Dok je Vlada Hrvatske još 2002. godine, na današnji dan, potpisala ugovor s Islamskom zajednicom i jasno uredila njen status, Bosna i Hercegovina ni više od dvije decenije kasnije nema takav dokument. Ta razlika nije tehnički propust, već politička poruka o odnosu države prema vlastitim građanima. U zemlji u kojoj su oni većina, Islamska zajednica i dalje nema institucionalno priznanje kakvo imaju druge vjerske zajednice
Vlada Republike Hrvatske potpisala je ugovor s Islamskom zajednicom 12. decembra 2002. godine. Bosna i Hercegovina, zemlja u kojoj muslimani čine najbrojniju vjersku zajednicu, zemlja čija je historija, kultura i identitet nezamisliva bez islama, do danas nema takav ugovor. Ta činjenica nije samo administrativni propust. Ona je politička poruka. I to duboko problematična, ponižavajuća i sramotna.
Hrvatska, država u kojoj muslimani čine manjinu, prije gotovo četvrt stoljeća jasno je uredila odnos između države i Islamske zajednice. Time je priznala ne samo vjerska prava muslimana, nego i institucionalni legitimitet Islamske zajednice kao ravnopravnog partnera. Bosna i Hercegovina, naprotiv, već decenijama izbjegava da učini isto.
Ne radi se ovdje o simbolici. Riječ je o pravima, pravnoj sigurnosti, uređenju pitanja vjerskog obrazovanja, imovine, socijalnih prava vjerskih službenika, statusa vakufa, vjeronauke, dušebrižništva u vojsci, zatvorima i bolnicama. Sve su to pitanja koja se u ozbiljnim državama ne rješavaju ad hoc, političkim improvizacijama ili tihim ignorisanjem, nego jasnim, potpisanim ugovorima.
Bosna i Hercegovina takav ugovor ima sa Katoličkom crkvom. Ima i sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Samo sa Islamskom zajednicom nema. To nije slučajnost. To je obrazac. I to obrazac koji jasno pokazuje gdje se u stvarnoj hijerarhiji ove države nalaze muslimani, bez obzira na to što su statistički većina.
Argument da je Bosna i Hercegovina „komplikovana država“, sa složenim ustavnim uređenjem, odavno je potrošen. Ako je moguće potpisati međunarodne sporazume, ugovore sa crkvama, protokole sa stranim vladama i institucijama, onda je moguće potpisati i ugovor s Islamskom zajednicom. Sve ostalo je izgovor.
Još je poraznije kada se uporedi politička volja. Hrvatska je 2002. godine bila u procesu tranzicije, opterećena ratnim naslijeđem, institucionalnim slabostima i međunarodnim pritiscima. Pa je ipak imala dovoljno političke zrelosti da uredi odnos s Islamskom zajednicom. Bosna i Hercegovina, više od dvadeset godina kasnije, to nije učinila. Ne zato što ne može nego zato što ne želi.
Ta nevoljkost govori mnogo o stvarnom odnosu političkih elita prema muslimanima u Bosni i Hercegovini. Formalno se pozivaju na multietničnost, ravnopravnost i evropske vrijednosti. Suštinski, izbjegavaju da Islamskoj zajednici daju status koji joj objektivno pripada. Kao da se plaše da bi time priznali da je islam konstitutivni dio ove zemlje, a ne puki „kulturni dodatak“.
Upravo tu leži suština problema. U Bosni i Hercegovini se islam i muslimani i dalje posmatra kao politički teret, kao nešto što treba tolerisati, ali ne i institucionalno afirmisati. Izostanak ugovora nije administrativni propust, nego ogledalo duboko ukorijenjene diskriminacije.
Posebnu odgovornost snose bošnjačke i takozvane probosanske političke stranke. Decenijama učestvuju u vlasti, na svim nivoima, i opet nisu bile u stanju ili nisu htjele da ovo pitanje dovedu do kraja. Ili su smatrale da će se „nekako samo riješiti“, ili su se plašile optužbi za „islamizaciju“. U oba slučaja, riječ je o političkom kukavičluku.
Dok god Bosna i Hercegovina nema ugovor sa Islamskom zajednicom, svaka priča o jednakosti ostaje prazna fraza. A poređenje s Hrvatskom, zemljom koja je taj posao završila još 2002. godine, ostaje bolna, ali nužna opomena: problem nije u procedurama, nego u volji. I u duboko ukorijenjenom strahu od vlastite većine.
