Američki zračni udari na položaje Islamske države u Nigeriji, izvedeni u noći Božića, otvorili su niz pitanja koja daleko nadilaze borbu protiv terorizma. Dok Washington operaciju predstavlja kao zaštitu kršćana od džihadističkog nasilja, stvarnost nigerijskog konflikta pokazuje mnogo složeniju i opasniju sliku: žrtve dolaze iz svih vjerskih zajednica, a nasilje je rezultat dugotrajnog spoja ekstremizma, kriminala i institucionalne slabosti države. Kako se religijska retorika koristi u američkoj unutrašnjoj politici, zašto je Nigerija ključna tačka globalnog nadmetanja za utjecaj u Africi i da li je božićni napad nagovještaj ozbiljne strategije ili tek još jedna demonstracija sile upakovana u moralni narativ?

Napad Sjedinjenih Američkih Država na položaje takozvane Islamske države u sjeverozapadnoj Nigeriji, izveden u noći katoličkog Božića, predstavlja mnogo više od još jedne antiterorističke operacije na afričkom kontinentu. U tom činu isprepliću se religija i geopolitika, unutrašnje političke kalkulacije i globalna borba za utjecaj, stvarno nasilje i simbolički rat poruka. Riječ je o događaju koji otkriva duboke pukotine u načinu na koji se nasilje u Africi interpretira, instrumentalizira i koristi u međunarodnim odnosima.

Američki predsjednik Donald Trump opravdao je bombardiranje ciljeva Islamske države tvrdnjom da su mete bili teroristi odgovorni za „brutalna ubistva nevinih kršćana“. Retorika je bila jasna, namjerno oštra i religijski obojena. Nigerija je u tom diskursu prikazana gotovo isključivo kao poprište progona kršćana, a američka intervencija kao moralni čin zaštite ugrožene vjerske zajednice. No, stvarnost nigerijskog nasilja daleko je složenija i opasnija od takvog pojednostavljenog narativa.

Nigerija je danas najmnogoljudnija država Afrike, s oko 235 miliona stanovnika, i jedan od ključnih ekonomskih i političkih aktera zapadne Afrike. Posljednje dvije decenije zemlja se nalazi u kontinuiranom stanju sigurnosne krize. Džihadističko nasilje, koje je započelo jačanjem Boko Harama početkom dvijehiljaditih, evoluiralo je u kompleksan splet oružanih pobuna, kriminalnih mreža, lokalnih milicija i međunarodno povezanih terorističkih organizacija.

Najpoznatije među njima su Boko Haram i Islamska država Zapadne Afrike (ISWAP), koje djeluju uglavnom na sjeveroistoku zemlje, u područjima oko jezera Čad. Međutim, posljednjih godina epicentar nasilja sve se više pomjera prema sjeverozapadu, posebno u savezne države Sokoto i Kebbi.

U tim regijama pojavila se grupa Lakurawa, čiji je razvoj paradigmatičan za nigerijsku krizu. Nastala kao lokalna samozaštitna milicija protiv banditskih grupa koje su se bavile otmicama, pljačkom i iznudama, Lakurawa se vremenom radikalizirala i uspostavila veze s ogrankom Islamske države u Sahelu, koji djeluje iz susjednih Malija i Nigera. Time se briše jasna granica između kriminala i ideološkog terorizma, a nasilje poprima hibridni karakter koji je izuzetno teško suzbiti klasičnim vojnim sredstvima.

Ključna činjenica koju američka božićna retorika prešućuje jeste da su žrtve tog nasilja pripadnici svih vjera. Napadane su i crkve i džamije, pijace i sela, muslimanske i kršćanske zajednice. Nigerijska vlada, iako priznaje razmjere tragedije, odbacuje tezu o sistematskom genocidu nad kršćanima. Ministar informiranja Mohamed Idris jasno je poručio da ne postoji organizirani pokušaj države ili ozbiljnih aktera da ciljano unište jednu vjersku zajednicu. Takva tvrdnja ne umanjuje patnju žrtava, ali razotkriva opasnost politizacije religije u međunarodnom diskursu.

Ipak, upravo je taj diskurs poslužio kao povod za američku vojnu akciju. Trump je Nigeriju već ranije uvrstio na listu zemalja „posebne zabrinutosti“ zbog kršenja vjerskih sloboda, prijeteći čak i obustavom humanitarne pomoći. Republikanski senator Ted Cruz iznio je brojke o desetinama hiljada ubijenih kršćana i hiljadama spaljenih crkava, optužujući nigerijsku vlast za ignoriranje, pa čak i poticanje nasilja. Takve izjave imale su snažan odjek u američkoj javnosti, ali su u Nigeriji doživljene kao pojednostavljene i politički motivirane.

Paradoksalno, upravo je saradnja s nigerijskom vladom omogućila američki napad. Abuja je potvrdila da je operacija provedena u okviru sigurnosne saradnje, uz razmjenu obavještajnih podataka. Nigerijske oružane snage naglasile su da su ciljevi birani pažljivo, s ciljem slabljenja terorističkih kapaciteta i minimiziranja kolateralne štete. Time se otvara ključno pitanje: ako je napad bio dogovoren i koordiniran, zašto je opravdanje oblikovano kao jednostrana kršćanska krstaška misija?

Odgovor leži dijelom u američkoj unutrašnjoj politici. Trumpov povratak u Bijelu kuću oslanja se na snažnu podršku konzervativnog, religioznog biračkog tijela. Upravo to biračko tijelo posljednjih mjeseci pokazuje znakove kolebanja, dijelom zbog novih otkrića vezanih za Trumpovu bliskost s pokojnim finansijerom i osuđenim seksualnim prestupnikom Jeffreyjem Epsteinom. U tom kontekstu, demonstracija odlučnosti, moralne jasnoće i zaštite kršćana širom svijeta ima snažan mobilizacijski potencijal. Božićni datum napada nije slučajan, već simbolički pažljivo odabran.

No, poruke nisu bile namijenjene samo američkoj javnosti. One su upućene i međunarodnoj zajednici. Trump je još jednom demonstrirao da Sjedinjene Države ne namjeravaju čekati multilateralne odluke, rezolucije ili široke koalicije. Američka vojna sila, poruka je jasna, djelovat će brzo, jednostrano i prema vlastitim kriterijima. Takav pristup podsjeća na ranije američke intervencije, s često katastrofalnim posljedicama, poput Somalije devedesetih godina.

Nigerija je, pritom, mnogo više od pukog bojnog polja protiv terorizma. Riječ je o državi bogatoj naftom, s velikim rezervama kobalta, litija i nikla, minerala ključnih za energetsku tranziciju i tehnološku industriju. Nakon povlačenja američkih snaga iz susjednog Nigera 2024. godine, Washington traži nove načine da očuva i obnovi svoj utjecaj u regiji, posebno u konkurenciji s Kinom. Antiteroristička operacija u tom smislu ima i jasnu geostratešku dimenziju.

S druge strane, nigerijski predsjednik Bola Tinubu suočava se s ozbiljnim unutrašnjim pritiscima. Kao i njegovi prethodnici, Goodluck Jonathan i Muhammadu Buhari, Tinubu trpi snažne kritike zbog nesposobnosti države da zaštiti građane. Saradnja sa SAD-om može mu donijeti kratkoročno olakšanje, ali i dugoročne političke rizike, posebno ako se nasilje nastavi ili eskalira.

Borba protiv Islamske države i srodnih grupa nesumnjivo je nužna. Svako slabljenje terorističkih mreža predstavlja olakšanje za civilno stanovništvo koje godinama živi u strahu. Međutim, pitanje koje ostaje visjeti u zraku jeste da li su božićni napadi dio ozbiljne, dugoročne strategije ili tek spektakularna demonstracija sile, osmišljena da proizvede politički efekat. Nigerijsko iskustvo pokazuje da vojni udari, bez rješavanja dubokih socioekonomskih i političkih uzroka nasilja, rijetko donose trajni mir.

Božićni napad na Nigeriju, međutim, teško je posmatrati isključivo kao čin borbe protiv terorizma. Način na koji je operacija predstavljena, kao kaznena ekspedicija u ime ugroženih kršćana, govori podjednako o američkoj unutrašnjoj politici koliko i o stvarnosti nigerijskog nasilja. Kada se kompleksan, višedecenijski sukob svede na religijski slogan, tada vojna sila prestaje biti sredstvo stabilizacije i postaje alat političke mobilizacije.

U tom okviru, pitanje nije da li su ciljevi Islamske države legitimna meta, oni to nesumnjivo jesu, nego da li je izabrani narativ uvod u ozbiljnu strategiju ili tek još jedan primjer kako se afričke tragedije koriste za domaću propagandu i globalno demonstriranje moći. Ako je odgovor ovo drugo, Nigerija neće biti sigurnija, a božićna simbolika napada ostat će upamćena manje kao čin zaštite nevinih, a više kao još jedna etapa u normalizaciji rata kao političke poruke.