Dok su zvona pobjede 1912. godine odjekivala prijestonicama balkanskih saveznika najavljujući „oslobođenje“ od osmanske vlasti, pod bajonetima se odvijala jedna od najstrašnijih demografskih i kulturnih transformacija u modernoj historiji Evrope. Iza kulisa vojnih trijumfa, pokrenut je radikalan i brutalan projekat deosmanizacije,  sistemsko brisanje tragova postojanja Bošnjaka i muslimana na Balkanu. Od masovnih strijeljanja prvaka na Previji i prisilnih pokrštavanja u vrletima Sandžaka, do sistematskog rušenja džamija i preoravanja grobalja, historija 1912. i 1913. godine nije samo hronika rata, već anatomija planiranog uništenja jednog naroda

Balkanski ratovi (1912–1913) u zvaničnim historiografijama balkanskih država decenijama su portretirani kao romantičarski, „oslobodilački“ pohodi kojima je konačno okončana viševjekovna osmanska vladavina. Međutim, iza kulisa vojnih pobjeda i teritorijalnih proširenja krije se mračna realnost sistemskog uništenja, progona i masovnih zločina nad muslimanskim stanovništvom, prvenstveno Bošnjacima i Albancima.

Ono što se u diplomatskim krugovima nazivalo „rješavanjem istočnog pitanja“, na terenu je poprimilo oblike radikalne deosmanizacije, procesa koji nije značio samo smjenu vlasti, već fizičku, kulturnu i identitarnu eliminaciju svega što je podsjećalo na islamsku civilizaciju na Balkanu.

Deosmanizacija Balkana početkom 20. vijeka nije bila nuspojava ratnih dejstava, već primarni politički cilj. Muslimansko stanovništvo, bez obzira na etničku pripadnost, tretirano je kao „strano tijelo“ koje se mora ukloniti kako bi se konstruisale etnički čiste nacionalne države Srbije, Crne Gore, Bugarske i Grčke. Ratni pohodi 1912. godine vođeni su s fanatičnim uvjerenjem da je muslimanima mjesto isključivo u Anadoliji. Ta ideološka premisa legitimizovala je neviđenu brutalnost prema civilima, tretirajući ih kao metu čije je uklanjanje preduslov nacionalne slobode.

Operacionalizacija ove ideologije najbrutalnije se očitovala kroz djelovanje neregularnih jedinica, poput onih pod komandom vojvode Vuka, koje su u stopu pratile regularnu vojsku. U njihovoj viziji ‘nacionalne slobode’, muslimanska sela nisu bila naseljena mjestima, već preprekama koje treba ukloniti. Primjer Skopske Crne Gore i Kumanovske oblasti svjedoči o sistematskom spaljivanju čitavih naselja odmah po zauzimanju, gdje su civili ubijani na kućnom pragu ne zbog vojnog otpora, već kao poruka preživjelima da je tlo na kojem stoje prestalo biti njihovo. Za ideologe deosmanizacije, spaljeno ognjište bilo je najbrži put do Anadolije.“

Brutalnost kojom su ovi ratovi vođeni imala je jasnu funkciju: generisanje apsolutnog straha. Vojske balkanskih saveznika, potpomognute paravojnim čitama, provodile su politiku „spaljene zemlje“. U muslimanskim selima sistematski su uništavani životi, ali i cjelokupna infrastruktura egzistencije, od kuća i ljetine do sakralnih objekata i grobalja. Cilj je bio trajno izbrisati tragove jednog naroda i učiniti svaki pokušaj povratka nemogućim.

Strategija generisanja straha najbolje se uočava u svjesnom uništavanju simbola trajanja i identiteta, čime se poručivalo da povratka na staro nema. Tipičan primjer takve prakse zabilježen je u okolini Bijelog Polja i Berana, gdje su crnogorske jedinice, nakon zauzimanja sela, sistematski pristupale paljenju ljetine i trovanju bunara, dok su lokalne džamije pretvarane u konjušnice ili rušene do temelja.

Ovakvo postupanje nije imalo operativnu vojnu svrhu, jer su naselja već bila osvojena; cilj je bio potpuno uništenje „infrastrukture egzistencije“. Time se preživjelo stanovništvo, koje se krilo po okolnim šumama, dovodilo pred nemoguć izbor: smrt od gladi i hladnoće na zgarištima vlastitih domova ili trajni odlazak u nepoznato, što je u hiljadama slučajeva rezultiralo masovnim muhadžirskim kolonama koje su se nepovratno kretale ka unutrašnjosti Osmanskog carstva.

Jedan od najmračnijih segmenata ove historije odnosi se na direktne zločine nad Bošnjacima u Sandžaku i Metohiji, oblastima koje su u ratu okupirale Srbija i Crna Gora. Ovdje zločini nisu bili izolovani ekscesi, već dio planiranog obrasca koji je uključivao masovna strijeljanja, pljačku i prisilno pokrštavanje. Ulazak crnogorske vojske u Plav i Gusinje označio je početak jedne od najkrvavijih epizoda u bošnjačkoj historiji.

Posebno potresan primjer ove brutalnosti desio se u martu 1913. godine. Pod direktnom komandom brigadira Avre Cemovića, na lokalitetu Previja, izvršeno je masovno strijeljanje bošnjačkih prvaka. Ubijeno je preko 800 uglednih domaćina samo zato što su odbili da se odreknu islama i prihvate pravoslavlje. Ovaj masakr bio je tek uvod u kampanju prisilnog pokrštavanja koja je uslijedila. Pod prijetnjom bajoneta, hiljade Bošnjaka u Plavu, Gusinju i Peći bili su primorani da prime hrišćanstvo, dok su njihova muslimanska imena brisana iz evidencija i zamjenjivana tuđim identitetima.

Ovaj proces nasilne asimilacije svoj vrhunac je doživio kroz rad „krstiteljskih komisija“ koje su, pod zaštitom vojske i policije, sprovodile masovne obrede prekrštavanja. U Peći i okolini, Bošnjaci i Albanci su u grupama odvođeni do rijeke Bistrice ili lokalnih crkava gdje su, pod prijetnjom strijeljanjem, primali pravoslavlje. Dokumentovana su svjedočenja o brisanju izvornih matičnih knjiga i upisivanju novih imena; tako su preko noći imena poput Mehmed ili Husein postajala Milan ili Jovan.

U Plavu i Gusinju, gdje je otpor bio najizraženiji, vojne vlasti su koristile metodu kolektivne odgovornosti: čitava bratstva su pozivana u komande gdje im je saopštavano da je prelazak u „vjeru predaka“ jedini način da zadrže glavu na ramenima i imovinu u posjedu. Oni koji bi se usudili zadržati fes na glavi ili odbili potpisati „dobrovoljni“ prelazak, bivali su odmah hapšeni, a njihove porodice izlagane javnom linču i pljački.

Deosmanizacija je značila i potpuni slom muslimanske urbane elite. Gradovi poput Skoplja, Bitolja, ali i manjih mjesta u Sandžaku, poput Bijelog Polja i Berana, doživjeli su dramatične promjene u svega nekoliko dana. Bošnjačka inteligencija, ulema i zemljoposjednici, koji su činili stub društvenog života, postali su primarne mete. Pljačka imovine bila je institucionalizovana; muslimanska imanja su oduzimana pod izgovorom „agrarne reforme“ i dodjeljivana kolonistima ili vojnim zaslužnicima.

Brutalnost nije štedjela nikoga. Izvještaji međunarodnih komisija tog vremena, poput onog Carnegiejeve zadužbine, bilježe stravične prizore izmasakriranih civila širom Balkana. Nasilje je imalo jasnu poruku: u novom poretku za muslimane nema mjesta, osim kao za obespravljenu i proganjanu manjinu u stalnom bijegu.

U oblastima Peći i Đakovice, crnogorske trupe su provodile politiku terora koja je uključivala javna ponižavanja vjerskih službenika. Imami su prisilno brijani na trgovima, feredže su ženama nasilno skidane, a sve to uz oružanu pratnju koja je osiguravala da se niko ne usudi pružiti otpor. U selima oko Bijelog Polja, bošnjačko stanovništvo je bježalo u šume, gdje su stotine ljudi umirale od gladi i hladnoće, dok su s okolnih brda gledali kako im sela pretvaraju u zgarišta.

Zločini u Sandžaku imali su specifičnu težinu zbog blizine Bosne i Hercegovine. Mnogi Bošnjaci su pokušali spas potražiti prelaskom granice, bježeći prema teritoriji pod austrougarskom vlašću. Put muhadžira bio je put smrti; izbjegličke kolone bile su lake mete za paravojne čete koje su ih presretale, pljačkale i ubijale bez milosti.

Jedan od najefikasnijih instrumenata deosmanizacije bilo je sistematsko brisanje kulturnog sjećanja. U godinama nakon rata, džamije koje su srušene ili pretvorene u magacine nikada nisu obnovljene. Muslimanska groblja su preorana kako bi se uklonio fizički dokaz viševjekovnog prisustva. U nacionalnim narativima novostvorenih država, žrtve deosmanizacije, stotine hiljada ubijenih i protjeranih, izbrisane su iz historijskih udžbenika.

Slična sudbina zadesila je i muslimanska groblja (hareme) koja su se nalazila u središtima gradova; ona su preoravana, a nišani su nerijetko korišteni kao građevinski materijal za nove državne objekte ili popločavanje ulica. U obrazovnom sistemu novih država, ovaj period je kodifikovan isključivo kao „osveta za Kosovo“, dok je prisustvo muslimanskog stanovništva u udžbenicima svedeno na anonimnu, neprijateljsku masu čiji je nestanak bio prirodan i nužan proces. Ovim „kulturnim čišćenjem“ postignuto je da mlađe generacije stasaju u ambijentu u kojem je vjekovno prisustvo Bošnjaka i njihove kulture izgledalo kao historijski incident, a ne kao integralni dio balkanske stvarnosti.

Deosmanizacija je bila „uspješna“ upravo zbog svoje ekstremne surovosti. Do kraja 1913. godine, demografska karta Balkana bila je neprepoznatljiva. Milioni su trajno pokrenuti s kućnih pragova. Oni koji su preostali, svedeni su na nivo građana drugog reda, živeći u stalnom egzistencijalnom strahu i potpunoj pravnoj nesigurnosti.

Bošnjaci Sandžaka našli su se u bezizlaznoj situaciji. Dok su vlasti provodile politiku nasilne asimilacije, svaki glas protesta gušen je u krvi. Evropa je tada, baš kao i u mnogim kasnijim krizama, zatvarala oči pred humanitarnom katastrofom muslimana, doživljavajući je kao nužnu cijenu civilizacijskog „napretka“ i uklanjanja orijentalnog utjecaja s kontinenta.

Za muslimansko stanovništvo važio je isključivo zakon sablje. Pljačka beglučkih imanja bila je masovna, a siromašenje stanovništva korišćeno je kao dodatni instrument pritiska za iseljavanje. Ko nije ubijen na kućnom pragu, bio je primoran da po bagatelnim cijenama proda imovinu i krene u neizvjesnu budućnost u Anadoliji, ostavljajući iza sebe grobove predaka i vjekovnu tradiciju.

Masakr na Previji kod Plava (4. mart 1913.) ostaje najkrvaviji pečat ovog perioda. Strijeljanje dvanaestorice najviđenijih prvaka, među kojima je bio i mula Smajo Medunjanin, označilo je početak frontalnog napada na samu srž bošnjačkog identiteta. Svjedočenja govore o stravičnim mučenjima kojima su žrtve bile izložene prije pogubljenja kako bi javno poljubile krst. Njihovo odbijanje postalo je simbol duhovne nepokolebljivosti, ali je plaćeno stotinama života. Nakon toga, uslijedila su masovna, prisilna pokrštavanja po kućama, gdje je preko 12.000 ljudi u Plavu i Gusinju pod prisilom uvedeno u pravoslavlje.

Razumijevanje balkanskih ratova iz perspektive deosmanizacije nije samo pitanje historijske pravde, već ključ za razumijevanje ukupne bošnjačke sudbine u 20. stoljeću. Ovi ratovi su uspostavili opasnu matricu po kojoj se teritorije osvajaju tako što se čiste od nepoželjnih naroda, dok se njihovo kulturno naslijeđe proglašava neprijateljskim.

Bez priznavanja brutalnosti procesa deosmanizacije, nemoguće je shvatiti dubinu trauma koje su oblikovale bošnjački nacionalni identitet. Glasovi žrtava iz Plava, Gusinja i spaljenih sela Sandžaka podsjećaju nas da historija koja se prešućuje ne prestaje postojati. Deosmanizacija je bila civilizacijski lom koji je trajno izmijenio lice Balkana, ostavljajući iza sebe duboke ožiljke na bošnjačkom nacionalnom biću koje i danas, više od vijeka kasnije, traži svoje pravo na istinu i sjećanje.

Kraj Balkanskih ratova 1913. godine nije donio mir muslimanima, već samo formalizaciju njihove nove, podređene uloge. Milioni muhadžira koji su stigli u Anadoliju donijeli su sa sobom priče o nezamislivim strahotama, dok su oni koji su ostali u svojim domovima u Sandžaku i Makedoniji postali svjedoci nestanka jednog čitavog svijeta. Deosmanizacija je postigla svoj cilj: Balkan je „očišćen“, a muslimanski faktor sveden na nivo koji više nije mogao utjecati na političke procese.

IZVOR: Safet Bandžović: Brutalnost ratova i dometi deosmanizacije Balkana  (1912–1913); Godišnjak, Univerzitet u Sarajevu – Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava