Ženski hor „Bulbuli“ već tri desetljeća utiskuje svoj trag u kulturni pejzaž Zagreba i Hrvatske, ostajući vjeran čuvanju sevdalinke, ali i otvaranju novih mostova zajedništva. Pod dirigentskom palicom Ismeta Kurtovića, osnivača i neumorne pokretačke snage, kroz hor je prošlo 70-ak žena različitih nacionalnosti i vjera, no sve ih spaja ljubav prema bošnjačkoj pjesmi. Snimile su dva albuma, pripremaju treći, a iza njih stoje stotine nastupa, od lokalnih pozornica do Lisinskog.
Ženski hor „Bulbuli“ uskoro proslavlja 30 godina svog postojanja i s pravom je stekao nadimak „Čuvarice sevdalinke“. Do sada su snimile dva albuma sa 26 antologijskih sevdalinki, „Bulbuli“ i „Hasanagin sevdah“, a u pripremi je i izdavanje trećeg albuma, sve pod vodstvom legendarnog muzičara Ismeta Kurtovića koji je od 1996. godine voditelj, dirigent, aranžer i producent, idejni osnivač i pokretačka snaga “Bulbula”.
Ime hora dolazi od arapske riječi koja označava slavuja, pticu lijepog pjeva, ali „Bulbuli“ su zapravo „Bulbulice“, ako se izuzme Ismet Kurtović, jer kroz skoro tri desetljeća djelovanja, od 1996. godine, kroz ovaj zagrebački, bošnjački, prema sastavu multietnički hor, je prošlo 70-ak žena. Pretežno hor broji od 20 do 25 članica, trenutno ih je aktivnih 20-ak koje nastupaju i dolaze na probu. Uz Bošnjakinje, nekoliko članica je drugih nacionalnosti i vjera, na što su članice hora posebno ponosne jer im to daje, kažu, bogatstvo različitosti.
Na zadnjem nastupu u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski zbroj godina im je bio 1.470, s tim da najmlađa članica ima 44, a najstarija 77 godina. Usprkos respektabilnim godinama, respektabilno i zvuče.
U samom osnutku hor su sačinjavale uglavnom mlade, neudate djevojke, no s vremenom su dolazile nove, starije članice, tako da je djevojački prerastao u ženski hor „Bulbuli“. Ranije su imali i podršku, pratnju muških muzičara, na harmonici ih je upotpunjavao Edin Džaferagić, kasnije se priključio Danijel Domazet i još neki muzičari. Danas u izvedbi koriste matricu sa ukupno 30 tradicionalnih pjesama sevdalinki, tako da nastupaju bez orkestra. Na sceni nose i prepoznatljive haljine, skrojene po uzoru na tradicionalnu bosansku nošnju, ali i s elementima koje ih oslikavaju kao moderne, gradske i urbane gospođe i dame, zaljubljene u baštinu. Kao prave gospođe, na nastupima su do sada često pokazale i svoje kulinarsko umijeće, tako bi pripremale vlastite kulinarske specijalitete za slušatelje nakon nastupa – ponešto za uho, ali ponešto i za nepce.
Najdugovječnija članica i solistica Midheta Ibrahimpašić u „Bulbulima“ je od 1998. godine, pustila je duboke korijene u horu u kojeg se učlanila na nagovor nećakinje dok su djelovali u okviru „Preporoda“ u Ilici. Generacijska povezanost s Ismetom Kurtovićem i njegov profesionalni odnos prema radu dodatno su učvrstili Midhetinu želju da ostane u horu i da se razvija.
„Dolaskom u ‘Bulbule’ i slušajući sevdalinku shvatila sam što meni zapravo nedostaje jer sam od malih nogu, s obzirom da sam rođena u Bihaću, gdje se pjevala i slušala sevdalinka, pjevala dok sam mela dvorište i pospremala. Cijelo vrijeme mi je falila ta pjesma jer se sevdalinka uvukla u mene, mogu slobodno reći da ona teče mojim venama. Život u Zagrebu odvojio me od mog rodnog kraja, tako da me sevdalinka povezala s mojom Bosnom i Hercegovinom, ona me ispunjavala. Htjela sam svojim glasom dati svoj doprinos očuvanju bosanskohercegovačke pjesme sevdalinke. Nedugo nakon učlanjenja postala sam jedna od solistica, tako da mi je Ismet pripremio vatreno krštenje na nastupu u Studentskom centru na ‘Bajramskom sijelu’, kada sam otpjevala pjesmu ‘Stara staza’ koju smo snimili na našem prvom albumu“, prisjeća se Midheta.
U većini sevdalinki koje izvodi, hor Bulbuli ima isturenu solisticu koju u refrenu prati ostatak zbora.
Midheta Ibrahimpašić 1974. godine udajom dolazi u Zagreb, danas ima dva sina, snahe i petero unučadi. Uz stalni posao je nalazila vremena za redovite horske probe jednom tjedno.
„Probe su nam se znale oduljiti, krenuli bi oko 19 sati pa bi ostali vježbajući sve do ponoći, probe su se znale pretvoriti u osobna druženja uz Edinovu harmoniku i pjesmu za našu dušu. Posao, obiteljske obaveze i zbor mogu se uskladiti sa zborom ako rad ispunjava“, poručuje Midheta.
Još jedna od veteranki hora Bulbuli je Sabina Abdurahmanović, rođena u Bosanskoj Kostajnici, odakle 1971. godine dolazi u Zagreb na studij, otada je Zagreb njezin grad u kojem se „osjeća doma“. Na nagovor oca mijenja upis studija komparativne književnosti za ekonomiju, ali u slobodno vrijeme bavi se onim što je zanima, čitanjem i pisanjem. Provela je 23 radne godine u Studentskom centru, a od 1990-ih se bavi knjigovodstvenim uslugama.
Sabina ove godine slavi 25 godina nastupa u „Bulbulima“:
„U Bulbule sam došla preko ‘Preporoda’ u kojega smo se suprug i ja učlanili 1991., to društvo nam je bila svijetla točka i veza s našim zavičajem. U ‘Preporodu’ muž i ja nismo bili aktivni sve do 2005. godine, kada sam se učlanila u ‘Bulbule’, jer mi se tada otvorilo više slobodnog vremena kako bi se istinski mogla posvetiti horu. ‘Bulbuli’ su začin u mom životu, oni su mi dali vezu s Bosnom, a Bulbulice i Ismet su uveselili moj život, vratili me sevdalinkom mojim stvarnim korijenima. Počela sam više čitati i razmišljati o Bosni, o narodu koji je spreman da voli i da se da, da se snađe gdje god se zatekne. Ne bih mogla zamisliti da živim bilo gdje osim u Zagrebu jer volim kazalište, pjesmu, ozbiljnu glazbu i literaturu, sve mi je nadohvat ruke, a u Bulbulima sam našla puno prijateljica s kojima se družim i izvan zborskog rada“, priča Sabina.
Ne postoji mjesto u Hrvatskoj na kojem nismo bile, kažu Midheta i Sabina, a nastupali su i u brojnim mjestima u Sloveniji, BiH, Crnoj Gori i Češkoj. Publika ih je na nastupima nerijetko ispraćala uz ovacije, zahvaljujući ujednačenosti u nastupu solista i zbora, uz Kurtovićeve aranžmane koji ne odstupaju od tradicionalnog izričaja, ali su modernizirali sevdalinku i dodale joj osobni autorski ‘štih’.
Ismet Kurtović je središnjica bez koje ne bi bilo Bulbula, zborovođa kojega se poštiva i uvažava i čiji autoritet održava homogenost zbora.
„Ismet je strog, ali zahvaljujući tome što smo mu mi dale krila… u početku je bio malo mekši“, smiju se Midheta i Sabina.
Zbor ipak počiva i na entuzijazmu i upornosti članica koje godinama rade, dolaze na probe, idu na putovanja i nastupe i sve osobne troškove financiraju iz vlastitih sredstva.
U fazi su završetka registracije udruge „Kulturno udruženje Bošnjaka i prijatelja BiH“ čija će predsjednica biti ekonomistica Sabina Abdurahmanović. Prostor na Borovju trenutno im velikodušno ustupa Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Zagrebačke županije na čelu sa Salihom Huremovićem. Puno im je pomoglo i Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba i njegov predsjednik, saborski zastupnik Armin Hodžić.
Pogotovo su im ova dva vijeća pomogla osigurati dodatna sredstva za jubilarni 28. jubilarni koncert kojega su održale u Lisinkom.
Među najznačajnije nastupe ubrajaju upravo one u „Hramu kulture“, u Lisinskom, gdje su nastupale triput na manifestaciji „Sevdah u Lisinkom“, puno puta su tu nastupile predstavljajući kulturu, stvaralaštvo i tradiciju nacionalnih manjina, ali i raznim drugim prigodama. Na Sevdah fest u Bihaću su „Bulbuli“ pobrali i zlatne plakete, a nakon prvog objavljenog albuma primijetio ih je i HRT koji je često emitirao snimke njihovog nastupa.
Za kraj, Midheta i Sabina su pokušale opisati što je to za njih sevdalinka, pa su to horski, u skladnom dvoglasju izrekle otprilike ovako:
„Sevdalinka pjeva o ljubavi ispunjenoj patnjom, boli, čežnjom i žudnjom. Rijetko pjeva o sretnoj ljubavi, ali pjeva i o životu, o ljubavi prema voljenim osobama, majci, ženi, muškarcu, o nekom događaju. Ona u sebi nosi filozofiju, poruku i preneseno značenje. Sevdalinku najbolje izvode oni koji su rođeni u Bosni jer sevdalinka je rođenjem već u njima. Ona je profinjena, nježna, nikada vulgarna, s posebnim poštovanjem prema ženi i majci.“
