Biografija Miguela de Cervantesa (1547–1616), najpoznatijeg španskog pisca i autora Don Quijotea, nosi dramatično poglavlje koje je obilježilo i njegovo književno stvaralaštvo: pet godina zatočeništva u Alžiru. Ovaj period, od 1575. do 1580. godine, ostavio je duboke tragove na njegovom životu i književnosti, ali je i postao plodno tlo za brojne teorije, legende i mitove
U petak u španskim kinima počinje prikazivanje filma “El cautivo” reditelja Alejandra Amenábara, u kojem oskarovac prikazuje petogodišnje zatočeništvo Miguela de Cervantesa u Alžiru (1575–1580), njegove neuspjele pokušaje bijega i – što izaziva najviše pažnje, navodni ljubavni odnos sa tadašnjim osmanskim guvernerom Hazanom-pašom. Prije same premijere film već potresa kulturnu scenu jer se vraća staroj, gotovo zaboravljenoj raspravi: da li je autor Don Quijotea bio homoseksualac?
„Ono što ja pričam u ovom filmu jeste ono što se moglo dogoditi između Hazana-paše i Miguela de Cervantesa“, rekao je Amenábar u razgovoru za list ABC. Sam priznaje da ulazi u osjetljivo područje: „Možda sam naivan kao Cervantes, koji se četiri puta pokušao pobjeći i četiri puta bio uhvaćen, ali svaki put izbjegao smrtnu kaznu. Možda sam i ja naivan što mislim da ću se izvući.“
Biografija Miguela de Cervantesa (1547–1616), najpoznatijeg španskog pisca i autora Don Quijotea, nosi dramatično poglavlje koje je obilježilo i njegovo književno stvaralaštvo: pet godina zatočeništva u Alžiru. Ovaj period, od 1575. do 1580. godine, ostavio je duboke tragove na njegovom životu i književnosti, ali je i postao plodno tlo za brojne teorije, legende i mitove.
U jesen 1575. godine, Cervantes se sa bratom Rodrigom ukrcao na brod Sol u Napulju, vraćajući se iz Italije u domovinu. Na moru, kod obale Katalonije, brod su presreli alžirski gusari predvođeni poznatim korsarom Arnautom Mami. Cervantes i njegov brat pali su u ropstvo. Miguel je u džepu nosio preporuke od visokih vojnih zapovjednika i samog kraljevog sekretara, što je gusarima bio znak da se radi o važnom i vrijednom zarobljeniku.
Cervantes je doveden u Alžir, tada značajan osmanski garnizon i trgovačko središte. Kao rob bio je u vlasništvu Hazan-paše, guvernera grada. Tretiran je strože od običnih zarobljenika upravo zbog ugleda koji je odavao. Ipak, zabilježeno je da se u Alžiru ponašao hrabro i prkosno, postajući vođa među španskim zatočenicima.
Njegova nepokolebljiva odlučnost ogledala se u četiri pokušaja bijega, svi su propali, ali ga svaki put nisu pogubili. U tom kontekstu rodile su se i kasnije pretpostavke da je uživao određenu zaštitu i povlašten tretman, što je otvorilo prostor za maštovite interpretacije.
Prvi pokušaj bio je 1576. godine, kada je planirao bježati sa dvadesetak sunarodnika. Izdaja je razotkrila plan. Drugi i treći pokušaj uključivali su skrivanje i pomoć kršćanskih trgovaca, ali su oba završila neuspjehom. Najpoznatiji je četvrti plan iz 1579. godine, kada je zajedno s više od 60 zarobljenika pripremao bijeg uz pomoć španskog ambasadora u Konstantinopolju. I ovoga puta izdaja je spriječila akciju, a Cervantes je preuzeo svu krivicu da bi zaštitio svoje saborce. Uprkos svemu, Hazan-paša ga nije pogubio.
Nakon pet godina ropstva, u septembru 1580. godine, red trinitaraca, katoličkog reda posvećenog otkupu zarobljenika, prikupio je novac i platio njegovu slobodu. Cervantes se u novembru iste godine vratio u Španiju.
Iskustva iz Alžira urezala su se u njegovo djelo. Pripovijest o zatočeniku (El Cautivo) u Don Quijoteu direktno odražava ta iskustva. Isto tako, u Los baños de Argel i La gran sultana prepoznaju se teme ropstva, slobode, izdaje i iskupljenja. Zatočeništvo je oblikovalo Cervantesovu sliku svijeta, mješavinu stradanja, ironije i dubokog razumijevanja ljudske sudbine.
Pet godina u lancima pretvorilo se u legendarno razdoblje o kojem su stoljećima kružile priče: o njegovoj hrabrosti, o povlasticama koje je imao, pa čak i o navodnim intimnim vezama s Hazan-pašom. Istina je, međutim, da nema dokaza osim jedne neodređene optužbe izdajnoga španskog zarobljenika. Ono što je neosporno jeste da je to iskustvo, između patnje i nade, oblikovalo Cervantesa kao pisca i čovjeka.
Ova „hipoteza“ o seksualnosti Cervantesa nije nova, rođena je u Francuskoj 1980-ih, ali s filmom je ponovo vraćena u centar pažnje. „Utjecaj filma velikog budžeta mnogo je veći od bilo kakvog eseja. Slika Cervantesa koju projektuje Amenábar ostat će gledatelju urezana“, upozorava Adrián J. Sáez, profesor na Univerzitetu Ca’ Foscari u Veneciji i priređivač Información de Argel (2019). „Ali ta hipoteza nema nikakvu težinu niti dokaza. Nije problem ako bi se pokazalo da je bio homoseksualac, niti ako nije, važno je da za to nema temelja.“
Prvi je ideju iznio Francuz François Zmantar u djelu Miguel de Cervantes y sus fantasmas de Argel (1980), tvrdeći da se autor ponašao s ambivalentnom seksualnošću tokom zatočeništva. Njegov argument počivao je na blagosti kojom je Hazan-paša tretirao Cervantesa uprkos brojnim pokušajima bijega, što je tumačeno kao znak prisne veze.
Kasnije je Louis Combet pisao o „latentnoj homoseksualnosti i mazohističkim frustracijama“, dok je španski avangardni autor Fernando Arrabal otišao dalje, tvrdeći da je Cervantes pripadao „sodomitskoj grupi“ oko Lopeza de Hoyosa, što je Alberto Montaner, ugledni profesor sa Univerziteta u Zaragozi, ocijenio kao „ludost“. Italijanska hispanistica Rosa Rossi 1980-ih i 1990-ih dala je dodatnu formu mitu svojim esejima.
Prema ovim teorijama, odnos Cervantesa i Hazana-paše mogao je biti oblik tzv. „pederastičkih“ veza koje su u to doba postojale u Mediteranu: stariji muškarac („bujarrón“) i mlađi („garzón“). Ali José Manuel Lucía Megías, profesor na Univerzitetu Complutense i autor knjige Cervantes íntimo, koji je i savjetovao Amenábara, upozorava: „Ta praksa podrazumijevala je razliku u godinama. A Cervantes i Hazan-paša bili su gotovo vršnjaci, što ruši osnovu te teorije.“
On naglašava da nema nijednog dokaza da je Cervantes imao odnose s muškarcima: „Njegova seksualnost je misterij. Jedino što možemo jeste pokušati ga smjestiti u kontekst vremena.“ Megías tvrdi da film ne vidi kao priču o homoseksualnosti, već o ljubavi u širem smislu, strasti prema književnosti i razumijevanju Drugog.
U središtu mnogih rasprava nalazi se “Información de Argel” (1580), dokument u kojem Cervantes brani svoju čast pred španskom Krunom, tražeći mjesto u administraciji nakon oslobađanja. U njemu navodi kako ga je jedan izdajnik, Juan Blanco de Paz, optužio za „ružne i sramotne poroke“. Rosa Rossi i drugi tumačili su to kao aluziju na homoseksualne odnose. Ali, kako objašnjava Megías, riječ je o samom Cervantesovom tekstu, pisanom da pobije optužbe: „Dakle, ne znamo šta je istina. Tu nastaje prostor između filologa, koji žele utvrditi što se zaista dogodilo, i pjesnika, koji pišu ono što je moglo da se dogodi.“
Amenábar sugerira da je Cervantes doživio „eksploziju slobode“ u Alžiru, gradu pirata, miješanih kultura i „homoseksualne raznolikosti“. No, Montaner to odbacuje: „Argel je bio međunarodni lučki grad, ali u cjelini pod šerijatskim zakonima koji su strogo zabranjivali homoseksualnost. Često se pada u argumentacijski krug: dokazujemo Cervantesovu homoseksualnost tvrdeći da je Argel bio tolerantan, a tvrdimo da je Argel bio tolerantan jer je Cervantes bio homoseksualac.“
Montaner se pita: „Ako je imao romansu s Hazan-pašom, zašto je četiri puta pokušao pobjeći? Zašto je na kraju čekao spasitelje? Nema smisla.“ Dodaje i da, ako bi se ta teorija i prihvatila, Cervantes bi morao biti biseksualac, jer znamo da je imao kćerku iz vanbračne veze. „Ne može se tvrditi da mu je brak bio paravan, jer se radilo o adulterinoj vezi.“
Hipoteza o Cervantesovoj homoseksualnosti preživljava decenijama zahvaljujući mašti i kontroverzi, ali bez čvrstih dokaza. Za cervantiste poput Sáeza i Megíasa, bitno je jedno: Cervantes ostaje najveći pisac španskog jezika, neovisno o privatnom životu. Film Amenábara, međutim, otvara novi krug javne rasprave i postavlja pitanje, koliko nam je važnije ono što se zaista dogodilo, a koliko ono što „se moglo dogoditi“?
IZVOR: ABC
