Već 3. novembra 1918. godine formirana je i prva bosanskohercegovačka Narodna vlada Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine u koju su ušli Atanasije Šola, kao predsjednik, Danilo Dimović, kao povjerenik za pravosuđe, dr. Mehmed Spaho, povjerenik za obrt, trgovinu, poštu i brzojav, Vjekoslav Jelavić, povjerenik za zdravstvo, dr. Tugomir Alaupović za prosvjetu i bogoštovlje, Stevo Žakula za prehranu, Vaso Ristić, povjerenik za finansije, Vasilj i Šćepan Grđić za organizaciju narodnih vijeća, odnosno za odbranu.
Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije i završetka Prvog svjetskog rata, Bosna i Hercegovina je dočekala novo političko poglavlje u kojem je, kao i mnogo puta ranije, o njenoj sudbini odlučivano izvan njenih granica. U novonastaloj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, BiH je formalno ušla kao dio zajedničke državne tvorevine, ali u praksi bez stvarne političke samostalnosti i bez poštovanja njenog specifičnog historijskog identiteta i nacionalnog sastava.
Već prilikom formiranja Središnjeg odbora Narodnog vijeća u koji je iz BiH ušlo šest bosanskohercegovčkih predstavnika, među kojima nije bio nijedan Bošnjak, bilo je jasno da se ovom narodu u novoformiranoj kraljevini ne piše dobro. Tek nakon što su bošnjački političari izrazili protest, u Odbor su naknadno kooptirani dr. Halid-beg Hrasnica i Hamid Svrzo.
Već 3. novembra 1918. godine formirana je i prva bosanskohercegovačka Narodna vlada Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine u koju su ušli Atanasije Šola, kao predsjednik, Danilo Dimović, kao povjerenik za pravosuđe, dr. Mehmed Spaho, povjerenik za obrt, trgovinu, poštu i brzojav, Vjekoslav Jelavić, povjerenik za zdravstvo, dr. Tugomir Alaupović za prosvjetu i bogoštovlje, Stevo Žakula za prehranu, Vaso Ristić, povjerenik za finansije, Vasilj i Šćepan Grđić za organizaciju narodnih vijeća, odnosno za odbranu.
Vlada je imala zadatak da preuzme poslove zemaljske uprave i održi javni red i sigurnost, što je u tadašnjem haotičnom političkom trenutku predstavljalo izuzetno težak zadatak.
Uprkos početnim proklamacijama o narodnom jedinstvu i poštovanju svih građana, u praksi je nova vlast vrlo brzo pokazala drugačije lice. Apeli na “milost i velikodušnost” prema svima pretvorili su se u pozive na represiju i pritisak nad Bošnjacima, koji su u tom periodu bili posebno izloženi nasilju, ekonomskom pritisku i oduzimanju imovine. Nova vlast nije pokazivala spremnost da uvaži bošnjačku tradiciju, vjeru i identitet, već je nastojala da BiH u potpunosti uklopi u jedinstveni državni okvir koji je favorizirao srpsku hegemoniju.
Iako je u Kraljevinu SHS ušla kao posebna historijska cjelina sa svojim granicama, Bosna i Hercegovina je vrlo brzo izgubila i ono malo političke samostalnosti što je imala. Vidovdanski ustav iz 1921. godine formalno je zagarantirao da BiH ostaje u postojećim granicama, ali se taj član, poznat kao “turski paragraf”, nikada nije poštovao. Država je ubrzo podijeljena na oblasti, a kasnije i na banovine, čime je BiH faktički prestala, doduše privremeno, postojati kao teritorijalno-politička jedinica.
Bošnjaci, kao treći konstitutivni narod, našli su se u posebno teškom položaju. Iako su pojedini njihovi politički predstavnici pokušavali braniti interese naroda i zemlje, njihova moć bila je ograničena, a političke odluke donosile su se uglavnom u Beogradu. Ekonomski pritisci, agrarne reforme i politička marginalizacija dodatno su oslabila bošnjačko stanovništvo, dok je država sve više klizila u autoritarizam.
Kada je kralj Aleksandar Karađorđević 1929. godine ukinuo parlament i uveo ličnu diktaturu, Kraljevina SHS je preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju. Time je izvršena potpuna centralizacija vlasti, a svaka ideja o autonomiji Bosne i Hercegovine konačno je ugašena. Zemlja koja je u austrougarskom periodu imala svoje institucije i jasne administrativne granice pretvorena je u jednu od brojnih pokrajina podređenih centru moći u Beogradu.
Period nakon Prvog svjetskog rata tako je za Bosnu i Hercegovinu označio gubitak državnosti, političke samostalnosti i nacionalne ravnopravnosti. Iako su se formalno isticala načela slobode i narodnog suvereniteta, stvarnost je bila obilježena hegemonijom, centralizmom i nepravdom – posebno prema Bošnjacima, koji su u novoj državi dočekali više poniženja nego slobode.
