Ako ni Noam Chomsky, ikona radikalne ljevice, nije našao snage da kaže „ne“ milijarderu osuđenom za seksualne zločine nad maloljetnicama, kakvu šansu da budu shvaćene ozbiljno imaju žene i djevojke čija su svjedočenja desetljećima bila gurnuta u stranu? To je pitanje koje nadilazi jednog starog profesora i tiče se povjerenja u samu ideju javnog intelektualca kao moralnog svjedoka našeg vremena

Početkom novembra u javnost je dospio novi set dokumenata iz kongresnog nadzornog odbora, nakon što je američki Kongres usvojio zakon kojim se Ministarstvu pravde nalaže objava svih nekodiranih materijala u vezi sa slučajem Jeffreyja Epsteina.  

Među imenima milijardera, političara i zvijezda ponovo se pojavilo jedno koje je decenijama važilo za moralni kompas ljevice: Noam Chomsky. Ono što je godinama opisivao kao nekoliko „beznačajnih susreta” sa Jeffreyjem Epsteinom, danas se, zahvaljujući e-mailovima, pismima i finansijskim tragovima, pokazuje kao dugotrajniji i intimniji odnos nego što je javnosti ikada priznao.

Italijanski Corriere della Sera je među prvim evropskim listovima koji je detaljno rekonstruisao tu vezu. U desetinama mailova objavljenih u Kongresu vidi se da Chomsky i njegova supruga Valeria Wasserman Epsteinu šalju srdačne poruke, čestitaju rođendane, dogovaraju susrete, razgovaraju o muzici i zajedničkim odmorima.

U jednom trenutku, kako proizlazi iz dokumenata, Chomsky priznaje da je preko računa povezanog s Epsteinom preusmjereno 270.000 dolara, navodno u sklopu preuređenja bračne imovine iz prvog braka iako je ranije kategorički tvrdio da od Epsteina „nije dobio ni centa”.

Još je problematičnije ono što se krije u jednoj nedatiranoj „preporuci” koju je Chomsky navodno napisao za Epsteina. U tom pismu, potpisanom kao profesor Univerziteta u Arizoni, Epstein je opisan kao čovjek čija ga je „nesebična radoznalost“ i „duboko razumijevanje globalnog finansijskog sistema“ podučila više nego specijalizirana ekonomska štampa.

Spominje se i anegdota: dok raspravljaju o sporazumima iz Osla, Epstein „uzima telefon i zove norveškog diplomatu koji je koordinirao pregovore“, kao da je riječ o ličnom servisnom broju svjetske politike. U drugom slučaju, Epstein organizira susret Chomskog s Ehudom Barakom, bivšim izraelskim premijerom.

Britanski Guardian, koji je imao uvid u dio objavljenih mailova, prenosi i rečenice koje posebno bole one koji su Chomskog doživljavali kao glas potlačenih. U korespondenciji s Epsteinom on hvali njihove razgovore kao „izuzetno vrijedno iskustvo“ i govori o „redovnim kontaktima“, i to godinama nakon što je Epstein 2008. pravosnažno osuđen za seksualne delikte nad maloljetnicama.  

Tek tada postaje jasno da je kasnija, gruba replika novinarima – „to se vas ne tiče, niti bilo koga drugog“ bila manje izraz principijelne privrženosti privatnosti, a više pokušaj da se sakrije neugodan dio vlastite biografije.

Španski El País u svojim tekstovima o „dosjeu Epstein“ fokus stavlja na političku pozadinu: republikanci u Odboru za nadzor Predstavničkog doma objavili su više od 20.000 dokumenata kako bi pritisnuli Ministarstvo pravde i predsjednika Donalda Trumpa, čije se ime takođe provlači kroz dosjee. Kongres je potom usvojio zakon koji obavezuje administraciju da u roku od 30 dana objavi sve dosad neklasifikovane dokumente o mreži trgovine maloljetnicama, dok žrtve strahuju da će odredbe o „izuzecima“ ostaviti dovoljno prostora za zataškavanje najneugodnijih imena.

U toj velikoj priči o zloupotrebi moći, Trumpu, milijarderima i saučesništvu institucija, Chomsky je, naravno, samo jedan od likova. No, on je jedinstven po simboličkoj težini. Riječ je o čovjeku koji je decenijama razobličavao veze između intelektualaca i vlasti, denuncirao „dvostruke standarde“ zapadnih elita, pisao o banalnosti zla u američkoj vanjskoj politici, o novinarima i akademicima koji služe kao „sistemski menadžeri percepcije“.

Kada takva figura godinama njeguje gotovo prijateljsku vezu s osuđenim seksualnim prestupnikom i finansijerom koji je skupljao moćne muškarce kao „kolekciju“, problem više nije samo u njegovom ličnom moralu nego u kredibilitetu čitave kritičke tradicije kojoj pripada.

Nema dokaza da je Chomsky učestvovao u Epsteinovim zločinima. Ono što se, međutim, nameće iz dokumenata jeste spremnost da se sve to zanemari: presuda iz 2008, javne optužbe žrtava, gole činjenice o tome ko je Epstein bio. U pismu koje sada kruži svjetskim medijima Chomsky govori o „neformalnoj, lišenoj pretenzija“ atmosferi njihovih susreta, o „stalnom intelektualnom podsticaju“. To je rječnik koji se ne razlikuje mnogo od jezika kojim su drugi veliki muškarci opisivali „šarmantnog“ Harveyja Weinsteina ili „duhovitog“ Romana Polanskog dok se nisu pojavile fotografije, presude i svjedočenja koja su razbila iluziju.

El País s pravom primjećuje da nova runda objave „papira“ istovremeno razgolićuje i desnicu i ljevicu: u dokumentima se pojavljuju imena Trumpa, Stevea Bannona, Petera Thiela, ali i Larryja Summersa, Lawrencea Kraussa i drugih figura iz akademskog establišmenta. Nije riječ o još jednoj epizodi u vječitom američkom kulturnom ratu, već o sistemskoj priči: bogati muškarac osuđen zbog zločina nad djevojčicama nastavlja se godinama kretati u krugovima u kojima su granice između novca, znanja i moći potpuno izbrisane.

U tom svijetu, Chomsky nije bio disident nego još jedan u nizu onih koji su prihvatili pozivnicu, večeru, let privatnim avionom, „pomoć“ u transferu novca i, na kraju, napisali pismo hvale. To ne briše njegovo intelektualno nasljeđe, ali ga ozbiljno relativizira. Za generacije koje su na njegovim knjigama učile sumnjati u zvanične narative, ova epizoda je bolan podsjetnik da je kritika moći bez lične samokritike samo još jedna forma privilegije.

Ako ni Noam Chomsky, ikona radikalne ljevice, nije našao snage da kaže „ne“ milijarderu osuđenom za seksualne zločine nad maloljetnicama, kakvu šansu da budu shvaćene ozbiljno imaju žene i djevojke čija su svjedočenja desetljećima bila gurnuta u stranu? To je pitanje koje nadilazi jednog starog profesora i tiče se povjerenja u samu ideju javnog intelektualca kao moralnog svjedoka našeg vremena.