Rat protiv droge ponovo je u središtu američke politike prema Latinskoj Americi, ali ne kao principijelna borba protiv kriminala, nego kao novo opravdanje za pritiske, intervencije i promjene režima. Nakon što je narativ „rata protiv terorizma“ potrošen, Washington poseže za poznatim obrascem: istu kriminalnu mrežu koristi kao dokaz krivnje ili kao neugodnu činjenicu koju je moguće ignorirati. Slučajevi Hondurasa, Venezuele i kartela Sinaloa pokazuju kako se pravda pretvara u selektivni alat, a borba protiv droge u političko oružje. U tom okviru, licemjerje Donalda Trumpa nije izuzetak, nego metod

Rat protiv droge, koji se u Latinskoj Americi već decenijama vraća u talasima, ponovo je postao centralni instrument američke vanjske politike. Najnoviji slučaj vezan je uz administraciju Donalda Trumpa i dramatične događaje u Venezueli, gdje je hapšenje Nicolása Madura predstavljeno kao krunski dokaz nove odlučnosti Washingtona u borbi protiv narkokriminala. No iza te spektakularne operacije krije se politička logika koja s pravdom ima malo veze.

U savremenoj američkoj vanjskoj politici mijenja se retorika, ali ne i logika djelovanja. Nakon što je borba protiv „islamističkog terorizma“ godinama služila kao univerzalni izgovor za vojne intervencije, sankcije i operacije promjene režima, taj narativ je potrošen. Povlačenje iz Afganistana, erozija „rata protiv terora“ i zamor zapadne javnosti ostavili su Washington bez mobilizirajuće moralne parole.

Na to mjesto sada dolazi „rat protiv droge“. Narkokriminal se proglašava globalnom prijetnjom, a države i lideri označeni kao njegovi navodni zaštitnici pretvaraju se u legitimne mete pritisaka, pa i otvorene agresije. Kao i ranije, borba se ne vodi primarno protiv stvarnih uzroka problema, nego se koristi kao političko opravdanje za projiciranje moći, suspenziju međunarodnog prava i nametanje američkih interesa pod plaštom univerzalne sigurnosti.

Najjasniji primjer te logike jeste kontrast između tretmana Madura i Juana Orlanda Hernándeza, bivšeg predsjednika Hondurasa.

Hernández je u New Yorku pravosnažno osuđen zbog teških krivičnih djela: trgovine drogom, saradnje s kartelima i posjedovanja automatskog oružja. Američko pravosuđe dokazalo je da je tokom svog mandata omogućio tranzit stotina tona kokaina prema Sjedinjenim Državama, koristeći državne institucije kao logističku podršku kriminalnim mrežama. Presuda od 45 godina zatvora trebala je biti simbol odlučnosti SAD-a da se obračuna s političkom korupcijom povezanoj s narkokartelima. No ta simbolika trajala je kratko.

Trump je Hernándeza pomilovao, uz tvrdnju da je slučaj bio politički montiran od strane prethodne administracije. Bez predočenih dokaza, bez institucionalne revizije procesa i bez ikakve konzistentne pravne argumentacije, presuda je faktički poništena političkom odlukom. Time je poslata jasna poruka: borba protiv droge vrijedi samo dok ne ugrožava američke interese.

U istom trenutku, Maduro je predstavljen kao oličenje narkodržave. Optužnice protiv njega, prvi put podignute 2020. godine, a zatim proširene, oslanjaju se na tvrdnju da je venecuelanski državni aparat godinama bio uključen u međunarodnu trgovinu kokainom. U tom narativu, Venecuela nije samo tranzitna ruta, nego centralni dio kriminalne mreže povezane s kartelom Sinaloa i kolumbijskim FARC-om.

Postojanje dubokih veza između dijela venecuelanske elite i narkokriminala teško je negirati. Slučaj tzv. “narcosobrinos”, nećaka Cilie Flores, supruge Nicolása Madura, pokazao je da je trgovina drogom prodirala u samo središte političke moći. Njihovo hapšenje, presuda i kasnija razmjena za američke državljane dodatno su potvrdili da se narkokriminal u Venecueli ne tretira kao devijacija, nego kao pregovaračka valuta.

Paralele između slučajeva Hondurasa, Venezuele i Joaquína „El Chapa“ Guzmána razotkrivaju punu mjeru licemjerja politike Donalda Trumpa. U Hondurasu je Juan Orlando Hernández, pravosnažno osuđen zbog saradnje s istim kartelom Sinaloa čijim se zločinima Trump danas retorički zaklinje da staje ukraj, pomilovan i vraćen u političku orbitu jer je bio koristan američkim interesima.

U Venecueli se, istovremeno, Nicolása Madura proglašava simbolom narko-države upravo zbog navodnih veza s El Chapovom mrežom, iako je riječ o istoj kriminalnoj infrastrukturi koju je Washington decenijama tolerirao, pa i indirektno koristio u drugim dijelovima regiona. El Chapo, kao konstanta u sva tri slučaja, nije tek kriminalac nego ogledalo sistema: on povezuje političke elite, državne aparate i američku selektivnu pravdu. Razlika nije u težini optužbi, nego u političkoj podobnosti optuženih. Trumpova „borba protiv droge“ tako ne razotkriva narko-kartel, nego mehanizam moći u kojem se isti zločin kažnjava ili oprašta zavisno od toga da li služi ili ometa interese Washingtona.

Međutim, problem ne leži u tome što se Maduro procesuira, nego u tome kako i zašto. Trumpova administracija ne koristi borbu protiv droge kako bi podržala vladavinu prava, nego kako bi legitimirala političku intervenciju. U tom okviru, narkokriminal postaje opravdanje za destabilizaciju režima, a ne instrument pravde.

Posebno je indikativno to što Venezuela ne igra ključnu ulogu u trgovini fentanilom, supstancom koja je u središtu američke opioidne krize. Prema podacima Ujedinjenih nacija, zapljene fentanila u Venezueli su marginalne u poređenju s Meksikom ili Kanadom. Ipak, upravo se rat protiv droge koristi kao izgovor za eskalaciju pritiska na Caracas, dok se stvarni izvori američke opioidne tragedije nalaze drugdje.

Time se razotkriva osnovna kontradikcija Trumpove politike: retorika borbe protiv droge ne prati stvarne tokove narkotržišta, nego političke ciljeve. Droga je izabrana kao neprijatelj jer pruža moralni alibi za upotrebu sile, sankcija i izvaninstitucionalnih operacija.

Šira slika Latinske Amerike potvrđuje da ovakav pristup nije izuzetak. Kolumbija, Peru i Bolivija decenijama su poprište istog obrasca: kriminal se politizira, a politika kriminalizira. Oružani pokreti, od FARC-a do drugih gerilskih struktura, finansirali su se kroz trgovinu drogom, često pod ideološkim izgovorom revolucionarne borbe. Rezultat nije bila socijalna pravda, nego kriminalizacija političkih elita i trajna nestabilnost.

Venecuela se u tom kontekstu ne razlikuje suštinski, već intenzitetom. Prema istraživanjima specijaliziranih organizacija, zemlja je postala jedan od ključnih logističkih čvorova globalnog narkotržišta, ne kao proizvođač, nego kao tranzitna država. Centralnu ulogu u tom sistemu ima tzv. Kartel sunca, struktura koja povezuje vojsku, sigurnosne službe i kriminalne mreže.

Ali upravo ta isprepletenost države i kriminala čini Trumpovu strategiju duboko problematičnom. Umjesto da podrži unutrašnju pravnu i političku transformaciju Venezuele, Washington se opredijelio za model kontrole odozgo. Hapšenje Madura, uz sve njegove političke i simboličke implikacije, ne znači automatski demokratizaciju zemlje.