Važan svjedok o lektiri Bošnjaka u periodu Osmanskoga Carstva jesu i najprije privatne a potom i javne biblioteke rukopisne i štampane građe na orijentalnim jezicima. Najvažnija takva institucija je Gazi Husrev-begova biblioteka, osnovana 1537. godine u okviru vakufa bosanskog namjesnika i najznačajnijeg graditelja Sarajeva Gazi Husrev-bega.

S iznimno rijetkim proznim izuzecima, orijentalne književnosti poglavito poznaju poeziju, na čemu možemo zahvaliti predislamskim Arapima, koji su bili skloni poeziji, a potom i kur’anskom tekstu, koji podržava poetičnost u govoru i pisanju, pa su na tim temeljima već prvi muslimanski pjesnici gradili svoj novi poetski prosede. Nasljeđujući umjetnički poetski iskaz i usklađujući ga s temeljnim principima islama, arapski pjesnici utemeljuju osnovne poetičke principe književnosti na orijentalnim jezicima.

Dolaskom islama na prostor Perzije, koja već tada baštini izrazito bogatu umjetničku tradiciju, razvijat će se poezija koja će iznjedriti najveće klasike orijentalno-islamskog kulturnog kruga: Omera Hajjama, Hafiza Širazija, Sadija, Džamija, Mevlanu Dželaludina Rumija. Na ovim klasicima izrast će osmanska poezija, a odmah potom i bošnjačka poezija na bosanskom, arapskom, turskom i perzijskom jeziku.

O izravnom utjecaju perzijskih klasika ponajbolje svjedoči prisustvo ovih pjesničkih zbirki na prostoru Bosne već u prvim godinama osmanske vlasti. Osim divana, kao stroge forme pjesničke zbirke, sačuvani su podaci i o prisustvu šerhova – tumačenja ove poezije. Posebno se čini zanimljivim podatak da brojne i divane i njihove šerhove prepisuju Bošnjaci. Zapravo, možemo konstatirati da ne postoji značajnije djelo iz različitih oblasti islamskih nauka, književnosti i filozofije, na sva tri orijentalna jezika, a da nije bilo prepisivano u razdoblju od 415 godina osmanske vlasi nad Bosnom.

Muhamed Ždralović će nas u svom kapitalnom djelu Bosansko-hercegovački prepisivači djela u arabičkim rukopisima u dva toma obavijestiti o gotovo dvije i po hiljade rukopisa kojima se bavio tokom svoga istraživanja. U razdoblju od 1463. pa sve do 1944. godine na prostoru Bosne i Hercegovine nastaju prijepisi arabičkih rukopisa, kako na orijentalnim jezicima tako i na bosanskom jeziku. Kao prvi poznati rukoprepisivač evidentiran je Muhamed b. Seferihisari, koji je u Sarajevu 20. ramazana 867. (11. juna 1463. godine) prepisao tri djela na arapskom jeziku iz oblasti sufizma, logike i filozofije.

Već 1489. godine dobijamo prvi prijepis Sadijevog Ðulistana u originalu na perzijskom s paralelnim prijevodom na turski jezik, a 1548. Mustafa b. Iskender Mostari prepisuje Šamijev komentar Sadijevog Bustana. Tragom ovakvog kulturalnoga zaokreta, s jedne, te opisane “nacionalne knjižnice” vlastitih prijepisa klasičnih djela, s druge strane, Bošnjaci će se razviti u cijenjene pjesnike, ljetopisce, putopisce i tumače klasičnih islamskih djela. Tako ćemo već u 17. stoljeću ponuditi svijetu jednog od najcjenjenijih komentatora znamenitoga Ibn Arebijevog djela Fususu-l-hikem – Abdullaha Bošnjaka (1584–1644).

Osim klasičnih epova i proznih djela, kakvi su Šahnama i Hiljadu i jedna noć, orijentalno-islamski klasici dominantno su sufijske orijentacije, te će se s tim u vezi i bošnjačka poezija ovog razdoblja razvijati u dva smjera, kao sakralna i kao profana, od kojih će se sakralna dalje dijeliti na sufijsku i laičku poe ziju, bilo da govorimo o književnim ostvarenjima na bosanskom ili na nekom od orijentalnih jezika. Sufizam ili tesavvuf predstavlja oblik islamskog mišljenja koji se ne zadovoljava površnim interpretacijama već zahtijeva raslojavanje značenja na više raznolikih stepeni. Nastaje u trenutku posljednjeg poslanstva kao dodatno, podrobnije i analitičko pojašnjavanje spoznajnih principa. Kao stalno mjesto ove poezije pojavljivat će se motivi vina, krčme i krčmarice, slavuja i ruže, leptira i svijeće – što uopćeno posmatrano simbolizira opijenost ljubavlju prema Bogu, kao i motiv kapi i mora – što ukazuje na sadržaj božanskog u svakom čovjeku. Upravo će se na ovaj način pojavljivati i poetska ostvarenja u bošnjačkoj književnosti osmanskog razdoblja.

Osim rukoprepisivačke tradicije, važan svjedok o lektiri Bošnjaka u periodu Osmanskoga Carstva jesu i najprije privatne a potom i javne biblioteke rukopisne i štampane građe na orijentalnim jezicima. Najvažnija takva institucija je Gazi Husrev-begova biblioteka, osnovana 1537. godine u okviru vakufa bosanskog namjesnika i najznačajnijeg graditelja Sarajeva Gazi Husrev-bega (1480–1541). U ovoj će se biblioteci naći mnoga značajna djela islamskih nauka i književnosti. Jedno od takvih djela jeste i primjerak čuvenog djela Ihja ulumid-din (Oživljavanje vjerskih nauka) Ebu Hamida el-Gazalija, koji je prepisan 1105. godine, pet godina prije smrti samog autora. Osim toga, tu su i brojna djela iz oblasti šerijatskog prava, tefsira, fikha, hadisa, pa do tesavufskih klasika kakvi su Ibn Arebi, Gejlani i Mevlana.

Proza se u bošnjačkoj književnosti ovog perioda javlja uglavnom u formi graničnih književnih žanrova: ljetopis i putopis, dok će od književnih žanrova biti prisutni varijeteti hićaje kao poučne religijske priče, općenito, ili će biti konkretno vezana za nekog od poslanika. Sva ostala proza zapravo pripada stručnom religijskom tekstu ili nekoj naučnoj disciplini (npr. historiografiji), s povremenim pojavljivanjem egzorcističkih tekstova i narodnih ljekaruša kao pragmatičnih religijsko-književnih uradaka.

(Sead Šemsović, Historija bošnjačke književnosti, Bošnjaci zajedno! – Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Hrvatskoj, Zagreb, 2025)