Čedomir Domuz – vuk s Igmana

Saborci pokojnog Čedomira Domuza sjećaju se da je pored partizanskog spomenika na Brezovači, na planini Igman, jednom prilikom rekao “da će nakon 98 sahranjenih partizana on biti 99. sahranjeni na tom mjestu, a na to je njegov saborac Adnan Došlić rekao da će on biti stoti”, Nažalost, tako je i bilo…

Čedomir Bato Domuz, vuk s Igmana, poginuo je 30. jula 1992. godine. Nosilac najvećeg ratnog priznanja “Zlatnog ljiljana”, Policijske medalje za hrabrost i “Ordena zlatnog grba s mačevima” život je položio na Rogoju na dužnosti komandira izviđačko-diverzantskog voda kao pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine. Tog dana zajedno s njim krv za slobodu naše zemlje prolio je i Smajo Somo, najstariji borac na ratištu.

Saborci pokojnog Čedomira Domuza sjećaju se da je pored partizanskog spomenika na Brezovači, na planini Igman, jednom prilikom rekao “da će nakon 98 sahranjenih partizana on biti 99. sahranjeni na tom mjestu, a na to je njegov saborac Adnan Došlić rekao da će on biti stoti”, Nažalost, tako je i bilo…

Iako su prve linije bile na maloj udaljenosti, saborci su Čedomira Domuza ukopali, prema njegovoj želji, upravo na Brezovači, a agresori mu ni mrtvom nisu dali mira. Iščupali su bašluk na kojem je pisalo njegovo ime i odnijeli ga u Hadžiće. Porodica je drveni bašluk pronašla tek nakon reintegracije Hadžića, a na njemu su četnici ispisali riječi “Alijin bojovnik”.

Bato je iza sebe ostavio suprugu Vesnu te sina Tea i kćerku Sanju.

Čedomir Bato Domuz rođen je kao Tanasije Domuz. Tako je i upisan u knjigama u Općini Centar. Porodičnom tragedijom, kada su mu poginuli otac i brat u samo 15 dana, u junu i julu 1978. godine, odlučio je uzeti ime stradalog brata – Čedomir. Ova dva mjeseca u njegovoj porodici uvijek su bila tužna. U junu i julu stradali su Čedin otac i brat, majka Desanka preminula je, vjerovali ili ne, 30. jula 2004. godine, na isti datum 12 godina poslije Čede. Njemu je nadimak Bato dao njegov brat te su ga svi tako odmilja zvali. Bato je bilo maloljetni policajac koji je najprije otišao u Mostar na službu, nije mogao čak ni oružje nositi u futroli kada je tek preuzeo obavezu. Službovao je na jugu sve dok se nije oženio, tada je prebačen u Sarajevo, gdje ostaje sve do početka sukoba. Bio je jedan obični mladi čovjek velikog srca. Silne tragedije koje je preživio doprinijele su tome da je bio slabog zdravlja, često je bio u bolnicama. Pred agresiju je operisan i jedva je preživio. Pošto je bio pred komatoznim stanjem, iz Policijske stanice Hadžići otišlo je sedam ljudi da mu daju krv. Vozio je kolega pravoslavac sedam muslimana da mu daju krv i spase mu život. Kada je tek počeo rat i kada je svako od nas razmišljao kamo dalje, on je kazao: ‘Ljudi su mi krv dali kako bi me spasili, a sada me neko ubjeđuje da sam ugrožen od njih. Ja to ne mogu prihvatiti.’ Pošto je njegova majka Desanka imala težak porod, tako da ga nije mogla dojiti, njegova pomajka po mlijeku bila je jedna lijepa žena Esma iz Binježeva. Kada se cjelokupna situacija sagleda, može se sa sigurnošću reći da je on sa svojim komšijama muslimanima bio i krvlju i mlijekom povezan.

Bio je dobroćudan, ali izuzetno šutljiv i tvrdoglav. Kako bi zacrtao, tako je i moralo biti.

Njegova supruga Vesna u jendom intervjuu opisala je posljednje dane sa Čedom: “Najprije bih se osvrnula na 29. juli 1992. godine jer je Čedo taj dan došao u Tarčin, gdje smo u jednoj kući bili smješteni svekrva, djeca i ja, kako bi se odmorio i okupao pošto u tom periodu nisu planirane nikakve akcije. Međutim, otišao je do Policijske stanice Tarčin, a pri povratku mi je rekao da mu što prije spremim čistu odjeću, da će se brzo okupati i opet vratiti na Igman pošto su ga zvali Mirsad Ćatić Čuperak i rahmetli Fadil Đozo. Kada sam ga pitala zašto se vraća kada mi je rekao da neće biti akcija, odgovorio mi je da kreću prema Drini. Poginuo je 30. jula u poslijepodnevnim satima, a nama su tek sutra ujutro došli i rekli za njegovu smrt. Poginuo je na samom kraju akcije, a njegovo su tijelo prevezli do kasarne u Pazariću. Vjerujte da sam se dugo sjećala samo momenta kada su mi rekli za njegovu pogibiju, detalji kao da su skroz izbrisani iz pamćenja. Ispraćaj je bio pred hotelom ‘Igman’, gdje smo zatekli ogroman broj ljudi, od kojih su većinski bile izbjeglice iz istočne Bosne. To su ljudi koji su tako voljeli Čedu, tako ga poštovali i toliko mu vjerovali da je to fascinantno. U kasarni u Pazariću skinula sam obilježja koja je imao na sebi, uzela njegovu kutiju cigareta i odsjekla pramen kose. Uopće se ne sjećam kako sam to uradila. Drago mi je da je to ostalo kao uspomena djeci”.

Uz sjećanje na ovog heroja, ovom prilikom objavljujemo djelimični snimak sahrane na kojem je prikazana i dirljiva scena posljednjeg opraštanja Čedine majke s tijelom poginulog sina.