Rođeni Sarajlija, inženjer elektrotehnike i jedan od najiskusnijih evropskih menadžera u svijetu telekomunikacija i tehnologije, Boris Nemšić karijeru je gradio između Beča, Zagreba, Moskve i Dubaija. Bio je na čelu velikih telekom sistema, savjetovao globalne kompanije i sudjelovao u razvoju nekih od najvažnijih komunikacijskih projekata u regiji i šire. U razgovoru za Poslovni dnevnik govori o umjetnoj inteligenciji, budućnosti Europe, geopolitičkim pomacima, ali i o Bosni i Hercegovini

Borisa Nemšića nerijetko nazivaju neslužbenim kraljem komunikacija. Sam priznaje da mu takva titula zvuči nerealno, ne zato što ne razumije kompliment, nego zato što nije sklon kraljevima i kraljevstvima. Ipak, iza te pomalo ironične etikete stoji karijera kakvu rijetko tko u ovom dijelu Europe može pokazati.

Iako je prošle godine završio četrnaestogodišnji angažman u Upravnom vijeću investicijskog fonda Delta Partners iz Dubaija, Nemšić je i dalje, kao konzultant, snažno vezan uz tu bliskoistočnu metropolu. Upravo se ondje zadržao najdulje u svojoj bogatoj poslovnoj karijeri. Rođen je u Sarajevu, gdje je završio Elektrotehnički fakultet, školovanje je nastavio u Beču, u kojem je i gradio međunarodnu karijeru koja ga je vodila u Zagreb, ali i u Moskvu.

Njegov posljednji veliki angažmano je u Dubaiju. „Delta Partners je srednje velika, ali globalna konzultantska kuća u području telekoma, medija i tehnologije. Uz to smo imali i pridruženi investicijski fond. Naša glavna aktivnost bilo je savjetovanje ‘tier one’ telekom kompanija, medijskih i tehnoloških tvrtki“, objašnjava. U Dubaiju su se, kaže, našli gotovo slučajno, ali se vrlo brzo pokazalo da je riječ o idealnom mjestu: „To je najbolji hub za cijeli svijet. Imali smo urede u Johannesburgu, Singapuru, Barceloni, San Franciscu i New Yorku, ali iz Dubaija je sve nekako najjednostavnije funkcioniralo.“

Dubai opisuje kao „Disneyland za odrasle“, barem u osobnom smislu, ali istodobno i kao izuzetno promišljen koncept financijskog, trgovačkog i know-how središta. „To je mjesto na kojem se svjesno koncentrira znanje. Imate DIFC, Dubai International Financial Centre, gdje su fokusirane financijske i trgovačke kompanije. U posljednje tri godine Dubai je postao i svjetska prijestolnica kripta i to na vrlo jednostavan način. Prije nekoliko godina rekli su da će to postati, a u roku od osamnaest mjeseci donijeli su jasna, smislena pravila i regulaciju. Danas su ondje najveći svjetski kriptofondovi.“

Dubai, naglašava, više ne živi od nafte. „Kao emirat ima je još samo za vlastite potrebe. Abu Dhabi je naftni emirat, ali Dubai je praktički država unutar UAE-a koja se svjesno koncentrirala na turizam, financijske usluge i trgovinu i to izuzetno uspješno.“ Dodaje kako Dubai „ne pušta lako“, jer je život ondje ugodan, ali i maksimalno funkcionalan. „To je servisno društvo, potpuno digitalizirano. Sve što vam treba u državnoj upravi ili privatno, imate digitalno.“

Posebno naglašava važnost identiteta vezanog uz tehnologiju: „Vaš broj telefona važniji je od imena. Dajete ga u kemijskoj čistionici, restoranu, svakoj instituciji. Sve identifikacije idu preko broja telefona. Ako ne dođete na rezerviranu večeru i ne otkažete na vrijeme, idući put nećete dobiti mjesto.“ Ipak, dodaje uz blagi odmak, smatra da je „jedina prava adresa čovjeka njegova e-mail adresa jer je neprenosiva“.

Govoreći o osobnom ritmu života i rada, ističe da mirovina za njega nije pitanje formalnog statusa. „Mirovina može biti zakonsko ili financijsko stanje, ali ključno je bavi li se čovjek nečim što ga zanima. Moj intenzitet je danas manji, ali i dalje radim globalno s velikim telekomima, u nekoliko nadzornih odbora svjetskih tehnoloških kompanija, a podržavam i investiram u startupe unutar svog ekosustava.“

Prisjećajući se dolaska u Hrvatsku krajem devedesetih, Nemšić kaže da je zemlja tada bila otvorena prema investitorima, ali investitori nisu nužno bili otvoreni prema Hrvatskoj. Kao Mobilkom Austria, tada dijela Telekoma Austrije, imali su jasnu ambiciju širenja na nova tržišta. Kada je u proljeće i ljeto 1998. raspisan natječaj za prvog privatnog telekom operatera u Hrvatskoj, ocjenjuje ga kao iznimno pametno osmišljen. „Postojala je administrativna cijena licence, ali se nije išlo na maksimalizaciju jednokratnog prihoda. Presudno je bilo tko nudi najbolju uslugu i tko će najviše unaprijediti svijet komunikacija u Hrvatskoj.“

Konkurencija je bila ozbiljna, Deutsche Telekom, američki i francuski konzorciji, ali Mobilkom je pobijedio. „Tada nije bilo interneta da za tri minute saznate rezultate. Nazvao me punac i rekao ‘pobijedili ste’ i poklopio slušalicu. Nazvao sam generalnog direktora, a on me pita imam li to napismeno“, prisjeća se uz smijeh. Ubrzo je stigla jasna naredba: spakirati se i otići u Zagreb.

U Hrvatskoj je, kaže, pronašao iznimne ljude. „To je bilo vrijeme kada kvalitetnih poslova nije bilo dovoljno, a kadrovi su bili vrhunski. Okupili smo fenomenalan tim, dijelom i iz konkurencije – Hrvatski Telekom tada je imao izuzetno jake ljude.“ Presudna je bila ideja stvaranja nečega potpuno novog: nove mreže, nove radne kulture i jedinstvenog poslovnog modela.

U roku od osam mjeseci zaposlili su oko 600 ljudi. „Na prvih sto intervjua išao sam osobno. Bilo je to pedeset minuta po razgovoru. Glavno pitanje bilo je: možeš li sutra početi i što znaš. A to što znaš, mi ćemo znati primijeniti.“ Uspostavljena su četiri regionalna centra, u Zagrebu, Osijeku, Splitu i Rijeci i izgrađena kompletna infrastruktura, uz zakonski zahtjev da se pokrije 50 posto stanovništva Hrvatske.

„Moja prednost bila je što sam doktor znanosti iz područja pokrivenosti mobilnih mreža, pa sam osobno planirao mrežu i optimiranje. Za garažu vam trebaju dvije godine, a mi smo cijelu mrežu izgradili za osam mjeseci“, kaže. Bilo je, priznaje, i vrlo kreativnih rješenja. Primjerice, za postavljanje antena na zgrade bilo je potrebno sto posto suglasnosti stanara, ali za obnovu – pedeset. „Pa bismo obnovili stubište, lift ili krov, i time dobili suglasnost za postavljanje odašiljača. I to smo doista napravili.“

Evropa se danas nalazi u procjepu između američkog i azijskog tehnološkog svijeta, ali to ne mora značiti da je osuđena na ulogu pasivnog promatrača. Naprotiv, prostor za djelovanje i dalje postoji, ali zahtijeva jasno razumijevanje vlastitih prednosti, dugoročnu strategiju i spremnost na promjene. To je jedna od ključnih poruka razgovora s međunarodno iskusnim menadžerom i investitorom, koji danas živi između Dubaija, Beča i Zagreba, a iza sebe ima karijeru na najvišim razinama europskih i globalnih telekomunikacija.

Govoreći o umjetnoj inteligenciji, upozorava da se u Evropi često gradi pogrešna slika o njenim mogućnostima. AI se danas koristi kao izvor informacija i alat za optimizaciju procesa, ali još ne donosi revolucionarne pomake kakvi se često najavljuju. „Još nismo ušli u fazu u kojoj agenti sami ‘rezerviraju odmore’ ili autonomno donose kompleksne odluke. To će doći, ali tek kada se uspostavi ozbiljno upravljanje tim tehnologijama“, kaže. Evropa, dodaje, ne treba pokušavati stvoriti „novi Google“, jer to nikome do sada nije uspjelo, ali može postati najbolja u specifičnim vertikalama, od pravnih tehnologija do industrijskih rješenja, kao što je SAP postao globalni standard u svom području.

Ključni problem vidi u fragmentiranosti i nedostatku brzine. Svijet se danas dijeli na tri internetska i tehnološka bloka, američki, kineski i ruski, a Evropa pripada američkom, iako često oklijeva to jasno priznati. „Trebamo li četvrti put? Nisam siguran, ali prostora za više različitih modela još ima“, kaže, uz upozorenje da bez fleksibilnosti i spremnosti na brze promjene Europa gubi korak.

Iz Dubaija, gdje danas provodi dio godine, globalna ekonomija izgleda bitno drugačije. Dolaskom Donalda Trumpa u drugi mandat, svijet je ušao u fazu otvorenog proguravanja prava jačega. Ekonomski odnosi sve se manje temelje na pravilima, a sve više na sili i političkom pritisku. „To je vrlo opasna logika – ‘ili si sa mnom ili si protiv mene’. Ako ljudi postaju protivnici, države se pretvaraju u protivnike. To danas jasno vidimo u Ukrajini“, upozorava.

U tom kontekstu, najava mogućih stopostotnih carina na kinesku robu vidi prije svega kao taktičku prijetnju. „Osnovna linija je jasna i nije vezana samo uz Trumpa, nego uz širi ideološki pokret. Sve je to već napisano, ništa nije skriveno“, kaže, dodajući da Europa mora odgovoriti znanjem, obrazovanjem i ekonomskom snagom koju još uvijek ima.

Govoreći o Rusiji, gdje je između 2009. i 2011. bio na čelu velikog telekomunikacijskog sustava, ističe da je riječ o zemlji nevjerojatnih potencijala koji nikada nisu do kraja ostvareni. „Imali su Gagarina, došli su blizu Mjeseca, ali nisu razvili industrije koje bi promijenile svakodnevni život. Razvoj građanskog društva tamo se nikada nije dogodio, a jaka vlast se doživljava kao nešto normalno i prihvaćeno. Danas je to Putin, sutra će biti netko drugi.“

Posebno kritičan je prema europskom odnosu prema infrastrukturi i sigurnosti. Austrija, primjerice, donedavno nije imala zatvoren prsten visokonaponske mreže, što je u svakom trenutku moglo dovesti do nestanka struje. „Štitili smo biljke i žabe, ali ne i ljude“, kaže, naglašavajući da održivost mora uključivati i sigurnost opskrbe, industriju i obranu.

Veliki dio razgovora posvećen je i tehnološkom razvoju telekoma. Smatra da su telekom operatori izgubili vodeću ulogu jer su se prilagodili stvaranju infrastrukture, ali ne i stvaranju usluga. Infobip vidi kao primjer kako se iz telekomunikacijskog okruženja može izrasti u globalnog tehnološkog igrača. „Nevjerojatno je da Infobip nije nastao iz telekoma, nego je telekom prerastao u Infobip“, kaže, prisjećajući se trenutka kada su SMS usluge postale prvi „value added service“ i otvorile vrata milijardama prihoda.

Danas i dalje investira isključivo u telekomunikacije i tehnologiju, a poseban interes vidi u razvoju dronova i komunikacije Zemlja–zrak. No, naglašava da tehnologija sama po sebi nije dovoljna: ključ su ljudi, timovi i upravljanje. „Ne postoji čarobni golman koji će sam dobiti utakmicu. Ulaganje u ljude i suradnike ključno je za uspjeh.“

Na osobnoj razini, priznaje da karijera nikada nije bila strogo isplanirana. „Imao sam sreću da sam u pravom trenutku bio na pravom mjestu i da sam imao znanje koje je tada trebalo“, kaže, dodajući da mu je sportsko iskustvo, posebno rukomet, pomoglo u razumijevanju timskog rada i odgovornosti.

Govoreći o Bosni i Hercegovini, Nemšić se vraća vlastitom iskustvu iz mladosti i jasno povlači paralelu s današnjim stanjem. Kada je početkom osamdesetih došao u Beč na postdiplomski studij, diploma sarajevskog Elektrotehničkog fakulteta bila mu je odmah priznata. „Otišao sam do trafike, kupio biljege, platio tadašnjih 120 šilinga i u Ministarstvu znanosti za sedam minuta izašao kao certificirani diplomirani inženjer“, prisjeća se.

Danas bi, kaže, za isti postupak trebale godine. Upravo u toj razlici vidi jedan od ključnih problema regije. Bosna i Hercegovina, smatra, po svemu zaslužuje biti dio Evrope, ali bez funkcionalnog sustava, priznavanja znanja i stvarnih prilika za mlade, gubitak ljudi postaje neminovan. „Odljev mozgova u ratu bio je logičan, ali danas je posljedica nezadovoljstva društvom, ekonomijom, obrazovanjem i zdravstvom. To su problemi koje će tek nove generacije morati ozbiljno rješavati.“

Cijeli intervju pročitajte OVDJE, u novom izdanju Poslovnog dnevnika.