U izdanju Bošnjačkog nacionalnog savjeta objavljena je nova knjiga Filipa Mursela Begovića “Fina muslimanska raja” – esejističko-prozno djelo koje kroz ironiju, samopropitivanje i društvenu dijagnozu otvara ključna pitanja bošnjačkog identiteta. Knjigu su kao važan i poticajan doprinos savremenoj bošnjačkoj književnosti recenzentski ocijenili prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović i prof. dr. Sead Šemsović, ističući njenu analitičku hrabrost i književnu energiju. Portal “Bosna” će u narednom periodu objavljivati odabrane tekstove iz knjige.

ZELENA PANTERA

Da sam Turčin, imao bih crne brkove i marširao uz zurle, a iza mene kolona od pedeset miliona istih. Svaka moja greška u koraku utopila bi se u masi – kao mrav u šećeru. Al” nisam Turčin. Nek’ im je Ajasofija puna tekbira, meni je ćošak u zagrebačkom haustoru gdje se čuje samo mujezin utamničen u grudima i srce koje lupa po loncima.

Da sam Hrvat, pjevao bih popievke o banu, dok me snaša Mara čuva u dvosobnom stanu, na Knežiji, kao kakvu porculansku figuru na stolu. Bog i Hrvati i ja i bidermajer na rate – sve na svom mjestu. Al’ nisam Hrvat – ’alal im vjera i more i banovi i nogometna reprezentacija. Ja sam onaj što s ruba Kvarnera gleda kako se sunce utapa u tuđi lavor.

Da sam Srbin, imao bih presude za genocid, nacionalnu erekciju i Republiku srpsku. Samo Kosovo ne bih imao, kao ni Skendera Kulenovića jer niti jedan Srbin u historiji svetosavlja nikada nije napisao Tarih za Karađozbegovu džamiju u Mostaru. Al’ nisam Srbin, ’alal im sve ono što je halal!

Kažu mi da sam u problemu, da bi se trebao pričuvati, emigrirati, pretvoriti se u kanadskog Slovenca, njemačkog Hrvata, u bilo šta što prolazi na šalteru. Kažu mi da sam bio sasvim normalan student književnosti s kreditnom sposobnosti u najavi, ali onda sam, ni kriv ni dužan, počeo izuvati patike pred džamijom. Od tada sam muslimanero, bosančero, zelena pantera, Ture ko od baruta bure, dosje u ladici, ime na spisku.

Nepromjenjivo mi stanje, kao rana bez zavoja. Lirski sam subjekt – Bošnjak: ni dičan, ni junak, tek sjenka što vuče svoje oprane noge, i obrezanu ćunu, po čekaonicama, i neće da proda svoje ime za mirniji san i kredit bez žileta.

Lakše bi bilo da sam nešto drugo. Al’ nisam.

IMA JEDAN GRADIĆ U HRVATSKOJ U KOJEM NE ZNAM NIJEDNOG BOŠNJAKA MUSLIMANA…

…i u kojemu sam odrastao, prvi put poljubio djevojku, prvi put slušao ploče Boba Dylana, sanjao da ću jednog dana studirati francuski i na usnama neke “Michelle, ma belle” pronaći riječi koje idu zajedno, ruku pod ruku. U kojem sam prvi put dobio šakom u nos, položio pionirsku zakletvu, zabio svoj prvi go, pa mi se očev osmijeh pričinio kao pehar mundijala pun malih “Kraševih” čokoladica. U kojemu sam srušio omladinski rekord u orijentacijskom trčanju…

I sve je tako redom za mene u tom gradiću u kojem, sasvim usput, ne znam nijednog Bošnjaka i nijednog muslimana. Ne kažem da ih nema, njih ima svuda. Uglavnom se kriju iza vrata, zavuku se pod neki otirač, mijenjaju naglasak pa nisi siguran govore li bosanski ili kajkavski, ili su psi koji mijauču poput miševa.

Doduše, znao sam jednog Muhameda kao dijete, popravljao je bicikle i bolovao od gihta. Imao je gebis koji je plesao u ustima dok bi govorio, žena mu se zvala Verica i nedjeljom su zajedno išli u crkvu.

Hodam po tom gradiću koji nosi ime Zaprešić i zazovem Allahovo ime, ogledajući se zapanjeno u ljepotu oko sebe. U gradu u kojem sam odrastao niti znam ko je na vlasti, niti me je briga ko je na vlasti, niti me se tiče je li dobra ili loša vlast, niti me hvata morija od slike zgrade općine koja je još devastirana od potresa. Zanima me jedino imaju li u Poljoprivrednoj apoteci sadnice borovnice, hoću li naći sjeme salate, hoću li stići prije povratka u Sarajevo majci pripremiti gredicu gdje će izrasti mrkvina perjanica.

Zaprešić je prekrasno mjesto za odmor. U njemu su svi hipici. U Zaprešiću bih i ja mogao postati hipik jer ne znam nijednog Bošnjaka ni muslimana nad čijom bih sudbinom inače plakao.

FIZIOLOŠKA POTREBA OD STOLJEĆA SEDMOG

Grlilo se od nemila, pilo do nedraga. Kitilo se hrvatskim cviećem, vezale se zastave na sklizavim barjacima, skakalo po banderama kao po kostima svojih predaka. Prolazilo se kroz zidove zajedništva i mučeništva, kao kroz gips-karton: sve tvrdo na papiru, sve šuplje pod prstima.

U rovovima se dočekala nezavisna 1992, u logorima hercegbosanska 1993, u dejtonima bosanskohercegovačka 1995. Granice k’o ožiljci, prvo krvare, pa svrbe, dok ne potamne i nestanu pod kožom.

Mi smo se pravili da ne znamo. To nam je uvijek išlo od ruke. Amnezija je bila naša prva himna. A oni su znali, još od prvog naleta bure na Jadranu, još od prvog krštenja stijene, od prvog spomena krvi i tla – da ne postoji obrezani Hrvat. Niti je ikad postojao.

Sve drugo su bile naše iluzije, naše potrebe, naši snovi iz džamijskih abdesthana i njihov smijeh s oltara.

Ali fiziologija naroda je jednostavna: svako ide svom izvoru. Još od stoljeća sedmog.

UMJESTO BIOGRAFIJE: BITI NIŠTA I NIKO U POPLAVI VAŽNIH I PREVAŽNIH IMENA

Primijetio sam dvije stvari.

U poslovnoj komunikaciji Hrvati i Srbi me gotovo bez izuzetka oslovljavaju s “gospodine Mursele”, izgovaraju to s ozbiljnošću od koje se čovjek može zanijeti i uznositi mišlju da je važan ovome svijetu.

Veliki broj Bošnjaka oslovljava me isključivo s “gospodine Filipe” i to često čine tonom koji otkriva snishodljivost, nešto što provlačite ispod stola da se ostvari korist, kao da dajete mito u nadi da ćete biti primljeni preko reda na šalteru u općini.

Mogao bih o ovome napisati i sociološku studiju, ali primijetio sam još nešto. Svoju ženu sam čuo da kaže “Filip Mursel” kada mi navodi ime u prilikama administrativnih potreba, a u svakoj drugoj prilici sam isključivo “Mursel”, baš kao i s džamijskom braćom… Majka me zove sine, kao što me je nazivao i rahmetli otac. Maminoj rodbini sam Filip, ali ne niječu Mursela, tatinoj sam Mursel ali ne niječu Filipa. Medijskim barbarima sam “Filip i Mursel”, što ih zabavlja a meni biva drago da se neko raduje i veseli u inače neveseloj stvarnosti.

U poplavi važnih i prevažnih imena (i titula) koje moramo izvoliti izgovarati uz naklone, samome sebi najviše bih volio oporučiti da postanem Ništa i Niko. Anonim. Možda akronim. Baš kao i alhamijado pjesnici. A ti su pisali iz vapaja u ljubavnoj igri s Onime kojemu padaju na sedždu, anonimni za ljude, ne težeći da se uznose bilo kojom drugom slavom osim onom Allahovom.