Krajem 1950-ih, agent CIA-e i rumunski emigrant George Minden došao je na ideju da knjige mogu poslužiti kao moćno oružje protiv sovjetske represije. Za razliku od ranijih pokušaja kulturnog imperijalizma, Minden je tražio suradnju s disidentima, a ne paternalistički odnos. CIA ga je postavila na čelo operacije koja će kasnije postati poznata kao program distribucije knjiga.
Jednog augustovskog dana 1951. godine, hiljade balona poletjelo je iz Bavarske prema Čehoslovačkoj. Bio je to čudan prizor – 3.000 gumenih balona lebjelo je nad zemljom, da bi u jednom trenutku eksplodirali i izbacili milione letaka po narodu ispod:
NARODU ČEHOSLOVAČKE
NOVI VJETROVI PUŠU
NOVA NADA SE BUDI
Prijatelji slobode iz drugih zemalja pronašli su novi način da dođu do vas.
Oni znaju da i vi želite slobodu.
Radilo se o psihološkoj operaciji CIA-e nazvanoj “Vjetrovi slobode”, besprijekorno organizovanoj: kolona od 11 kamiona krenula je iz Minhena do tajne lokacije u Bavarskoj, gdje su baloni lansirani s preciznim izračunima vjetra i pritiska koji bi ih natjerali da eksplodiraju nad teritorijom Istočnog bloka. Rezultat? Potpuni neuspjeh. Letci su bili previše sirovi, propaganda prozirna, i niko nije mario.
No, ono što nije uspjelo letcima, uspjelo je knjigama. Kroz godine pokušaja i pogrešaka, CIA je naučila da je pravi alat protiv represije – književnost. Kako u svojoj knjizi “CIA-ina čitalačka grupa: Tajna misija osvajanja Hladnog rata zabranjenom literaturom” piše britanski novinar Charlie English, narodi Istočne Evrope, naročito Poljaci, bili su gladni znanja i slobodne misli.
U Poljskoj su zabranjene knjige kolale kroz takozvane “leteće biblioteke”, tajne ljudske mreže razmjene, gdje su čitatelji rizikovali zatvor kako bi došli do romana poput 1984. Vođa opozicije Adam Michnik, koji je proveo veći dio 1980-ih iza rešetaka, rekao je da su zabranjene knjige bile poput “svježeg zraka”. U dugoj i iscrpljujućoj borbi bez kraja, “omogućile su nam da preživimo i ne poludimo.”
Krajem 1950-ih, agent CIA-e i rumunski emigrant George Minden došao je na ideju da knjige mogu poslužiti kao moćno oružje protiv sovjetske represije. Za razliku od ranijih pokušaja kulturnog imperijalizma, Minden je tražio suradnju s disidentima, a ne paternalistički odnos. CIA ga je postavila na čelo operacije koja će kasnije postati poznata kao program distribucije knjiga.
U narednim decenijama, ovaj “Maršalov plan za um” distribuirat će gotovo 10 miliona primjeraka knjiga, zajedno sa štamparijama i priborom, u Istočni blok. Među zabranjenim autorima koje je CIA tajno slala bili su Czeslaw Milosz, Joseph Brodsky, Alexander Solženjicin, Albert Camus, Kurt Vonnegut, Hannah Arendt, Philip Roth i Vaclav Havel.
Historija pokazuje da je to bila jedna od rijetkih uspješnih operacija CIA-e tokom direktorske ere Billa Caseyja. Istoričar Tim Weiner u svojoj knjizi Legacy of Ashes naziva ovaj program “jednom od najvažnijih CIA-inih operacija Hladnog rata.”
U fokusu Englishove knjige je Poljska, gdje je program imao najveći učinak. Njegovo djelo je, iznad svega, usmena historija poljskog otpora u doba nastanka Solidarnosti, društvenog pokreta koji je od štrajkova 1980. preživio godinu dana vanrednog stanja i skoro deceniju represije, da bi Poljsku doveo do demokratije početkom 1990-ih.
Posebno upečatljiv detalj jeste priča o Mazowiecki tjedniku (Tygodnik Mazowsze), ilegalnom časopisu kojeg je 1982. pokrenula Ženska operativna grupa pod vodstvom legendarne Helene Łuczywo.
Tiraž ovog lista, čak i uz pomoć CIA-e, dosezao je nevjerovatnih 80.000 primjeraka a sav posao, od pisanja do distribucije, odvijao se u strogoj tajnosti. Redakcija se više od šest godina uspješno skrivala, dijelom jer tajna policija nije vjerovala da žene mogu voditi tako uspješan pokret otpora.
Augusta 1988. godine, kada su izbili novi štrajkovi, cijela redakcija bila je na odmoru osim zamjenice urednice Joanne Szczesne. Shvativši da mora djelovati sama, pisala je sve članke, istraživala na terenu, obilazila fabrike i rudnike, pet dana bez sna. Kad je konačno poslala izdanje na štampanje, dočekalo ju je iznenađenje: traka na štampaču je pukla, a bez nje se novine nisu mogle štampati.
Na kraju, šef produkcije se vratio s odmora, štampa je pokrenuta, novine su distribuirane širom zemlje ali tada je policija upala na urednički sastanak. Ipak, bilo je kasno. Štrajkovi su već promijenili tok borbe, a vlast se bojala da uhapsi urednike kako ne bi ugrozila tajne pregovore sa Solidarnosti.
Naredne godine, pregovori za okruglim stolom doveli su do prvih slobodnih izbora u Istočnom bloku. Solidarnost je dobila pravo na svoje novine, i urednici Mazowiecki tjednika udružili su se s oslobođenim Adamom Michnikom kako bi pokrenuli Izbornu gazetu (Gazeta Wyborcza). Uz pomoć urednika New York Review of Books, za samo dva mjeseca tiraž je narastao na 450.000 primjeraka dnevno, što je bilo ključno za pobjedu Solidarnosti 1989. godine.
U vremenu kada demokratske vrijednosti posrću širom svijeta, podsjećanje na CIA-in program knjiga ima i dodatnu težinu. Helena Łuczywo jednom je rekla: “Ako bi tvoje ime pročitali na Radio Free Europe, bilo je mnogo, mnogo, mnogo teže da te povrijede, pretuku, nestanu.”
No knjiga The CIA Book Club nije samo povijesni zapis o tajnim operacijama, već i snažna priča o ljudskoj hrabrosti. U svijetu digitalne apatije, teško je zamisliti takvu predanost kao kod Mirosława Chojeckog, koji je u zatvoru štrajkovao glađu i bio svakodnevno prisilno hranjen cijevi kroz nos, ili Helene Łuczywo, koja je godinama živjela pod zemljom, ne viđajući kćerku, kako bi štampala novine slobode.
U tom moru anonimnih junaka, možda je najpotresniji trenutak zabilježen u pjesmi Barbare Sadowske, pjesnikinje i aktivistice, čiji je 18-godišnji sin pretučen na smrt od strane tajne policije 1983. godine. Napisala je:
Ruke su mi pune rupa.
Ispadaju iz njih
prve male višnje
ove godine.
Mislim da ih neću moći donijeti
do tebe,
sine moj mali.
IZVOR: Foreign Policy
