Centar za kulturu dijaloga najvažnija je institucija za integraciju „novih susjeda“ u Hrvatskoj, a s izvršnom direktoricom Nejrom Kadić Meškić razgovaramo o povjerenju, jeziku, kulturi, terenskom radu i nevidljivim mehanizmima koji dugoročno određuju uspjeh integracije u zajednici.

Fotografije: Stipe Majić / Časopis Bosna

U zagrebačkom Cvjetnom naselju, u prostoru koji više nalikuje porodičnom dnevnom boravku nego instituciji, djeluje Centar za kulturu dijaloga (CKD), jedna od najaktivnijih organizacija u Hrvatskoj kada je riječ o integraciji izbjeglica i stranih radnika te razvoju međukulturnog razumijevanja. „Mi ovdje gradimo prostor povjerenja“, kaže nam Nejra Kadić Meškić, izvršna direktorica CKD-a i jedna od njegovih pokretačica.

Organizacija danas okuplja ljude različitih kultura, jezika, religija i porijekla. Ali počeci Centra bili su mnogo jednostavniji — i mnogo teži. CKD je formalno osnovan 5. listopada 2015., u vrijeme izbjegličkog vala koji je zahvatio Europu. No, kako objašnjava Kadić Meškić, priča je počela i prije službene registracije: „Centar postoji već 10 godina i njegovo osnivanje vezano je za izbjeglički val 2015. Mi smo već tada djelovali kao neformalna skupina koja se priključivala akcijama drugih organizacija na terenu. Pomagali smo kod zbrinjavanja izbjeglica.“

Prvotna pomoć bila je humanitarna — čizme, kabanice, deke, osnovne potrepštine. No, vrlo brzo je postalo jasno da dio tih ljudi neće „samo proći“ kroz Hrvatsku.

„Neki su ostali živjeti u Hrvatskoj, dobili određeni status temeljem zakona o međunarodnoj zaštiti. Shvatili smo da im treba puno više od hitne pomoći — treba im uključivanje u društvo.“

Prvi korisnici bili su ljudi iz Sirije, arapskog govornog područja. Angažirani su prevoditelji, otvorena su prva savjetovanja i krenulo se u kreiranje metodologije koja će kasnije postati model suradnje s državnim institucijama. Danas CKD radi ne samo s izbjeglicama, nego i sa stranim radnicima te osobama raseljenima iz Ukrajine. Različiti pravni statusi, ali isti naziv za sve — „novi susjedi“.

„Ne ističemo njihov pravni status. Novi susjed je naš termin. Pravni status koristimo samo u komunikaciji s institucijama.“

NOVI SUSJEDI I MODEL INTEGRACIJE U PRAKSI

Najprepoznatljiviji program Centra je projekt „Novi susjedi“, koji se provodio od 2020. do 2023. u suradnji s Ministarstvom unutarnjih poslova. Nakon što se pokazao iznimno uspješnim, CKD je, unatoč odbijenom novom natječaju, nastavio rad prema istoj, unaprijeđenoj metodologiji, u projektu „Novi susjedi 2.0“.

Temelj pristupa je individualizirani rad s osobama kojima je odobrena međunarodna zaštita.

„Kad MUP nekoj osobi uruči rješenje, mi sukladno zakonu preuzimamo obavezu uključivanja te osobe u hrvatsko društvo. To znači sve — od dozvole boravka do vozačke dozvole, spajanja obitelji, putovnice, socijalnih prava, obrazovanja ili zapošljavanja“, objašnjava izvršna direktorica.

To uključuje i pedagoški osjetljive postupke: opismenjavanje, završavanje osnovne škole, profesionalnu orijentaciju, uključivanje u kulturne sadržaje, sportske aktivnosti, rad s traumama te izgradnju samostalnosti.

Poseban segment je rad s djecom i školama. „Upisujemo djecu, pomažemo nastavnicima, objašnjavamo kulturološke razlike, savjetujemo oko opisnog i brojčanog ocjenjivanja. Cilj je stvoriti interkulturnu učionicu“, kaže Kadić Meškić i dodaje da CKD se uključuje i ondje gdje sustav „zapne“. Primjerice, u zdravstvu — osobe pod međunarodnom zaštitom imaju zdravstvenu zaštitu, ali nemaju matični broj osiguranika, što otežava administraciju.

U Centru naglašavaju da uspješna integracija nikada nije jednosmjerna odgovornost.

„Integracija je dvosmjeran proces. Ovisi i o osobi koja dolazi i o lokalnoj zajednici koliko će ju prihvatiti i ponuditi dobrodošlicu.“

Zato CKD radi i s građanima, školama i institucijama kroz dvije važne skupine aktivnosti. Javna okupljanja i druženja — sportski događaji, izleti, umetničke i kulinarske radionice, trenuci gdje se novi susjedi spontano upoznaju sa zajednicom. Edukacije javnih službenika — posebno u školstvu i zdravstvu, gdje nerazumijevanje procedura najčešće stvara probleme.

Osnovna nit svih aktivnosti je ista: povjerenje. To je središnja riječ koju Nejra ponavlja više puta. „Državne institucije ne mogu uspostaviti taj odnos povjerenja. Mi možemo. Bez toga integracija ne može uspjeti.“

CENTAR KAO ŽIVI LABORATORIJ DRUŠTVENE INKLUZIJE

Centar za kulturu dijaloga danas je jedna od rijetkih organizacija u Hrvatskoj koja sustavno, profesionalno i dugoročno radi na integraciji novih članova društva. Uloga CKD-a je time postala mnogo šira od početnog „gašenja požara“ iz 2015. godine, on danas djeluje kao laboratorij suvremene integracijske politike, model koji Hrvatskoj pokazuje kako se različitosti mogu pretvoriti u resurs.

U društvu koje se suočava s promjenama radne strukture, priljevom stranih radnika, novim humanitarnim izazovima i osjetljivim međukulturnim odnosima, rad CKD-a nije samo potreban nego postaje civilizacijska infrastruktura, temelj da Hrvatska ostane društvo otvorenosti i povjerenja.

Jedan od najosjetljivijih segmenata integracije odnosi se na odgojno-obrazovni sustav — prostor u kojem se djeca najbrže prilagođavaju, ali i prostor gdje se kulturološke razlike, jezične barijere i administrativne prepreke najlakše manifestiraju. Zbog toga CKD znatan dio svojih aktivnosti usmjerava upravo na rad sa školama i nastavnicima.

Nejra Kadić Meškić objašnjava da integracija djece počinje još prije njihovog prvog školskog dana. CKD s nastavnicima radi sustavno, kroz edukacije i materijale koji su nastali na temelju iskustva iz učionica diljem Hrvatske.

„Imamo radionice s nastavnicima. Najprije ih osvještavamo, a onda im dajemo konkretne materijale za radionice koje mogu provesti u razredima. Kreirali smo priručnik u kojem smo obradili šest dječjih prava s primjerima radionica i za mlađu i stariju djecu.“

Jedna od najprepoznatljivijih akcija CKD-a je „Djeca koja olovkom mijenjaju svijet“, godišnja kampanja darivanja školskih torbi i pribora. Torbe prikuplja lokalna zajednica, a uručenje je zamišljeno kao mali, emocionalno snažan ritual.

„Lokalci donesu torbu, uruče je djetetu, razgovaraju, družimo se. To bude baš lijep događaj. Neki od njih nastave pomagati djeci s domaćom zadaćom ili ostanu u kontaktu. Mi ih zovemo ambasadorima obrazovanja djece izbjeglica.“

Djeca se, kaže Nejra, prilagođavaju brže od odraslih — škola im daje ritam, jezik i društvo. Nakon 70 sati učenja hrvatskog jezika prelaze s opisnih na brojčane ocjene, a oni koji ne polože imaju pravo na dodatnih 70 sati.

MEDIJI, JAVNOST I ODGOVORNOST PREMA KONTEKSTU

Drugo ključno polje djelovanja CKD-a jest rad s medijima. Organizacija kontinuirano pokušava mijenjati narativ o izbjeglicama i novim susjedima, jer su medijske predstave često reduktivne ili senzacionalističke.

„Organiziramo okrugle stolove i educiramo novinare. 2023. smo uz UNHCR doveli predavača s BBC-ja koji je govorio o tome kako objektivno pisati o ljudima, bez osobnih stavova i predrasuda — što je danas veliki izazov.“

CKD je aktivno kreirao i promovirao pozitivne priče iz života izbjeglica. Nekad su mediji sami tražili reportaže, nekad je trebalo platiti objavu, ali rezultat je bio vidljiv.

U nekim razdobljima „Jutarnji list“ je objavljivao tekstove o integraciji, sufinancirane od strane UNHCR-a, a pojedine televizije, uključujući i RTL Direkt, posvećivale su priloge „novim susjedima“. Posebno su važni lokalni mediji, jer, kako pokazuju istraživanja CKD-a, publika u Sisku, Karlovcu ili Rijeci najviše vjeruje upravo lokalnom kontekstu.

Zato CKD djeluje i izvan Zagreba: u Sisku, Rijeci, Karlovcu, općini Viškovo, Varaždinu, Bjelovaru, Puli, Splitu, Kutini, Požegi i Osijeku. No unatoč širokoj mreži, organizacija se suzdržava od pretjerane javne komunikacije — interese korisnika stavljaju ispred vidljivosti.

„Puno toga i ne komuniciramo javno jer ne želimo poticati tenzije. Komuniciramo pozitivne događaje — blagdane, susrete, kulturne aktivnosti — jer to potiče integraciju.“

Proces ulaska u sustav CKD-a temelji se na jasnim, zakonom propisanim kriterijima. Organizacija radi s osobama koje su tek dobile međunarodnu zaštitu, u razdoblju od tri godine nakon dodjele statusa — fazi koju nazivaju „ranom fazom integracije“.

„Teorijska istraživanja pokazuju da ako se osobi pruži pomoć na početku, šanse za uspješnu integraciju su puno veće. Baza je učenje jezika i pronalazak posla. Mi provodimo zakonsku obvezu koju ima MUP — zato smo njihovi provedbeni partneri.“

U bilo kojem trenutku u projekt Novi susjedi 2.0 uključeno je oko stotinu osoba, poimence i individualno, raspoređenih u mnogim hrvatskim gradovima. No ako obitelj ima specifične potrebe, CKD ostaje uz njih i dulje od propisanog roka.

Na pitanje o diskriminaciji Nejra daje odmjeren, ali realističan odgovor. „Zna se tu i tamo dogoditi neki pojedinačni slučaj. Sve ovisi o nastavnicima i okruženju.“ Broj djece je mali — u razredima najčešće jedno ili dvoje učenika. Jedino škola u blizini zagrebačkog Porina ima veći broj, jer je Porin mjesto gdje se čeka rješenje o azilu prije preseljenja u državne stanove širom Hrvatske. Specifičnih problema je bilo: odbijanje sufinanciranja školskih knjiga u jednoj županiji ili slučaj djevojčice kojoj je sugerirano da ne upisuje gimnaziju jer „to nije za nju“, a na kraju je, uz pomoć CKD-a, ipak upisala XII. gimnaziju u Zagrebu.

Unatoč pojedinačnim preprekama, iskustvo pokazuje da djeca najbrže ruše zidove.

„Djeca brzo uče, jer su stalno izložena hrvatskom jeziku i vršnjacima. U većini slučajeva integracija ide puno lakše nego kod odraslih.“

PRIČA O NASTANKU JEDNOG MODELA INTEGRACIJE

Integracijski rad Centra za kulturu dijaloga nemoguće je razumjeti bez uvida u dvije ključne dimenzije: tko su ljudi koji dolaze i tko su ljudi koji ih dočekuju. Oboje se, kako ističe Nejra Kadić Meškić, mijenja iz godine u godinu, ali zajednički nazivnik ostaje isti — raznolikost.

Struktura korisnika odražava geopolitičke potrese. Najveći valovi pristizali su iz ratom i krizama pogočenih zemalja Bliskog istoka, no slika se posljednjih godina dodatno proširila.

„Od 2020. do 2023. imali smo uglavnom ljude iz arapskog govornog područja. Bilo ih je i iz perzijskog, farsi jezika, paštu, urdua i turskog. Iran, Irak, Sirija, Afganistan, Turska, Somalija, Obala Bjelokosti, Kongo…“

Danas je situacija drugačija te dolaze i ljudi iz Ruske Federacije, iz afričkih zemalja francuskog govornog područja (Kongo, Kamerun) te ponovno iz Somalije. Poseban izazov donosi Burundij, gdje se govori kirundi, jezik za koji gotovo da i nema prevoditelja u Hrvatskoj.

„Neki govore kombinaciju kirundija i engleskog, neki kirundija i francuskog“, objašnjava Nejra i dodaje da je jezična kompleksnost jedna je od najvećih prepreka integraciji, ali i jedan od razloga zašto je CKD razvio snažnu mrežu kulturnih medijatora i prevoditelja.

Centar je danas prepoznatljiv i institucionalno stabilan, no njegova osnivačka priča počinje jednostavno i s potrebom da se ljudima pomogne na način koji nadilazi uručenje deke ili šatora.

„Ideja je krenula od mene, ali nisam bila jedina osnivačica. To su bili muftija Aziz Hasanović, Nermin Botonjić i Bermin Meškić.“

Kadić Meškić, koja je već imala iskustvo rada na projektima, shvatila je da je za sustavnu pomoć potreban formalni okvir. Registracija udruge omogućila je prijavu na natječaj MUP-a, na kojem su prošli upravo zahvaljujući modelu individualnog pristupa. Evaluacijska studija potvrdila je da je povjerenje, riječ koju Nejra naglašava kroz cijeli razgovor, ključ uspjeha:

„Element povjerenja između mobilnih timova i novih susjeda pokazao se presudnim. Integracijskih programa je nedostajalo, ljudi u Hrvatskoj nisu bili spremni na toliki broj stranaca.“

Prvi val migracija dočekan je bez sustavne pripreme — bez edukacija, međukulturnih programa i bez jasnih kanala međusobnog upoznavanja. CKD je nastao upravo iz te praznine.

„Ne smijemo zaključivati na osnovi jednog iskustva. To se zove danger of one single story. Moramo čuti više priča.“

Danas CKD ima 14 zaposlenih, a ono što ih spaja nije samo profesionalna predanost nego i osobno iskustvo migracije. To iskustvo daje autentičnost i dubinu njihovu radu.

„Gotovo svi imamo migrantsko iskustvo. To je važno, prepoznati identitete i kulture iznutra.“

Ko radi u timu? Alain iz Burundija — u Hrvatsku je došao kao maloljetnik bez pratnje, danas je prevoditelj i kulturni medijator za kirundi. Zejnulah iz Afganistana — također došao kao dijete, savršeno govori hrvatski, radi i studira. Mazen iz Sirije — prevoditelj i kulturni medijator za arapski jezik. Nadalje, suradnici iz Bosne, Albanije, miješanih hrvatsko-mađarskih obitelji, te bivši djelatnici iz Sudana i Palestine.

„Nama je odlično kad imamo ljude – azilante koji su se toliko integrirali da danas rade s nama.“

Posebno je zahtjevno pronaći prevoditelje za jezike poput kirundija, paštunskog, urdua — što CKD-u daje specifičnu stručnu vrijednost koju rijetko koja institucija u Hrvatskoj posjeduje.

Na kraju razgovora, Kadić Meškić otvara širu sliku o odnosu civilnog društva i državnih institucija.

„Ne možemo imati harmonično društvo bez nevladinog sektora. To je pozitivan korektiv državnim procedurama.“

Zakoni često kasne za stvarnošću na terenu, pa je uloga udruga upozoravati na probleme, predlagati rješenja i nadopunjavati institucionalne praznine. U području međunarodne zaštite CKD ističe dobru suradnju s MUP-om, što smatra primjerom kako bi sustav trebao funkcionirati.

„Ako izostane suradnja, dobijemo nevladin sektor koji viče na državu i državu koja donosi zakone bez da vidi funkcionira li to na terenu. Mi težimo istom cilju, samo ponekad imamo različite metodologije. I to je u redu.“

Naziv organizacije, Centar za kulturu dijaloga, dakle, nije slučajan. On opisuje i pristup radu i filozofiju tima: integracija kao razgovor, povjerenje i međusobno učenje.

NEJRIN KRUG I KAKO SE JEDNA BIOGRAFIJA PRETVORILA U MISIJU

Nejra Kadić Meškić rođena je u Sarajevu, a prvi put je u Hrvatsku došla kao dijete i to u najtežim godinama. Za vrijeme opsade Sarajeva, s tri godine postala je izbjeglica zajedno s majkom i članovima obitelji. Smještaj su pronašli blizu Ploča, u velikoj obiteljskoj kući koju su, zajedno s još desetak obitelji, dijelili na solidaran, gotovo komunalni način.

Sjećanja iz tog razdoblja ostala su joj iznenađujuće topla: zajedničko kuhanje, večere u velikoj prostoriji u prizemlju, odlazak na plažu kao mali ritual zajedništva. Muškarci, među njima i njezin otac, ostali su u Sarajevu, dok su žene i djeca u Hrvatskoj stvarali privremeni, ali funkcionalan dom. Nakon dvije i pol godine izbjegličkog života, obitelj se vratila u Bosnu i Hercegovinu. Tamo Nejra gradi svoj profesionalni identitet: studira menadžment, uči projektni menadžment i vrlo rano ulazi u svijet aktivizma, posebno kroz teme ravnopravnosti spolova, ljudskih prava i liderstva mladih.

Ključno iskustvo predstavlja dvogodišnji program udruge KULT Sarajevo, „Uči, misli i djeluj“, u kojem prolazi intenzivne treninge iz aktivizma, volontiranja, ekologije, timskog rada i zagovaranja javnih politika. Edukacija uključuje i praktične inicijative na lokalnoj razini, čime se formira njezin specifični spoj aktivizma i menadžerskih vještina. Završetkom fakulteta zapošljava se na UNIFEM-ovom (UN Women) projektu posvećenom ravnopravnosti spolova, što dodatno oblikuje njezinu profesionalnu etiku — rad mora biti usidren u razumijevanju zajednice, a projektna logika mora služiti ljudima, ne obrnuto. U Hrvatsku se ponovo vraća prije jedanaest godina, ovoga puta iz privatnih razloga, udajom za hrvatskog državljana. No ovoga puta njezin povratak ima neočekivan simbolički rasplet: dijete koje je u Hrvatsku ušlo s izbjegličkim kartonom sada ovdje gradi profesionalnu karijeru posvećenu upravo izbjeglicama.

„Meni je to vrlo simptomatično — kao da se krug zatvorio. Dijete izbjeglica koje se vrati i radi s izbjeglicama.“

U Hrvatskoj pripada i nacionalnoj i religijskoj manjini, no njezino iskustvo je pozitivno,  nikada nije doživjela diskriminaciju. Nejrin put tako povezuje tri razine identiteta: osobno iskustvo izbjeglištva, profesionalnu posvećenost ljudskim pravima i integraciji, migrantski identitet koji je oblikovao njezinu društvenu osjetljivost.

U tom trostrukom iskustvu nalazi se i ključ njezina današnjeg rada: razumijevanje ljudi i razumijevanje ranjivosti.