Čestu priliku za porobljavanje ljudi su davale oružane intervencije ugarskih kraljeva u Bosni, koje su pod vidom borbe protiv heretika zapravo bile usmjerene na pokoravanje zemlje.

Za kršćansku Evropu stanovništvo srednjovjekovne Bosne je bilo krivovjerno i smatrali su ih hereticima, poput bugarskih bogumila, talijanskih patarena, francuskih albigenza i sl. Protiv njih su pape, uz pomoć pojedinih evropskih vladara, stotinama godina podizali križarske vojne, i svaki od njih je rezultirao velikim brojem zarobljenika koji su potom kao robovi rasprodavani na evropskim trgovima. Ondašnji zakon je dozvoljavao zarobiti heretika i držati ga u ropstvu.’

Osobito je bila žalosna sudbina ropkinja. Nerijetko su postajale ljubavnice svojih gospodara, ili su za njih radile u bordelu i sl. Uz to, nisu se mogle ni udati jer nije postojala institucija robovskih porodica. U nekim slučajevima ropkinja je bila dojilja gospodareve djece, i takve su imale nešto povoljniji položaj. Gospodar je nije više prodavao i doživotno je ostajala u dotičnoj porodici.

Netrpeljivost katoličke crkve prema hereticima, koja je uvijek stavljala u isti položaj nevjernike i heretike, odnosi se i na bosanske bogumile. Stoga, Bosna u XIV i XV stoljeću i dalje je izvor i tržište roblja. U Dubrovnik se iz Bosne smjelo dobavljati samo čeljad patarenske vjere, dok pripadnici katololičke vjere to nisu mogli postati. U slavenskim jezicima, pa tako i u bosanskom, postoji više izraza za pojam roba: rob, hlap, otrok i čeljad. Ropstvo se kod Slavena razvilo od oblika kućnog ropstva, kućne posluge, i na njemu se pretežno i zadržalo. U većini srednjovjekovnih zemalja bio je na snazi nepisani zakon da rob može biti samo nekršćanin, u što su spadali i bosanski heretici.

Robovi u Bosni prvi put se spominju u XI stoljeću. U jednom dokumentu iz 1080. godine stoji da je te godine, na trgu Drijeva na Neretvi, prodan kao rob neki Marko, sin Radoslava od Neretve. U pismu iz 1180. godine papin legat Teobald, traži od Kulina bana da papi pošalje dva roba na poklon, kao znak poštovanja prema njemu. Izvori ropstva su najčešće bili križarski pohodi koji su poduzimani na Bosnu. Dokumenti su zabilježili da je tokom križarske vojne iz 1248. godine iz Bosne odvedeno nekoliko hiljada “heretika”, koji su rasprodani na evroрskim trgovima. To je razlog da je u Dubrovniku, u XIII i XIV stoljeću, većina roblja bila iz Bosne. Bosanski podanici su pretvarani u robove i kad nije bilo ratova. Nerijetko su stranci sa naoružanom pratnjom na silu hvatali ljude i u lancima ih krišom odvodili iz zemlje da bi ih prodali u nekom od evropskih gradova. Najčešća meta su im bili usamljeni pastiri, djeca i žene. Narod je dotične zvao ropci, a bili su toliko omraženi da bi ih masa žive rastrgla kad bi im pali u ruke.

Krajem XIII stoljeća, bosansko roblje je, preko Dubrovnika, izvoženo u mnoge gradove Sredozemlja, a naročito u Veneciju, Đenovu i Bari, ali i u prekomorske zemlje i gradove, kao u Palestinu, Krit, Marsej, Majorku itd. Pored Venecije i Đenove, roblje iz Bosne je odlazilo još u Trani, Mesinu, Ravelo, Fermo, Salerno, Eskulo, Molvetu, Ankonu, Grado itd, pa čak i u Tripoli i Aleksandriju.

U XIV stoljeću, trgovina bosanskim robljem je znatno povećana. Žene su brojnije od muškaraca. Njihova imena su tipična narodna, kao što su Milost, Radost, Dragost, Gojna, Gojislava i sl. U dokumentima iz XIII stoljeća javlja se na stotine imena koja se završavaju na karakteristično – (g)ost: Radost, Dragost, Dobrost, Milost, Drugost, Prvost, Ulkost, Negost. Ovakva imena čine skoro jednu petinu od ukupnog broja imena prodatih robova. Muških imena je, međutim, zabilježeno mnogo manje. Za robinju se, obično, umjesto prezimena, kaže čija je kći i odakle je, poput: Pribislava, kći Stojka, iz Usore (1370. godine), ili Tvrdislava, kći Petka, iz Usore (1374. godine) i sl. Kod znatnog broja robinja nema imena roditelja već je samo naznačeno porijeklo robinje: Stojka iz Bosne, 1377, Pribna iz Prače, 1378, Milna iz Bosne, 1381. godine. U kupoprodajnim ugovorima uz ime robinje, obično, stoji očevo ime, rjeđe majčino. Iz dokumenata se može zaključiti da su većina bosanskih robinja bile mlade žene. U XIII stoljeću, muškaraca je bilo oko deset posto manje u odnosu na žene, a u XIV stoljeću još manje. Neki Firentinac, koji je 1377. godine prodavao robinje, za jednu je grupu odredio starosnu dob između 10 і 30 godina, što znači da je bilo mnogo djece. Za izvjesnu Katarinu se navodi da je stara 8 godina, Ivica 11, Gojna 12, Draginja 13, Zoja 10, Janja 14, Radoslava 15 godina itd. Bilo je robinja koje su bile majke sa djecom, tako da se često spominje mati sa jednim, ili dvojicom sinova.

Trinaestogodišnja djevojčica Dragna iz Usore, izjavila je 16. novembra 1398. godine pred dubrovačkim vlastima da je kupljena robinja Dubrovčanina Đanina Gučetića i da ju je gospodar kupio od njenog oca Milše. Pod istim datumom je zabilježeno da je isti Dubrovčanin kupio jedanaestogodišnju djevojčicu Ivicu, siroče bez oca, također iz Usore, od njenog strica Dobroslava. Obje djevojke su izjavile da su bogumilke (generis patarenorum).

Dva navedena primjera ukazuju na to da su roditelji, ili skrbnici, mogli slobodno raspolagati sa malodobnom djecom kao i sa robovima. Otuda terminološko izjednačavanje roba i djeteta (otrok=rob=dijete ukućnje=čeljadnik).  

U XV stoljeću je intenzivirana trgovina bosanskim robljem. Česta ratna pustošenja zemlje, te nerodne godine, primoravale su seljake i siromašne porodice da i sami prodaju svoju djecu u ropstvo. Prodavane osobe su korištene za razne poslove kod novog gospodara. To je zavisilo od uzrasta, spola, stručne sposobnosti i zemlje u kojoj se prodaju. U zanatskoj proizvodnji robovi nisu mnogo učestvovali, već su više radili kao pomoćna radna snaga, a najviše kao kućna posluga, zbog čega su mlade žene bile najtraženije. Mnoge Bosanke su služile u kućama dubrovačkih građana. Neke su bile dadilje ili dojilje. Gospodar je imao svu vlast nad robom i robinjom, i mogao je sa njima činiti sve “kao sa svojom stvari”.

Dubrovački statut se pobrinuo da gospodaru osigura vlasništvo nad robinjinom djecom, bilo da zatrudni sa gospodarem ili sa drugim. U dubrovačkim aktima pokatkad se spominju i robinje sa djecom. Podatke o cijenama bosanskog roblja u Dubrovniku nalazimo tek od kraja XIII stoljeća (od doba kada datiraju najstarije arhivske knjige). Pojedinačníh slučajeva ima i od ranije. Cijene su zavisile od uzrasta. Slobodni ljudi su postajali robovi zbog dugova, ili zato što su se zbog krajnje neimaštine sami prodavali kako bi mogli osigurati porodici najnužnija sredstva za život. Ljudi su dolazili u položaj roba i kao ratni plijen, ili u unutarnjim sukobima između bosanskih feudalaca ili u borbi protiv vanjskog neprijatelja. Čestu priliku za porobljavanje ljudi su davale oružane intervencije ugarskih kraljeva u Bosni, koje su pod vidom borbe protiv heretika zapravo bile usmjerene na pokoravanje zemlje.

(Iz teksta Smaje Halilovića: TRGOVINA ROBLJEM U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI S OSVRTOM NA USORU)