U prvoj polovini 13. stoljeća Bosna se našla pod snažnim pritiskom Ugarske i Rima, suočena s realnom prijetnjom križarskog rata i gubitka političke samostalnosti. U središtu tog burnog razdoblja stoji ban Matej Ninoslav, vladar pod kojim Bosna prvi put jasno pokazuje da nije tek rubna zemlja, nego vojnički i politički faktor. Kroz rat s Ugarskom, sigurnosne garancije Dubrovniku i intervencije na dalmatinskom prostoru, bosanska vojska stasava u instrument očuvanja državnosti

U bosanskoj srednjovjekovnoj historiji malo je vladara čije se ime tako tiho, ali postojano, provlači kroz izvore, a da iza sebe ostavlja trag stvarne političke i vojne snage kao što je to slučaj s banom Matejem Ninoslavom. Njegova vladavina, smještena u četvrtu i petu deceniju trinaestog stoljeća, odvija se u vremenu koje Bosni ne ostavlja mnogo prostora za greške: pritisnuta između Ugarske i Rima, obilježena optužbama za herezu, izložena realnoj opasnosti križarskog rata, zemlja je morala vrlo brzo naučiti kako se brani, i politički i oružjem.

Bosna u to doba nije bila izolirana planinska zajednica na rubu Evrope, kako se to često pojednostavljeno prikazuje, već dio šireg političkog prostora u kojem se sudaraju interesi Ugarskog Kraljevstva, papinske kurije, Bizanta i susjednih južnoslavenskih država. Već početkom 13. stoljeća postalo je jasno da vjerska pitanja služe kao zgodan izgovor za političko i teritorijalno širenje. Nakon privremenog zatišja koje je uslijedilo poslije Bilinopoljske izjave i diplomatskog manevriranja iz vremena bana Kulina, rimska kurija se ponovo okreće Bosni, ovaj put odlučnija i spremnija da posegne za silom.

Upravo u tom kontekstu na scenu stupa Matej Ninoslav. Njegova vladavina ne počinje u stabilnim okolnostima, nego u trenutku kada se ugarske prijetnje križarskim pohodima pretvaraju iz retorike u realnu vojnu opasnost. Ugarska, oslonjena na papinsku podršku, nastoji Bosnu ne samo „vjerski urediti“, nego i politički podčiniti. Darovnica kojom ugarski kralj Andrija „ustupa“ Bosnu svome sinu Kolomanu, a koju papa potvrđuje 1235. godine, predstavlja otvoreni izazov bosanskom suverenitetu.

Za bana Ninoslava to je trenutak političkog razotkrivanja: više nije riječ o teološkim raspravama, nego o opstanku države. Upravo tada Bosna pokazuje da iza prividne skromnosti stoji društvo koje je već duboko uronjeno u feudalni poredak i koje raspolaže vojnom snagom sposobnom da pruži ozbiljan otpor. Vlastela, koja se u izvorima pojavljuje kao jasno definisana i diferencirana društvena kategorija, nije samo ukras dvora, nego nosilac vojne moći. Njena obaveza prema vladaru podrazumijeva opremanje konjanika i pješaka, u skladu s veličinom baštine, a vojna služba postaje ključni element društvenog statusa.

Bosanska vojska u vrijeme Ninoslava još uvijek je u procesu transformacije. Teška konjica, kao osnovni rod srednjovjekovne vojske, tek se formira kao jasno izdvojena cjelina. Uz nju stoji laka pješadija sastavljena od zavisnih seljaka i Vlaha, strijelaca i pomoćnih odreda, koji obavljaju logističke zadatke bez kojih nijedan pohod ne bi bio moguć. Ta struktura ne razlikuje se bitno od vojnih sistema susjednih zemalja, ali bosanska prednost leži u nečemu drugom: u poznavanju terena i sposobnosti da se rat vodi izvan logike jedne odlučujuće bitke.

Kada je između 1237. i 1239. godine došlo do ugarskog vojnog pohoda na Bosnu, razlike u brojnosti i opremljenosti bile su očigledne. Ugarska vojska bila je veća, bolje logistički podržana i politički samouvjerenija. Ipak, nije uspjela ostvariti brzu i potpunu pobjedu. Bosna nije bila pregažena, niti slomljena. Naprotiv, rat se otegao, iscrpljivao napadače i na kraju se pokazao kao znatno zahtjevniji nego što su to optimistični izvještaji hercega Kolomana Rimu pokušavali prikazati.

Bosanska strategija oslanjala se na brdsko-planinski karakter zemlje. Zasjede u klancima, borbe na uskim prolazima, izbjegavanje frontalnog sudara s jačim protivnikom, sve su to elementi ratovanja koji su bosanskoj vojsci omogućavali da nadoknadi brojčanu slabost. Upravo u tim godinama oblikuje se vojničko iskustvo koje će Bosni omogućiti da se održi kao politički subjekt i u decenijama koje slijede.

U poređenju s Ugarskom i Srbijom, Bosna u vrijeme bana Mateja Ninoslava zauzima specifičnu, ali nipošto pasivnu poziciju na političkoj karti jugoistočne Evrope. Ugarska je u prvoj polovini 13. stoljeća bila velika, teritorijalno prostrana i demografski snažna država, s razvijenom feudalnom hijerarhijom i ambicijom da pod svoju političku i crkvenu kontrolu stavi rubne prostore.

Ugarska vojna snaga temeljila se na brojnosti, logistici i rastućem oslanjanju na tešku konjicu, ali je istovremeno bila opterećena unutrašnjim plemićkim interesima i potrebom da svoje pohode legitimira ideološki, najčešće kroz križarsku retoriku. Bosna je, s druge strane, bila znatno manja i brojčano slabija, ali upravo zbog toga fleksibilnija: nije mogla računati na frontalne bitke, ali je mogla koristiti teren, vrijeme i iscrpljivanje kao strateške prednosti. Ugarska je u Bosnu ulazila s očekivanjem brze pobjede, dok je Bosna ratovala s jasnom sviješću da je cilj preživjeti i zadržati političku autonomiju, a ne osvojiti protivnika.

U odnosu na Srbiju, razlike su bile drugačije prirode. Srbija je u tom periodu bila regionalna sila u usponu, s jačim centralnim vladarskim autoritetom i ambicijama širenja prema Jadranu. Njena vojna organizacija bila je stabilnija nego bosanska, ali manje opterećena vanjskim ideološkim pritiscima nego ugarska. Uprkos povremenim tenzijama, Srbija i Bosna nisu ulazile u otvorene sukobe tokom Ninoslavove vladavine, što nije bila slučajnost. Upravo bosanska vojna spremnost i jasne sigurnosne garancije koje je ban Ninoslav davao Dubrovniku djelovale su kao faktor odvraćanja. Srbija je znala da bi sukob s Dubrovnikom mogao povući i bosansku intervenciju, a to je u osjetljivom političkom trenutku predstavljalo nepotreban rizik.

Ključna razlika između Bosne, Ugarske i Srbije ležala je, dakle, u funkciji vojne sile. Ugarska je vojsku koristila kao instrument ekspanzije i discipliniranja periferije, Srbija kao sredstvo regionalnog pozicioniranja i pritiska, dok je Bosna pod Ninoslavom vojnu moć koristila prvenstveno defanzivno, ali odlučno. Ta razlika objašnjava zašto Bosna nije nestala pod pritiscima jačih susjeda, nego je, iako skromnija, uspjela zadržati kontinuitet državnosti u vremenu kada su mnoge slične političke tvorevine nestajale s historijske scene.

Da Bosna nije bila samo pasivni objekat tuđih ambicija pokazuje i način na koji ban Ninoslav vodi vanjsku politiku. Njegove povelje Dubrovčanima nisu puki trgovački dokumenti, nego političke izjave. U njima se ban titulira kao „veliki ban bosanski“ i nudi konkretne sigurnosne garancije u slučaju rata sa Raškom. Takva obećanja nisu prazna: ona podrazumijevaju realnu vojnu sposobnost da se ta zaštita i pruži. Dubrovnik, grad s razvijenim diplomatskim instinktom, ne bi se oslanjao na bosanskog vladara da nije vjerovao u njegovu snagu.

Posebno je značajno to što tokom čitave Ninoslavove vladavine nije došlo do rata između Srbije i Dubrovnika. Sama činjenica da se potencijalni sukobi rješavaju bez oružja govori o težini bosanskog faktora u regionalnoj ravnoteži. Bosna, koja se često u historiografiji doživljava kao periferni prostor, ovdje se pojavljuje kao stabilizirajuća sila.

Vojna snaga bana Ninoslava ne ostaje ograničena samo na odbranu vlastite teritorije. Nakon što je ugarska pažnja oslabila usljed mongolske invazije 1241. godine, bosanski vladar prelazi u ofanzivniju fazu. Njegovo uplitanje u sukob između Splita i Trogira predstavlja vrhunac bosanske vojne i političke samouvjerenosti u tom periodu. Pozvan od strane Splićana, Ninoslav dolazi s vojskom, učestvuje u pustošenju trogirskog područja i preuzima ulogu gradskog kneza u Splitu, ostavljajući tamo čak i jednog od svojih sinova s konjaničkim odredom.

Takav potez bio je otvorena provokacija Ugarskoj. Kralj Bela IV reagira slanjem vojski kako bi kaznio bosanskog bana, ali ni taj sukob ne donosi odlučujući preokret. Mir sklopljen 1244. godine pokazuje da Bosna, i nakon ratovanja na stranom terenu, ostaje politički relevantan i vojno respektabilan akter. Ninoslav iz tog perioda izlazi ne kao poraženi vazal, nego kao vladar s kojim se mora računati.

Njegova posljednja povelja iz 1249. godine, u kojoj se ponovo poziva na „bratiju“ i „boljare“, svjedoči o unutrašnjoj stabilnosti vlasti. Ban ne vlada sam, nego u savezu s vlastelom koja je čvrsto integrirana u državni mehanizam. To partnerstvo između vladara i elite omogućava Bosni da izdrži pritiske koji bi mnoge druge srednjovjekovne političke tvorevine već odavno slomili.

Nakon Ninoslavove smrti Bosna više neće imati takvu figuru. Slijedi period podjela, izdvajanja Usore i Soli, opće stagnacije i pojačanog ugarskog uplitanja. Dubrovnik tada ostaje bez moćnog zaštitnika, a Bosna gubi onu razinu vojne spremnosti koju je imala u prethodnim decenijama. Upravo ta slika najbolje pokazuje koliki je bio stvarni domet Ninoslavove vladavine.

U konačnici, vladavina bana Mateja Ninoslava predstavlja rijedak primjer u kojem se vojna sila ne koristi kao sredstvo bezglavog osvajanja, nego kao instrument očuvanja političke samostalnosti. Bosna u njegovo vrijeme nije bila agresivna sila, ali nije bila ni laka meta. Njena vojska, iako brojčano skromnija, bila je dovoljno organizirana, prilagodljiva i iskusna da odgovori na izazove jednog izuzetno turbulentnog stoljeća.

U svijetu u kojem su mnoge južnoslavenske političke tvorevine nestajale ili gubile samostalnost, Bosna je pod Ninoslavom uspjela opstati. Ne zahvaljujući čudu, nego kombinaciji društvene kohezije, vojničke spremnosti i političke pragme. Upravo zato se njegovo ime, iako često izvan fokusa popularne historije, mora čitati kao jedno od ključnih imena bosanskog srednjeg vijeka, ime vladara pod kojim je Bosna naučila da se brani i da traje.

IZVOR: Adis Zilić: “Bosanska vojska u doba bana Matej Ninoslava”, Historijska misao

Rad je objavljen u posljednjem broju časopisa Historijska misao koji objavljuje Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli i Društvo historičara Tuzlanskog kantona