Posebno mjesto u njegovoj biografiji zauzima Sarajevo. Sarajevo Film Festival dodijelio mu je 2013. godine Počasno Srce Sarajeva, zajedno s Robertom Ollom, izvršnim direktorom Eurimagesa. Nagrada je bila priznanje za izuzetan doprinos afirmaciji i razvoju kinematografije jugoistočne Evrope, ali i za ličnu podršku festivalu i gradu
Smrt Béle Tarra zatvara jedno od najradikalnijih poglavlja evropske i svjetske kinematografije. U dobi od sedamdeset godina, nakon duge i teške bolesti, danas je javljeno da je otišao autor koji nikada nije pripadao sredini, niti je ikada tražio pripadanje.
Tarr je bio reditelj ruba, neumoljivi hroničar propadanja i moralne iscrpljenosti, umjetnik koji je film shvatao kao egzistencijalni čin, a ne kao industriju. Njegov odlazak ne znači samo smrt jednog velikog imena, nego i tiho povlačenje jednog pogleda na svijet.
Rođen u Budimpešti 1955. godine, Tarr je potekao iz pozorišno-filmske porodice. Otac Béla Tarr stariji bio je scenograf, između ostalog i u Mađarskoj državnoj operi, dok je majka Mari Tarr bila ugledna asistentica u teatru Madách. Ipak, njegov put u film nije bio institucionalno uredan. Kao tinejdžer snima amaterske dokumentarce, a dok radi kao brodograđevinski radnik, primjećuju ga mladi autori iz Studija Béla Balázs. Kao „outsider“ dobija minimalna sredstva, dovoljno da u 22. godini snimi svoj prvi dugometražni film, Porodično gnijezdo.
Taj film nastaje gotovo gerilski: bez budžeta, za šest dana, s naturščicima, improviziranim dijalozima i stvarnim lokacijama. Prvobitna ideja bila je dokumentarac o porodici izbačenoj iz stana u Pešti, ali policija mu nije dozvolila pristup. Iz te zabrane rađa se ključna Tarróva odluka: spoj dokumenta i fikcije, stvarnosti i inscenacije. Film momentalno postaje referentna tačka tzv. „budimpeštanske škole“ i najpoznatije ostvarenje mađarskog dokumentarno-igranog filma tog vremena.
Nakon uspjeha debija, Tarr upisuje Akademiju za pozorište i film u Budimpešti, gdje diplomira 1981. godine. U tom periodu snima Slobodni hod, a kao diplomski rad realizira televizijsku adaptaciju Macbeth, snimljenu u samo dva kadra, radikalan formalni potez koji već tada najavljuje promjenu u njegovom autorskom jeziku. Iste godine osniva Társulás Film Studio, u kojem djeluje do sredine osamdesetih.
Rani filmovi, Panelkapcsolat i Jesenji almanah, još su uronjeni u socijalni realizam, ali potonji već donosi stilizaciju, boju i klaustrofobičnu psihološku igru. Pravi lom događa se 1987. godine filmom Prokletstvo. Tada započinje dugotrajna i sudbonosna saradnja s književnikom, aktuelnim nobelovcem Lászlóm Krasznahorkaijem i kompozitorom Mihályjem Vígom. Od tog trenutka, Tarr oblikuje poetiku po kojoj će biti prepoznat širom svijeta: crno-bijela fotografija, pusta industrijska ili ruralna okruženja, dugi, spori kadrovi koji često traju i po deset minuta, likovi zarobljeni u ciklusima bez izlaza.
Slijede djela koja su danas kanonska: Sumrak (kao konsultant), Sátántangó, sedmosatna adaptacija Krasznahorkaijevog romana, zatim Strast, Werckmeisterove harmonije, Čovjek iz Londona i naposljetku Torinski konj. Potonji film, prikazan i nagrađen Srebrnim medvjedom na Berlinaleu, Tarr je proglasio svojim oproštajem od režije i zaista, više nikada nije snimio dugometražni igrani film.
Njegovi filmovi prikazivani su s izuzetnim uspjehom u Francuskoj, Italiji, Izraelu, Kanadi i Sjedinjenim Državama. Britanski list The Guardian uvrstio ga je na 13. mjesto liste najvećih reditelja svih vremena, ispred Tarantina, Altmana, Almodóvara i Spielberga, podatak koji mnogo govori o njegovom statusu među kritikom, ali i o paradoksu njegove pozicije: kultni autor bez masovne publike, uzor mlađim generacijama, ali trajno izvan mainstreama.
Nakon „Torinskog konja“, Tarr ne prestaje raditi. U Amsterdamu 2017. godine organizira interaktivnu izložbu The End of the World, osam poglavlja vizuelnog putovanja o ljudskom dostojanstvu. Godine 2019. u okviru Bečkih festivalskih sedmica predstavlja „ne-film“ Missing People. U aprilu 2025. održava masterclass u Barceloni, gdje ga direktor filmske škole Pere Alberó naziva „najvažnijim živućim filmskim autorom“, a festival D’A mu dodjeljuje nagradu za životno djelo – prvi put u svojoj historiji.
U junu iste godine Tarr govori na Prajdu u Budimpešti, čitajući odlomke iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, jasno sugerirajući da se ta prava u savremenoj Mađarskoj krše. U novembru 2025. objavljen je muzički video Tarr Béla repera Beton.Hofi, a istog dana Tarr postaje počasni građanin Budimpešte. Bio je i predsjednik udruženja Freeszfe od 2022. godine, još jedan znak njegove trajne borbe za autonomiju kulture.
Posebno mjesto u njegovoj biografiji zauzima Sarajevo. Sarajevo Film Festival dodijelio mu je 2013. godine Počasno Srce Sarajeva, zajedno s Robertom Ollom, izvršnim direktorom Eurimagesa. Nagrada je bila priznanje za izuzetan doprinos afirmaciji i razvoju kinematografije jugoistočne Evrope, ali i za ličnu podršku festivalu i gradu.
Tarr nije bio samo gost; Sarajevo je izabrao kao jedan od svojih domova. Bio je osnivač i ključna figura film.factoryja pri Sarajevo School of Science and Technology, međunarodne filmske škole koja je okupljala mlade autore iz cijelog svijeta. U Sarajevu je bio mentor, učitelj i autoritet bez autoritarnosti. Festival mu je uzvratio povjerenjem: 2014. godine Tarr je bio predsjednik žirija.
U obrazloženju nagrade, Sarajevo Film Festival istakao je da je Tarr „jedan od prvih koji je pokazao podršku Festivalu“ i autor koji je izabrao Sarajevo ne samo kao profesionalnu bazu, nego i kao dom. U gradu koji je preživio opsadu, Tarr je prepoznao vlastiti svjetonazor: iskustvo kraja svijeta koje ne traži patetiku, nego dostojanstvo.
Utjecaj Tarra na savremeni film ogroman je i dobro dokumentiran: od Gusa Van Santa do Jima Jarmuscha, generacije autora učile su od njega. Ipak, njegovo najveće naslijeđe možda nije estetsko, nego etičko: insistiranje na dostojanstvu čovjeka čak i kada je svijet ogoljen do kostiju.
