Na ovogodišnjem Berlinaleu više se govori o izjavama s konferencija za medije nego o samim filmovima. Dok društvene mreže gore zbog komentara o Trumpu i Gazi, mnogi umjetnici biraju šutnju, a festival se brani tvrdnjom da ne guši slobodu izražavanja

Na festivalu koji je u svom programu možda politički najangažiraniji ove sezone, paradoksalno je da se nakon prvog vikenda gotovo isključivo govori o izostanku političkih rasprava na konferencijama za medije. Filmovi koji tematiziraju savremeni svijet prikazuju se na velikom platnu, ali u susretima s novinarima mnoge zvijezde izbjegavaju politička pitanja.

Primjer je predsjednik žirija, njemački reditelj Wim Wenders, čije su riječi izazvale buru na društvenim mrežama i potaknule indijsku književnicu Arundhati Roy da otkaže dolazak u Berlin. U subotu naveče festival je objavio dva saopćenja, jedno u ime organizacije, drugo potpisano od strane direktorice, Amerikanke Tricie Tuttle, „u odbranu naših filmskih autora, a posebno žirija i njegovog predsjednika“, nakon, kako su naveli, „medijske oluje koja je zahvatila festival“. Muzičar Tom Morello, predstavljajući dokumentarac o bendu Judas Priest, poručio je: „Kakvo je ovo vrijeme za život, kada možete snimiti film o omiljenom bendu i istovremeno se boriti protiv fašizma.“

Više faktora se preklopilo u Berlinu. Festival je snažno podržao Ukrajinu nakon ruske invazije i nastavlja biti platforma za ukrajinske autore, kao i za iranske reditelje. Ove godine planiran je bio i razgovor s iranskim dobitnicima Zlatnog medvjeda Jafar Panahi i Mohammad Rasoulof, ali je, na njihov zahtjev, odgođen.

No pitanje Gaze pokazalo se daleko osjetljivijim. U Njemačkoj, zavisno od formulacije, javni govor o izraelsko-palestinskom sukobu može imati i pravne posljedice. U Berlinu su regionalni sudovi ocijenili da slogan „od rijeke do mora“ implicira negiranje postojanja države Izrael. Prošle godine hongkonški reditelj Jun Li izgovorio je tu frazu na sceni, čitajući tekst koji je poslao iranski glumac Erfan Shekarriz, nakon čega je pokrenuta istraga.

Na predstavljanju žirija, njemački bloger Tilo Jung postavio je pitanje kompromituje li njemačka podrška Izraelu, kao i javno finansiranje festivala, slobodu izražavanja Berlinalea. Poljska producentica Ewa Puszczyńska odgovorila je da filmovi „nisu politički u tom smislu“ te da je takvo pitanje nepravedno. Wenders je potom izjavio: „Moramo se držati podalje od politike. Mi smo protivteža politici, suprotnost političarima; moramo raditi posao ljudi, a ne političara.“ Upravo je ta izjava izazvala najviše kritika na mrežama.

U petak je Udruženje nezavisnih iranskih filmskih autora organiziralo performans na Potsdamer Platzu, simbolizirajući žrtve protesta iz januara 2026. Istoga dana Arundhati Roy otkazala je dolazak na projekciju restaurirane verzije filma „In Which Annie Give It Those Ones“ (1989), za koji je napisala scenarij. U saopćenju je navela da je „zapanjujuće čuti tvrdnju da umjetnost ne treba biti politička“, ocijenivši da se time guši rasprava o, kako je rekla, „zločinu protiv čovječnosti koji se odvija pred našim očima“, te situaciju u Gazi nazvala genocidom.

Kada je Berlinale 1950. osnovan kao „izlog slobodnog svijeta“ u podijeljenom Berlinu, zamišljen je kao kulturni bastion nasuprot Željeznoj zavjesi. Politička dimenzija kroz umjetnost bila je dio njegovog identiteta: sloboda, manjine i društvene borbe uvijek su imale svoje mjesto. I britanska muzičarka Charli XCX primijetila je da je „sjajno biti na festivalu koji se ne boji političkih filmova“. Šta se onda promijenilo?

Mnogi ukazuju na društvene mreže. Online polemike rijetko analiziraju sam program festivala; fokus je na kratkim video-isječcima s konferencija. Upravo je sažeta i oštra Wendersova izjava zato snažno odjeknula. Slično je bilo i s glumicom Michelle Yeoh, dobitnicom Zlatnog medvjeda za životno djelo, koja je na pitanje o američkoj političkoj situaciji odgovorila da „nije u poziciji da govori o nečemu što ne poznaje“. Tokom prvog mandata Donalda Trumpa mnogi američki filmski autori otvoreno su kritizirali njegovu politiku; u drugom mandatu, kažu promatrači, strah i osjećaj nemoći utišali su dio tih glasova.

Glumac Neil Patrick Harris, poznat kao zagovornik LGBTQ+ prava, na konferenciji je rekao da kao umjetnik nastoji raditi „apolitične stvari“ kako bi povezivao ljude. S druge strane, finska rediteljica Hanna Bergholm pojavila se s bedžom u obliku lubenice u znak podrške Palestini i poručila: „Kao odrasli ljudi imamo odgovornost da govorimo protiv nasilja i nepravde, jer i šutnja je izbor.“

U zvaničnom saopćenju festival je naveo da želi stvoriti prostor u kojem će različite perspektive biti saslušane i poštovane, kako u filmovima tako i među njihovim autorima. Direktorica Tricia Tuttle u zasebnom tekstu pod naslovom O govoru, filmu i politici istaknula je da umjetnici imaju pravo koristiti slobodu izražavanja kako žele, ali da ih se ne može obavezivati da komentarišu svaku političku temu ukoliko to sami ne žele.

Tako je ovogodišnji Berlinale, umjesto da se prvenstveno pamti po filmovima, postao poprište rasprave o granicama umjetničke slobode, političke odgovornosti i moći društvenih mreža da usmjere, ili zamagle, javni dijalog.

IZVOR: El Pais