Od legendarnog Sebilja na Baščaršiji do tihe vode Alifakovca, svaka od sarajevskih česmi nosi ime dobrotvora, trag vjere i poruku trajne dobrote. Nastale u doba Osmanlija, sarajevske česme preživjele su ratove, požare i razaranja, ostajući simbol milosti i zajedništva

Kada je Osmansko Carstvo 1463. godine osvojilo Bosnu, Sarajevo je, poput drugih gradova, postalo dom brojnim zadužbinama: džamijama, hanovima, konacima, sahat-kulama ali i desetinama javnih česama. Voda je u islamskoj tradiciji simbol života i milosti, pa su dobrotvori vakufima ostavljali sredstva za izgradnju česama koje će služiti ljudima, ali i životinjama. Tokom stoljeća, Sarajevo je postalo grad izvora i zvukova tekuće vode, grad u kojem je i danas svaka česma priča o prošlosti, vjeri i solidarnosti.

Većina sarajevskih česama nosi ime prema naselju u kojem se nalazi: pod Alifakovcem, na Alifakovcu, na Natkovačima, na Budakovićima, Bistrička česma; prema džamiji ili tekiji uz koju su izgrađene: česma Jedileri, česma uz Begovu džamiju i slično; ili nose svoje vlastito ime: Sumbul česma, Džamijica, Feredžuša, Curak i slično.

Najpoznatija sarajevska česma nesumnjivo je Sebilj na Baščaršiji. Izgradio ga je 1753. godine Mehmed-paša Kukavica, a nakon požara 1852. obnovljen je 1891. Sebilj je preživio i granate 1990-ih, te ostao jedno od najprepoznatljivijih obilježja grada. Njegova drvena arhitektura i neprekidno tekuća voda učinili su ga omiljenim okupljalištem i simbolom Sarajeva.

Na vanjskom zidu Gazi Husrev-begove džamije, podignute 1531. godine, nalazi se Čifte česma, za koju se vjeruje da je starija i od same džamije. Prema predanju, ako se napiješ vode s jedne slavine, ponovo ćeš doći u Sarajevo; ako s druge oženićeš se Bosankom.

Na zidu avlije Bakijske džamije (poznate i kao Durakči Haji Ahmed džamija), još od 1574. godine postoji česma, obnovljena 2003, koja i danas napaja prolaznike. U blizini šehidskog mezarja Kovači stoji česma nepoznatog osnivača, gdje vodu uzimaju i putnici i posjetioci mezarja.

U mahali Bistrik, Haji Sulejman Čokadži je 1539. sagradio džamiju sa česmom Sedmorice (Yediler), u čijem se dvorištu nalaze turbeta sedmorice braće. Nakon što je rat oštetio objekat, česma je obnovljena 1996. i nastavila služiti svojoj prvobitnoj namjeni, kao “česma dobra”.

Posebno dirljiva je priča o Alifakovac česmi, koju je 1780. godine podigao kadija Ahmed Yahya iz Irana u sjećanje na sina koji je preminuo ubrzo po dolasku u Sarajevo. Voda s te česme već više od dva stoljeća teče “na hair” za njegovu dušu.

Najstarija među njima, Bistrička česma, sagrađena je još 1520. godine i danas, više od pet vijekova kasnije, i dalje daruje prolaznicima hladnu vodu.

Prvi vodovod u Sarajevu sagrađen je 1461. godine, a posljednji 1866. godine kao preteča modernog vodovoda. Hamdija Kreševljaković u svojoj knjizi Vodovodi i gradnje na vodi u starom Sarajevu, objavljenoj 1939. godine, navodi kako su, po podacima okupacione uprave, pred samu okupaciju u Bosni i Hercegovini postojala 143 vodovoda i da im je dužina iznosila više od 120 km.

“Ovi podaci nisu potpuno tačni jer je broj vodovoda bio veći, a i duljina cijevi. Koliko sam mogao ustanoviti, bilo je u Sarajevu zadnjih dana turske uprave u svemu 68 vodovoda razne duljine, od metra do 8 km. (…) Na lijevoj obali Miljacke bila su 32, a na desnoj 36 vodovoda. (…) Na osnovu dužeg istraživanja ustanovio sam da je zadnjih godina turske uprave bilo u Sarajevu 156 javnih česama. Ali pored ovih česama po ulicama, bio je još lijep broj česama po hanovima, džamijama, banjama itd., ali ih ne ubrajam među javne stoga što su se zgrade, u kojima su bile, u izvjesno doba zatvarale pa te česme nisu bile pučanstvu pristupačne puna 24 sata. Da li navedeni broj javnih česama odgovara faktičnom stanju, ne mogu jamčiti, jer je vrlo lako da mi je koja i umakla”, piše Kreševljaković.

Česme su zidane u zidu dvorišta ili džamija, kao i u podzidu ulica ili u međi brijega. Kreševljaković pojašnjava da su skoro bez izuzetka bile u blizini džamije ili pekare, ili blizu i džamije i pekare. “Česme su uvijek bile građene od kamena. U tu svrhu rabio se kamen tesanik, tj. kamen sa svih strana otesan ili kamen otesan samo s lica kao u kakvom zidu. (…) Krov je u češmama ravan ili na samar ili uzdignut na sve četiri strane kao na kući. U nekih se završavao glavicom poput nišana (Svrakina češma, Čobanija). Češme u zidu nisu bile skoro nikad bez drvenog krova iznad korita. Ti su krovovi građeni zato da štite od kiše ili snijega one koji su dolazili točiti vodu, a još više one koji bi pred češmom ispirali rublje. Uz neke je češme bila i klupa da se na nju može spustiti koji dio odjeće dok se uzme abdest ili da hamal ostavi teret dok se za ljetne žege napije i umije. Takav krov i klupa vidi se i danas na češmi zvanoj Džamijica u Požeginoj ulici”, navodi Kreševljaković, te objašnjava da se, ako česma ima tarih o gradnji, on najčešće nalazi iznad same česme.

“Veliki broj česama imao je i korito, a većina česama imalo je lulu od željeza ili mjedi i iz njih je voda stalno tekla. Neke od njih su imale dvije, tri ili čak i više ovih lula pa su se zvale čifte-česme, učlije ili saručesme.”

Danas se ne može sa sigurnošću kazati koliko ima javnih česama u Sarajevu koje su u upotrebi. Kada je kroz Sarajevo sredinom 17. stoljeća prolazio čuveni putopisac Evlija Čelebi, u svom je putopisu zabilježio da u Sarajevu ima više od 110 česama koje nemaju lule nego teku poput selsebila (džennetskog izvora), potvrđujući time prethodne Nerkesijeve stihove o velikom broju mjesta iz kojih teče voda. “I drugih tekućih voda ima mnogo. Prema riječima znanih Sarajlija, u gradu ima 1060 vrela i lijepih izvora, ali voda što dolazi ispod brda Crnog izgleda kao Abi hajat”, zapisao je Čelebi.