Helezova naredba da se Dodiku i ostalim optuženim zvaničnicima RS-a, koji izbjegavaju pravosudne organe države Bosne I Hercegovine, zabrani ulazak u kasarnu – ostala je mrtvo slovo na papiru. Ne samo da je taj trojac bez ikakvog otpora ušetao u krug kasarne, nego su ih, s osmijehom i vojnom čašću, dočekali generali i visoki oficiri koji su položili zakletvu upravo onoj državi koju trojica političara iz RS-a otvoreno negiraju i rasturaju.

U jeku duboke institucionalne paralize Bosne i Hercegovine, ministar odbrane Zukan Helez, očito više vođen političkom pozom nego stvarnom snagom svog položaja, izdao je prije nekoliko dana naredbu koja je u startu bila osuđena na ignorisanje i propast.

Zabrana ulaska Miloradu Dodiku, Nenadu Stevandiću i Radovanu Viškoviću na vojnu lokaciju u kasarni Kozara u Banjoj Luci — i to na dan obilježavanja tzv. Dana vojske RS i Trećeg pješadijskog (RS) puka — u najboljem je slučaju bila simbolična, a u najgorem, što se i desilo, ponižavajuće neefikasna.

Iako formalno u hijerarhiji ministar ima komandnu nadležnost nad Oružanim snagama BiH, stvarnost u kojoj OSBiH funkcionišu jasno pokazuje da vertikala zapovijedanja u toj instituciji ne postoji.

Helezova naredba da se Dodiku i ostalim optuženim zvaničnicima RS-a, koji izbjegavaju pravosudne organe države Bosne I Hercegovine, zabrani ulazak u kasarnu – ostala je mrtvo slovo na papiru. Ne samo da je taj trojac bez ikakvog otpora ušetao u krug kasarne, nego su ih, s osmijehom i vojnom čašću, dočekali generali i visoki oficiri koji su položili zakletvu upravo onoj državi koju trojica političara iz RS-a otvoreno negiraju i rasturaju.

Još poraznije je to što Helez nije imao ni zakonski ni institucionalni mehanizam da svoju odluku provede. Vojska kojoj je on formalno nadređen očito ne djeluje po njegovim naredbama, a Štab OSBiH — predvođen generalpukovnikom Gojkom Kneževićem — nije ni pokušao da sprovede naredbu, čime je faktički priznao autoritet entitetskih lidera nad državnim institucijama.

Sam Helez je, svojim jednostranim i neprovedivim činom, samo dodatno kompromitovao poziciju civilnog komandnog autoriteta.

Posjeta kasarni Kozara u pratnji vojne policije, bez ijednog pokušaja da ih se zaustavi, najbolja je ilustracija da Republika Srpska više ne priznaje suverenitet institucija Bosne i Hercegovine — barem ne u praksi. De facto otcjepljenje se već dogodilo, samo što se još ne zove tim imenom. Ono što je počelo ignorisanjem odluka Ustavnog suda i Tužilaštva BiH, danas se odvija kroz ponižavanje državnog ministra i uzurpaciju vojne infrastrukture.

Zukan Helez je ovom farsičnom zabranom pokazao sav jad položaja koji nosi titulu, ali ne i autoritet. Njegova naredba je demonstracija nemoći, a ne odlučnosti. Ako državne institucije ne mogu osigurati sprovođenje vlastitih odluka unutar vlastitih vojnih objekata, onda je očigledno da BiH više nije funkcionalna država. U tom smislu, Kozara je postala ne samo metafora institucionalne kapitulacije, već i živa scena faktičkog otcjepljenja jednog entiteta od države.

Ono što je obznanjeno 12. maja 1992. godine na Skupštini takozvane Srpske Republike Bosne i Hercegovine u Banjoj Luci, kao politički program, ovih se dana finalizira u tom istom gradu.