Ako nakon Jablanice i Tuzle, ako nakon smrti 23-godišnjeg studenta, nakon teško povrijeđene maloljetnice, nakon vozača bez dozvole i pozitivnog na drogu, nakon nestanka ključnog snimka niko ne podvuče crtu, onda je stvar jasna. U gradu u kojem se dnevno vuče na hiljade bijelih, niko nema hrabrosti stati i povući crvenu liniju. Onda je jasno da su sistem i fotelja važniji od života. I dijelova dječijih tijela

Dok nam se vlast hvalila švicarskom preciznošću novih Stadler tramvaja, zaboravili su nam reći da tim “svemirskim brodovima” upravljaju ljudi koji nemaju vozačku dozvolu. Nakon toga smo saznali da “žućkom”, kako mu tepaju vladajući, upravljaju drogirani vozači.

Kako je moguće da u firmi koju svi mi debelo plaćamo, niko ne provjerava ko sjedi za upravljačem mašine vrijedne nekoliko miliona maraka? Odgovor je jednostavan: nikoga nije briga. Bitno je da je tramvaj nov i da se pred njim može napravito dobra fotka za društvene mreže. To što ga vozi neko ko nema dozvolu I ko bi smio upravljati samo kosilicom, koga briga. O tome ćemo kad neko pogine.

Tramvaj koji je 12. februara iskliznuo s tračnica i usmrtio Erdoana Morankića bio je stara čehoslovačka kompozicija. Godinama se po tim vozilima lijepe reklamni plakati, brendovi, sponzori, kampanje… Sve je na prodaju. Kočioni sistemi? Održavanje? Kontrole? Teška pitanja kojima se malo ko zamara.

Snimak iz vozačke kabine? Instaliran videonadzor još 2022. godine. Izuzet hard disk. Forenzička obrada. Posljednji snimak nastao 29. novembra 2025. godine. Nakon toga mrak.

Zanimljivo je kako u Sarajevu tehnologija uvijek zataji baš kad je najpotrebnija. Kamera ne radi. Disk nema snimke. Izuzimanje snimaka počinje nekoliko dana kasnije. Ostali tramvaji, kažu, imaju funkcionalan videonadzor. Samo, eto, baš ovaj nije imao. Kad hoće peh.

Advokat vozača pita kako je moguće da samo ta kamera nije radila. Razumno pitanje. Ako je videonadzor instaliran u svim tramvajima, ako su drugi sistemi funkcionalni, kako baš ta jedna kabina ostane bez zapisa?

Sarajevo je, izgleda, grad selektivnih kvarova.

Koji dan kasnije, opet peh. Novi stadler tramvaj u sudaru nakon kojeg su dvije osobe piovrijeđene. Vozač bez važeće dozvole. I pozitivan na prisustvo nedopuštenih supstanci. Dozvola mu je istekla 1. juna 2023. godine. Nije podnio zahtjev za produženje. Tri godine vozio bez validnog dokumenta. Tri godine upravlja vozilom koje prevozi na hiljade ljudi dnevno.

A onda saznajemo da još 16 vozača čeka produženje dozvola. Devet je zahtjeva predato prije isteka, sedam nakon isteka. Svi “u obradi”. Administrativni labirint u kojem se zdravlje, sigurnost i životi tretiraju kao formular sa pogrešno popunjenim poljem. Prema pravilniku, zahtjev se može podnijeti 30 dana prije isteka. Uz ljekarsko uvjerenje ne starije od šest mjeseci.

GRAS godinama posluje na ivici kolapsa. Vozni park je mješavina relikvija iz socijalizma i nekoliko novih kompozicija koje služe kao dokaz da “se radi”. Dok se reklamni ugovori uredno potpisuju, dok se tramvaji brendiraju kao pokretni bilbordi, osnovna infrastruktura ostaje na nivou improvizacije.

Ko je potpisao tehničku ispravnost starog tramvaja? Ko je kontrolirao kočnice? Ko je nadgledao funkcionalnost videonadzora? Ko je provjeravao važenje dozvola vozača? Ko je odgovoran za to što je neko tri godine vozio bez validne dozvole?

Zabrinuto se vrti glavama. Obećane su istrage. Najavljena je analiza. Biće formirana komisija. Kao što je formirana i u Donjoj Jablanici. I kako se analizira u tuzlanskom Domu penzionera.  

Što je u cijeloj priči najgore, što je najcrnje, narod više ništa ne može šokirati. Ljudi su potpuno odrvenjeli, sluđeni, ispranog mozga, naviknuti da niko ne odgovara.  

Da sistem ne funkcioniše. Da se skandalu priča dok se ne desi drugi. Ako nakon Jablanice i Tuzle, ako nakon smrti 23-godišnjeg studenta, nakon teško povrijeđene maloljetnice, nakon vozača bez dozvole i pozitivnog na drogu, nakon nestanka ključnog snimka niko ne podvuče crtu, onda je stvar jasna. U gradu u kojem se dnevno vuče na hiljade bijelih, niko nema hrabrosti stati i povući crvenu liniju. Onda je jasno da su sistem i fotelja važniji od života. I dječijih dijelova tijela.