U gradu u kojem je, prema kršćanskom vjerovanju, rođen Isus Krist, Božić je nekada značio pune trgove, hodočasnike iz cijelog svijeta i život koji se mjeri ritmom vjerskih blagdana. Danas Betlehem dočekuje Božić uz upaljeno drvce na Trgu jaslica, ali bez ljudi koji su mu davali smisao. Rat u Gazi, izraelska okupacija Zapadne obale, zatvorene granice i ekonomski slom pretvorili su nekadašnji centar kršćanskog svijeta u grad tišine. Dok rijetki hodočasnici stižu iz vjere, a ne iz sigurnosti, lokalni trgovci zatvaraju radnje, porodice odlaze, a kršćanska zajednica se topi

Na Trgu jaslica u Betlehemu, petnaest metara visoko božićno drvce ponovo dominira prostorom, nadmećući se visinom s bazilikom podignutom iznad špilje u kojoj je, prema kršćanskom vjerovanju, rođen Isus. Prizor je poznat, gotovo ritualan, ali ove godine nosi drugačiju težinu. Nakon dvogodišnje šutnje, gradske vlasti odlučile su obnoviti božićna slavlja, uključujući i ceremoniju paljenja lampica, u znak nade i otpornosti zajednice koja je iscrpljena ratom, ekonomskim slomom i neizvjesnom budućnošću.

„Nakon dvije godine tišine, odlučili smo ponovo zapaliti nadu i božićni duh“, kaže gradonačelnik Maher Nicola Canawati. Njegove riječi zvuče smireno, ali iza njih stoji grad koji se bori za opstanak. Iako je na snazi primirje u Pojas Gaze, svakodnevno nasilje, vojne operacije i širenje naselja na Zapadna obala nastavljaju se gotovo neometano. Razlog za slavlje je krhak, ali potreba za njim očajnička.

Na trgu se pojavljuju prvi strani posjetioci, oprezni, s telefonima u rukama, snimajući selfieje pred okićenim drvcem. Djeda Mraz zvoni zvoncem, ali atmosfera je daleko od one kakvu Betlehem pamti iz boljih godina. Hoteli su poluprazni, suvenirnice zatvorene, a gradske ulice odaju osjećaj zastoja. Grad koji je stoljećima živio od hodočasnika danas se bori s ekonomskim kolapsom.

Rat na Bliskom istoku, koji je eskalirao nakon napada Hamasa u oktobru 2023. godine, otjerao je gotovo sve posjetioce. Hodočasnici, bilo da dolaze pojedinačno ili u organiziranim grupama, nestali su preko noći. Suvenirnice s križevima, ikonama i figurama za jaslice ostale su zaključane, a hoteli, nekada puni u ovo doba godine, sada zjape prazni. Posljedice se prelijevaju na cijelu gradsku ekonomiju: taksisti, restorani i turistički vodiči ostali su bez posla, a nezaposlenost je skočila s 14 na čak 65 posto.

Za Betlehem je taj udarac posebno razoran. Za razliku od gradova poput Nablusa, Hebrona ili Ramallaha, Betlehem nema snažnu industriju, razvijenu poljoprivredu ni veliki javni sektor. Ovdje gotovo sve zavisi od turizma, i to pretežno vjerskog. Uz to, Izrael je ukinuo radne dozvole za većinu palestinskih radnika, dok Palestinska samouprava prima samo dio sredstava koja joj pripadaju od poreza, jer izraelska vlada zadržava stotine miliona šekela.

U samom srcu grada, špilja Rođenja podsjeća na razlog zbog kojeg Betlehem ima globalni značaj. Za stotine miliona kršćana širom svijeta, ovo je mjesto početka njihove vjere. Upravo zbog toga, oko 85 posto betlehemskih porodica direktno ili indirektno zavisi od turizma. Danas, taj oslonac gotovo da ne postoji.

Rony Tabash, četrdesetčetverogodišnji prodavač suvenira, jedan je od rijetkih koji su zadržali otvorenu radnju. Njegova porodica se ovim poslom bavi od 1927. godine, a u proizvodnji drvenih figurica učestvuje dvadeset i pet porodica. „Svaki dan mi otac kaže: ‘Rony, idi otvori radnju.’ A ja ga pitam: ‘Zašto, kad nema nikoga?’ On odgovori: ‘Zbog nade, zbog naše historije.’“ Preživljavaju zahvaljujući ušteđevini iz boljih vremena, ali priznaje da je stanje neodrživo.

Mnogi nisu imali ni novca ni strpljenja da čekaju. Siromaštvo je poraslo na 60 posto, a u posljednje dvije godine oko četiri hiljade ljudi napustilo je grad. To je desetina stanovništva. Historijski, Betlehem je već prolazio kroz talase migracija, ali sada su razmjere dramatične. Kršćanska zajednica, nekada većinska, danas je svedena na manjinu. Mnogi su otišli u Sjedinjene Države, Čile ili zaljevske zemlje.

Jack Giacaman, treća generacija trgovaca, ostao je. Njegov brat je otišao u Dubai, ali Jack i dalje u radionici ručno izrađuje figurice od maslinovog drveta, iako ih gotovo nema kome prodati. „Ove dvije godine su najgore u našem životu“, kaže dok polira drvene likove. „Čak je i tokom pandemije bilo teško, ali smo barem nešto zarađivali.“ Danas je problem i izvoz, jer su granice i transport u potpunosti pod izraelskom kontrolom, uz sve veći broj vojnih kontrolnih tačaka.

U ovakvim okolnostima, riječi gradonačelnika Canawatija stalno se vraćaju na jednu temu – nadu. „Patnja Palestinaca nije počela sedmog oktobra 2023. godine“, kaže on. „Ali ako izgubimo nadu, tada je zaista kraj.“ Njegova poruka je jednostavna: ljudima treba dati razlog da vjeruju u budućnost svoje djece.

Primirje je donijelo blagi pomak. Hoteli, koji su donedavno imali nula rezervacija, ugostili su oko sedam hiljada ljudi tokom ceremonije paljenja božićnog drvca. Sličan oprezni povratak posjetilaca bilježi se i u Jerusalem. Ipak, tokom običnog radnog dana, trg je i dalje uglavnom prazan. Oko drvca se okupljaju lokalni muslimani, strani radnici ili rijetki hodočasnici, poput male grupe ruskih pravoslavaca koji slušaju vodiča.

Laure DeVries i Mike Bussay obilaze crkve kako bi procijenili mogućnost povratka hodočasničkih grupa. Njihova posljednja planirana posjeta u novembru 2023. godine nikada se nije dogodila. „Sve zavisi od sigurnosnih preporuka i osiguravajućih kuća“, objašnjavaju. Bez toga, organizirani hodočasnici se neće vratiti.

Otac Marcelo Ariel Cicchinelli, franjevački čuvar Bazilike Rođenja, već četvrt stoljeća živi u Svetoj zemlji. Preživio je Drugu intifadu, opsadu bazilike, pandemiju i posljednje dvije godine nasilja. „Oni koji sada dolaze su ljudi vjere, ne obični turisti“, kaže. Za njih je to duhovno iskustvo; za lokalno stanovništvo – povratak posla. „Postoji potreba za slavljem, ali i za radom.“

Iza božićnih lampica, Betlehem se suočava s dubljim problemima. Zid razdvajanja, naselja, kontrolne tačke i nasilje doseljenika potkopavaju svakodnevni život. Kršćanske zajednice, uključujući i one u Jerusalemu, izložene su pritiscima, vandalizmu i prijetnjama. Aktivisti upozoravaju da je riječ o sistemskom istiskivanju.

Dok izraelske vlasti nastupaju kao „čuvari kršćanstva“, lokalni lideri poručuju da kršćane iz Betlehema ne progoni vjera, nego okupacija. Jack Giacaman to kaže bez uvijanja: „Ubijeni smo nožem šutnje kršćanske Evrope i Amerike.“

U praznoj radnji, među neprodanim figuricama, njegove riječi ne zvuče kao politička izjava, nego kao sumorna procjena budućnosti. „Za dvadeset godina, možda će u Betlehemu ostati jedna ili dvije kršćanske porodice.“

Tako grad Isusovog rođenja dočekuje Božić: s upaljenim svjetlima na trgu i dubokom tišinom iza njih, razapet između nade koju simbolizira drvce i stvarnosti koja ga svakodnevno potiskuje.

IZVOR: El Pais, Middle East Eye