Tamo je, iza leđa ustanika, a prema dojavi izvidnika, veliki dželep goveda. Njega će, pošto opkole teren i savladaju čuvare, pucnjavom pokrenuti Gradaščevićevi ljudi i u divijem trku natjerati na rovove. Ustalasani nezadrživi nalet preplašene stoke će podrobiti rovove i ljude u njima pa napadačima, jednako Gradačacima i Sarajlijama, neće biti teško brzim jurišem dovršiti borbu.

Prvi srpski ustanak započeo je 14. februara 1804. godine, u vrijeme kada je veći dio današnje Srbije bio pod vlašću Osmanskog carstva, u svojstvu Smederevskog sandžaka. Jedan od ključnih vođa ustanka bio je Đorđe Petrović, poznat kao Karađorđe, koji se nakon početnih uspjeha nametnuo kao vojni i politički lider pokreta.

Ustanak je izbio u mjestu Orašac, na lokaciji poznatoj kao Marićevića jaruga, u blizini današnjeg Aranđelovca, pedesetak kilometara južno od Beograda. Ubrzo se proširio na čitav sandžak, a ustanici su preuzeli kontrolu nad velikim dijelom teritorije, nakon čega su započeli progon bošnjačkog stanovništva, koje je stoljećima živjelo na tim prostorima.

Sultan Selim III više je puta pokušavao ugušiti ustanak, ali bez uspjeha. Godine 1807. Srbi su, uz podršku ruskih trupa, ušli u Beograd i nanijeli poraz Osmanlijama. Do 1809. godine zauzeli su čitav Smederevski sandžak, kao i dijelove Bosne i Novopazarskog sandžaka, ali su unutrašnje nesuglasice među vođama dovele do poraza u bici na Čegru.

Situaciju za Srbe dodatno su otežala politička previranja u Evropi – Rusija je 1812. godine, zbog Napoleonove invazije, potpisala Bukureštanski mir s Osmanlijama, prema kojem su Srbi trebali dobiti autonomiju. Međutim, ustanici su odbili dogovor i nastavili borbu, što je rezultiralo osmanskom ofanzivom 1813. godine. Ustanak je ugušen, a Karađorđe i najistaknutije vojvode bili su primorani pobjeći u Habsburšku monarhiju, a zatim u Rusiju.

U gušenju srpskog ustanka ključnu su ulogu imali Bošnjaci, čije su jedinice predvodili iskusni ratnici: posavski Grdaščevići, zvornički Fidahići, sarajevski Mačkovići i drugi. Jednu bitku protiv ustanika u kojoj su Bošnjaci do nogu potukli neprijatelja opisao je u svom historijskom romanu Kobno raspuće književnik Halid Kadrić:  

“Budući da stihijski juriši tog dana, izvođeni brzopleto i bezglavo, nisu bili upješni, Gradaščević i Mačković su naumili da sutra na svoju ruku izvedu drukčiji napad. Nakon što je vezir odbio Murat-kapetana, te ga još i ponizio, oni su otvrdli u namjeri da sa svojim jedinicama urade ono što vezir nije. Nisu ni pomislili da traže odobrenje jer su znali da ga ne bi dobili. Ali-paša je isuviše gord da bi priznao kako neko od potčinjenih ima ratno iskustvo ravno njegovom.

Izvršavajući naređenje da se današnja bitka se odlaže, Mačković i Gradaščević su svojim pomoćnicima Čamdži Muji i bajraktaru Ferhadu Muselimovióu naložili da vojska danas ne srlja, već da ide polaganije, s vise opreznosti i obzira prema sebi. Ona ne mora baš danas da dohaka neprijatelju.

Obojica baša stoga noć nisu provela spavajući već razmišljajući o sutrašnjem danu. U kasne sate bašaga Mačković je, ogrnut plaštom mraka, pozvao pomoćnike Đul Mustafu i Čamdži Muju da tiho probude svoje drugove i da ih, bez konja, povedu sa sobom. Pri blijedoj mjesečini, pazeći da ne budu otkriveni, dopuzali su do prve borbene linije imajući uza se samo sablje, kame ili kubure. Odatle će poskakati i jurnuti na rovove kad začuju paljbu i tutanj sa suprotse strane.

Tamo je, iza leđa ustanika, a prema dojavi izvidnika, veliki dželep goveda. Njega će, pošto opkole teren i savladaju čuvare, pucnjavom pokrenuti Gradaščevićevi ljudi i u divijem trku natjerati na rovove. Ustalasani nezadrživi nalet preplašene stoke će podrobiti rovove i ljude u njima pa napadačima, jednako Gradačacima i Sarajlijama, neće biti teško brzim jurišem dovršiti borbu.

Ona je trajala nepuna dva sata. Ustanici, iznenađeni i zbunjeni, prije svega nezadrživom navalom i snagom stoke, nisu imali kad promijeniti stanje pa su se u trenu uskomešali i rasturili. Jedni su iskakali iz rovova, pokušavajući da se bijegom spase, a drugi su ostajali unutra, pribijali se uza zidove da ih dželep ne pogazi. I jedni i drugi postali su lahke mete napadača. Oni vani su bježali prema obiižnjoj gustoj šumi, ne osvrćući se na posječene drugove iza sebe, a oni unutra, stiješnjeni i oslabljeni, branili su se malim snagama budući da sui h napadači zaskakali iznad glava.”