drugačije nego znanjem i faktima.

Jedna od ličnosti zbog čijeg se života i djela, nekad glasno nekad istiha, dugo vodi rasprava u bosanskohercegovačkom društvu, svakako je Mustafa Busuladžić, bošnjački mislilac iz prve polovine 20. stoljeća. Jedni ga vide kao borca za svoj narod i nedužnu žrtvu beskrupuloznog komunističkog režima, dok je Busuladžić za druge fašistički ideolog, ustaša, kolaboracionista, pa čak i zločinac.  

A šta je, zapravo, istina?

Mustafa Busuladžić, sin Smaila i Emine rođ. Volić, rođen je 1. aprila 1914. u Trebinju. Bio je professor teologije, oženjen, otac dvoje djece, sa stalnom adresom u Sarajevu. Nakon završenog mekteba i osnovne škole u Trebinju pohađao je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu te Višu islamsku šerijatsko-teološku školu u Sarajevu. Nakon toga proveo je dvije godine u Rimu na postdiplomskom studiju iz orijentalistike. Tada je bio saradnik italijanskih časopisa Mondo Arabo i Oriente Moderno. Bio je zaposlen u Sarajevu kao profesor u Šerijatskoj gimnaziji, a honorarno je radio u Ženskoj medresi, Realnoj gimnaziji i Srednjoj tehničkoj školi. Pored prosvjetnog i pedagoškog rada mnogo je pisao i prevodio. Dobro je govorio arapski, turski, njemački, francuski i italijanski jezik, zbog čega je često bio angažiran kao prevodilac mnogim delegacijama.

Isljednici OZNE Busuladžića su optužili da je tokom NDH podržavao ustaški pokret, da je sarađivao s palestinskim muftijom El Huseinijem, koji je bio pod njemačkom zaštitom, da je u svojim govorima pozivao muslimanski narod da se organizirano brani od četnika (koji su vršili masovne zločine širom istočne Bosne) te da je to isto tražio od Italijana.

Agenti su ga inkriminirali jer je sarađivao s ustaškim listom Osvit, za koji su inače pisali mnogi intelektualci I književnici koji su nakon oslobođenja doživjeli punu afirmaciju. Busuladžić je na samom saslušanju naglasio kako je u svojim tekstovima i govorima uvijek napadao samo četnike i ustaše, zastupao potrebu potpune međuvjerske tolerancije i da nikada ni u članku ni u propovijedima nije “ni najmanjom aluzijom napadao Narodnooslobodilački pokret”. Te njegove tvrdnje nisu mogli dokazima pobiti.

Komunistima je posebno zasmetalo što je Busuladžić u svojoj brošuri “Muslimani u sovjetskoj Rusiji” ukazao na težak položaj muslimana pogotovo nakon dolaska Staljina na vlast. Budući da je u to vrijeme Tito još uvijek bio u bliskom savezništvu sa Staljinom, to mu komunisti nisu mogli oprostiti.  

U presudi iz 23. maja 1945. Mustafa Busuladžić je proglašen krivim što je: imao kontakt sa palestinskim muftijom, što je bio nastavnik u Imamskoj školi u Njemačkoj (gdje su školovani imami za “Handžar” diviziju, što je kao saradnik ustaškog lista “Osvit” napadao NOP (što nije potkrijepljeno nijednim dokazom), što je izdao “antisovjetsku” brošuru, što je bio spiker radiostanice u Rimu…

Strijeljanje je izvršeno noću, 29. juna, u sarajevskom naselju Velešići, a na mjestu gdje je ubijen pronađene su kasnije njegove naočale i fes. Očevici su kazali da je bio vrlo smiren pred pogubljenje i da je cijelu noć uoči strijeljanja učio Kur'an.

Kada je 2017. godine pokrenuta inicijativa da osnovna škola u sarajevskom naselju Dobroševići dobije njegovo ime, dio javnosti je to dočekao “na nož”, nazivajući jednog od najobrazovanijih Bošnjaka svoga vremena zločincem i fašistom, potpuno zanemarujući vrijeme i okolnosti u kojima je živio i radio, a to je vrijeme najstrašnijih zločina koje su četnici činili nad Bošnjacima Višegrada, Foče, Čajniče, Goražda, Bijelog Polja, Priboja…, kao i okolnosti pod kojima mu je suđeno, kada teret dokazivanja nije bio na tužitelju već na optuženom, kada optuženi nisu imali nikakve pravne zaštite, pravnog zastupnika ili prava na žalbu i kada je organizirana snažna medijska kampanja koja je trebala dijabolizirati optužene i stvoriti pretekst za drakonske kazne koje su se izricale i za najsitnija djela.

A zapravo, Busuladžić je radio ono što je jedino i umio – držao nastavu, prevodio i pisao, sve vrijeme nastupajući kao musliman, kada je njegov narod bio obezglavljen i izgubljen i kada nije bilo nikoga da ga zaštiti.